Odbacivanje anarhizma: Liberalni anarhizam

Ovo je četvrti tekst iz serije Crveni feminizam u doba neoliberalizma. Podsjetimo se prethodnih: Radikalni feminizam u neoliberalno doba, Pogreške postmodernog feminizma, Zašto feminizam mora biti antikapitalistički. 

“Revolucija nije svečana večera..”. (Mao Ce-Tung, “Klase i klasna norba”[1])

Anarhizam je poznat po tome što proizvodi desetke anarho- i anarha- struja i varijacija “pod kišobranom” suprotstavljanja državi. Zbog zastrašujuće globalne situacije koju su nam stvorili kapitalizam i tržišno-orijentirana ekonomija, kao i zbog već spomenute važnosti antikapitalizma za feminizam, moja analiza anarhizma će se ograničiti na one “grane” koje bismo ekonomski ili politički mogli klasificirati kao “lijeve” – znači, u opoziciji državi i kapitalizmu. Varijacije anarhističke kritike države i kapitala su brojne, što ću analizirati u posebnom poglavlju. Podijelit ću suvremeni antikapitalistički anarhistički aktivizam u tri ideologijske kategorije: liberalni anarhizam [moj termin], buntovni anarhizam (‘insurrectionary anarchism’) i anarho-primitivizam.

Liberalni anarhizam

“Revolucija je, nesumnjivo, najautoritarnija stvar na svijetu.”

(Friedrich Engels, “O autoritetu”)[2]

U ovu kategoriju ljevičarskog anarhizma uključujem: anarho-sindikalizam, anarho-komunizam, organizacijski anarhizam i obični stari “anarhizam”. Ljevičarski anarhisti/kinje koji podržavaju komunističke ekonomske odnose danas često sebe nazivaju “libertarijanskim socijalistima”. To znači da imaju socijalističke ekonomske stavove te da se protive autoritarizmu ili nedostatku osobne slobode koji postoje u aktualnim socijalističkim državama. Osim toga, općenito odbacuju “vangardističke” marksističke, lenjinističke, maoističke socijalističke ideologije i strategije tih zemalja. Libertarijanski socijalisti navodno cijene slobodu (osobnu slobodu ili demokraciju) jednako ili više nego ukidanje kapitalizma. To ih štiti od pristajanja na “autoritarizam” marksističko-lenjinističke ideologije, koja je također socijalistička.

Kao što je Noam Chomsky, poznati libertarijansko-socijalistički anarhistički intelektualac rekao, citirajući anarho-sindikalističkog pionira Rudolfa Rockera, “anarhizam je nužno antikapitalistički jer ‘se protivi eksploataciji čovjeka od čovjeka’. No, anarhizam se također suprotstavlja ‘dominaciji čovjeka nad čovjekom’ – … socijalizam mora bit slobodan ili ga neće biti’.”[3] Ovi anarhisti i anarhistkinje čvrsto se protive bilo kakvoj vrsti “hijerarhije”, uključujući i društvene hijerarhije koje stvaraju socijalističke zemlje/države.

Popularni mladi anarhist koji radi edukacijske video-klipove na Youtubeu pod nazivom “Libertarian Socialist Rants”, sažeo je rašireno temeljno načelo: “Anarhisti/kinje vjeruju da bi društvene hijerarhije, ne samo kapitalizam i državu, trebalo razmontirati ukoliko nema dokaza da su pravedne ili nužne”.[4] Nastavlja: “Država je centralizirana institucija s monopolom na upotrebu nasilja… Velika koncentracija moći ima tendenciju da privuče određenu vrstu ljudi… one koji žele provoditi moć.”[5] Kada govori o monopolu nad nasiljem, referira se na policijske snage, zatvorske industrijske komplekse, vojne industrijske komplekse, pravni sistem – sve to su socijalističke revolucije i države prakticirale kako bi zaštitile i ojačale svoje političke sisteme. Chomsky objašnjava kako anarho-sindikalizam “odražava intuitivno razumijevanje da je demokracija ozbiljno ograničena kada je industrijski sustav [proizvodnje] kontroliran od bilo kakvog oblika autokratske elite, bez obzira radi li se o vlasnicima, menadžerima i tehnokratima, o “vanguardističkoj” partiji ili državnoj birokraciji.”[6] Anarho-sindikalisti se zalažu za esencijalno isti svijet kakav imamo danas, no bez nacionalnih država i kapitalističke vladajuće klase, te za strukturu “odozdo prema gore” zasnovanu na sindikatima na radnim mjestima, koje će voditi radnici/e, kojom će upravljati demokratski izabrani predstavnici i koja će biti federativna u predstavljačkoj strukturi. Radi se o tome da bi ljudi “odozdo”, radnici i radnice, trebali birati svoje predstavnike/ce i donositi odluke koje se tiču njihovih radnih mjesta i radnog okruženja, upravljanja i njihovih života. Tomu je inherentna i kritika rada ili industrijalizma i povezanih ekoloških posljedica.

