Sa stavom

Što učiniti sa ženom koja se nigdje ne uklapa?

Kad mi kažu da sam ‘teška’

Kad mi kažu da sam ‘teška’

Kada ste žena mojih godina (30 i nešto), morate živjeti s barem dva stereotipa – biti idealna žena, tj. onakva kakvu očekuje vaša okolina, i svakako, biti žena koja trebate biti, ali to niste.

Izgleda kao da se radi o igri s riječima, ali u biti osnovna poanta je da nitko zapravo ne zna što učiniti sa ženom koja se nigdje ne uklapa.

Razmišljala sam o tome kada me prije nekoliko dana prijatelj nazvao “teškom ženom”. Izgovorio je to kao da se podsmjehuje i mislim da je stvarno bio iznenađen kada se nisam nasmijala. Umjesto toga, zurila sam u njega, ne baš uzrujano, ali prilično neugodno. Ne smatram da je izraz potpuno uvredljiv, ali opisuje vrstu predrasude koja je složena i dovoljno zbunjujuća da tu i tamo zaslužuje  preispitivanje vrijednosti.

Kad sam mu to rekla, slegnuo je ramenima. “To nije uvreda,” pojasnio je.

“Nisam niti rekla da jeste.”

“Zašto te onda uznemiruje?”

“Stvarno ne razumijem što tebi znači etiketa “teška”?

Uzdahnuo je, a kad sam ga pogledala, bilo mi je jasno da ga moja pitanja zabrinjavaju.

Možda je mislio kako je sam sebe bez namjere uvukao u jednu od onih beskrajnih tirada o patrijarhatu, feminizmu ili čak u jednu o političkoj korektnosti. Ali nije se radilo uopće o tome. Moje pitanje bilo je jednostavno i jasno: Željela sam znati zašto je on pomislio da sam teška žena.

“Ne znam. Nije ti lako ugoditi”, rekao je naposljetku. Sve je pomalo sklisko s tobom, kao da se stalno treba pretpostavljati ili proučavati što reći jer bilo koje stanovište te može povrijediti ili razbjesniti. Ti si… teška za razumjeti.”

Nisam odgovorila. Mentalno, zapitala sam se je li se moj prijatelj osvrnuo na moju sklonost argumentima, raspravama i debatama ili se radi o nečem dubljem, puno zamršenijem ili kako je sam rekao – teškoći.

Bila sam donekle osupnuta jer se nikad nisam smatrala osobito agresivnom ili kontroverznom osobom. Ali, čini li me to teškom? Ono što je moj prijatelj opisao bliže je krutom i nejasnom pojmu kojeg ne mogu definirati. O čemu zapravo razgovaramo?

“Znači, očito sam… sklona polemikama?” Upitala sam.

Slegnuo je ramenima. “Jesi, ali ne radi se o tome.”

“Onda, o čemu se radi?”

“Nije jednostavno objasniti. Ali ti si netko tko uvijek ima nešto za reći, prigovor i komentar na sve. Svaka ideja mora se raspraviti s tobom. Svaka….”.

Tišina.

Odjednom sam primijetila kako mu je neugodno kao i meni, kao da ga je izlaganje tog cijelog niza predodžbi učinilo svjesnijim njihova značenja.

“Možda je to samo zbog navike”, objasnio mi je. “Žene su gotovo uvijek fleksibilnije, ljubaznije i manje agresivne.”

“Znači ako nisam takva, to me čini teškom?”

“Barem čudnom.”

Sad smo negdje stigli” – rekla sam sebi. U čitavom nizu zastarjelih definicija o ženama postoji neoznačeni pustinjski teritorij o onom što se smatra “pravim” i što je još više uznemirujuće, što se pretpostavlja da čini žensko.

To nije nova misao. “Žensko pitanje” počelo se raspravljati u 19. stoljeću. Drugim riječima, žene – kao identitet i osobnost – počinju se shvaćati kao “društveni problem”. Do tada, ženski rod je bio minimaliziran maglovitim tumačenjem neke vrste smušenog stvorenja bez odlučnosti, koje je podređeno muškoj volji. Tako je bilo unatoč napretku koji je napravljen tijekom Francuske revolucije sa ženskim klubovima, mjestima okupljanja samo žena, na kojima se raspravljalo o politici i kulturi žešće nego u muškom društvu.

Međutim, smrću jednog od sponzora, izvrsnog filozofa Nicolasa de Condorceta, ti mali koraci napretka u pogledu ženskog identiteta izblijedili su još jednom u povijesti. Žene – ili još pravilnije – njihova egzistencija ponovno su bile podvrgnute interpretaciji muškaraca i što je bilo još bolnije, osnovnom konceptu njezine uloge pomoćnice kroz stoljeća i desetljeća.

No s ponovnim pojavljivanjem određenih tema o ravnopravnosti tijekom 19. stoljeća, “žensko pitanje” pokazalo je kako je potrebno ponovno redefinirati žensku osobnost. Možda zbog toga što je