Drugi anarhisti, koji se oslanjaju na radikalniju tradiciju, nisu oduševljeni idejom predstavništva. Peter Gelderloos je napisao: “Demokratske organizacije s bilo kakvim oblikom predstavljanja mogu brzo postati birokratske i autoritarne. […] Organizacije bi trebale biti privremene, povezane s potrebom na koju su adresirane, i trebale bi biti ‘preklapajuće’ (overlapping) i pluralističke. Inače će razviti interese vlastitog preživljavanja i razvoja koji lako dođu u sukob s potrebama ljudi.”[7]

Anarhističkoj kritici “autoritarnog socijalizma” i njegove upotrebe u socijalističkoj državi kao i “crvene birokracije”, u fokusu je pretpostavljena činjenica organizacijskog samoočuvanja. Ne slažu se s Marxovom teorijom kako s vremenom državu treba odbaciti u smislu društvene tranzicije prema komunizmu. Vjeruju da država, kao organizacija “ljudi koji vole moć” nikada to neće dopustiti.[8]

Marksisti smatraju da je socijalistička država nužna kako bi osnažila socijalističke politike koje će promijeniti materijalne uvjete ljudskih života.

Država, stoga, ne znači moć nad društvom… Ona je produkt društva u određenoj fazi razvoja;  ona je ‘pristanak’ da je neko društvo postalo zapleteno u nerješive vlastite unutarnje kontradikcije, koje se moraju pretvoriti u nepomirljive antagonizme koje [država] ne može razriješiti.[9]

Država je formirana da zaštiti to razlomljeno, antagonističko društvo od neprekidne borbe za pravednu distribuciju resursa. Kako se materijalni antagonizmi povećavaju s tehnologijskim i proizvodnim razvojem, država se sve više otuđuje od masa koje kontrolira.

Primjerice, jedan mladi komunist koji radi video-klipove pod imenom “The Finnish Bolshevik” govori protiv anarhizma: “Naivno je i djetinjasto vjerovati da će se okupiti gomila zlih ljudi i stvoriti državu kako bi ugnjetavali sve druge. Država nastaje prirodno zato što postoje određene materijalne stvarnosti, materijalni uvjeti koji je kreiraju… Ona nastaje zbog klasnih kontradikcija koje su nastale u klasnom društvu, gdje samo jedna klasa, danas je to kapitalistička klasa, ima moć.[10] “Država ne može biti ukinuta, može samo uzmaknuti, jednom kada materijalni uvjeti koji su je stvorili budu uklonjeni.”[11] Nastavlja:

“Za razliku od anarhizma, marksizam nikada nije tvrdio da će se stanje bez države odmah postići. Marksizam ima racionalno teorijsko objašnjenje zašto socijalističke države i anarhistička društva ne mogu postići stanje bez države (statelessness), no anarhistička ideologija nema pojma o tome, a umjesto toga bira poricanje. To čini anarhizam ideologijom koja je temeljena na isključivo vjerovanju.”[12]

Catherine MacKinnon, postmarksistička i feministička odvjetnica i znanstvenica, objašnjava da “liberalna teorija pokazuje pet međusobno povezanih dimenzija koje su u suprotnosti s radikalnom feminističkom teorijom… To su: individualizam, naturalizam, voluntarizam, idealizam i moralizam.”[13]

“Individualizam uključuje jedan od najdubljih, pa ipak površno najuočljivijih pojmova liberalizma: biti osoba – znači biti jedinstveni/a pojedinac/ka, što znači da se [individualizam] definira kao nešto što se protivi i što je udaljeno i ne može se svesti na bilo koju grupu.”[14] Marksistički kritičar David Harvey kritizira centralnost individualne slobode u anarhističkim ideologijama i to objašnjava povijesnim korijenima anarhizma u liberalizmu. “Koncept slobodne individue nosi obilježje liberalnih pravnih institucija (čak govorimo o privatnom vlasništvu na sebe i svoje tijelo), uz dobru količinu personalizirane protestantske religije koji je Weber povezao s usponom kapitalizma.”[15] Radikalna praksa, zasnovana na oslobođenju opresiranih grupa od eksploatacije drugih grupa ne ostavlja prostora za prilagodbu osobnim željama svakog pojedinca.

Kapitalisti koriste svoje slobode kako bi eksploatirali radnike_ce. Muškarci koriste svoje slobode kako bi eksploatirali i zlostavljali žene. Potpuna rekonstrukcija društva u kojem bi se uspostavila ravnopravna distribucija resursa te eliminirala eksploatacija i hijerarhijska podjela, zahtijeva autoritet, snagu i vrijeme.[16] Monopol buržoaske države na nasilje (policija, vojska, zatvori itd.), koji se koriste “za potlačivanje proletarijata od buržoazije, milijuna radnih ljudi od šačice bogatih, mora biti zamijenjen ‘posebnom prisilnom snagom’ u svrhu suzbijanja buržoazije od proletarijata – diktaturom proletarijata.”[17]

Oni na pozicijama moći neće ih se svojevoljno odreći, a kolektivni napor eksploatiranih da ih svrgnu s tih pozicija nužno će bit autoritaran. “Eksploatirane klase trebaju političko pravilo kako bi potpuno ukinuli eksploataciju”.[18] Država je oruđe jedne klase za potlačivanje druge klase, a kapitalisti, silovatelji, bijeli supremacisti itd. moraju bit svladani kako bi se iskorijenilo njihovo materijalno i kulturalno uzemljenje.”[19]

Engels je napisao oštru kritiku anti-autoritarijanaca i anarhista 1873. godine koja i danas zvuči aktualno:

“Jesu li ova gospoda ikada vidjeli revoluciju? Revolucija je nesumnjivo jedna od najautoritarnijih stvari koje postoje; to je čin u kojemu jedan dio populacije nameće svoju volju drugom dijelu – sredstvima kao što su puške, bajuneti i topovi – sve su to iznimno autoritarna sredstva. A pobjednička strana mora održavati svoju vladavinu sredstvima straha koje njihovo oružje budi u reakcionarima. Bi li Pariška komuna potrajala da nisu koristili autoritet naoružanih ljudi protiv buržoazije? Zapravo, možemo li ih okriviti da su premalo koristili autoritet? Stoga: ili anti-autoritarijanci ne znaju o čemu pričaju, u tom slučaju stvaraju samo konfuziju. Ili znaju, a u tom slučaju izdaju proletarijat. U oba slučaju su samo reakcionarni.“[20]

Liberalne korijene anarhizma vidimo i u njegovim dominantnim “feminističkim” strujama. U propovijedanju vlastite meke, depolitizirane, individualističke verzije radikalnih politika, često ustaju protiv retoričkog ili fizičkog oružja istinski radikalnih teorija i praksi. To postaje kristalno jasno u stavovima prema radikalnim feministkinjama i priklanjanju postmodernom liberalnom feminizmu.

Da parafraziram Engelsa, ako liberalno-postmoderne feministkinje stvarno razumiju radikalnu, marksističku analizu po kojoj su za oslobođenje žena potrebni materijalni uvjeti, i ipak se bore protiv njih, onda izdaju žene i revoluciju.

Suvremeni liberalni anarhizam otvoreno se na popularnim anarhističkim web-stranicama izjašnjava da je za pornografiju, za legaliziranu prostituciju i nekritički seks-pozitivizam. Jedan prosječni anarhistički korisnik Reddita, s najdubljom radikalnom feminističkom analizom nasilnih patrijarhalnih odnosa moći koje propagira pornografija i čvrstim uvjerenjem da pornografska i industrija prostitucije dobio je šesnaest “up-votes” za sljedeću objavu: “Pornografska industrija je prilično odvratna i potrebno ju je sindikalizirati, no (kada je konsenzualna/uz pristanak), pornografija kao koncept je sjajna stvar.”[21]

Ovdje se razotkriva “voluntarizam” liberalne anarhističke ideologije. Sjetimo se riječi Lenjina: “Spontani pokret radničke klase je sam sposoban stvoriti (i neizbježno stvara) samo sindikalizam, a sindikalističke politike radničke klase su buržoaske politike“, a u ovom slučaju – patrijarhalne politike.[22] Čak i među navodno radikalnim anarhistima, feministička svijest se ne može podizati bez strategija sindikaliziranja najbrutalnijih i najopresivnijih mizoginih industrija. Za potpuno ukidanje seksualne eksploatacije žena potrebna je istinski revolucionarna politika, koliko god se to svodnicima i pornograferima činilo “autoritarnim” – ona je ključna za oslobođenje žena.”

Feministički fokus na kraj muške supremacije mora biti materijalistički, što znači fokusiran na konkretno materijalno porijeklo roda i patrijarhata u eksploataciji ženskog tijela – a ne na idealističke koncepte rodnog identiteta i “plutajućeg” vrijednosno neutralnog feminiteta.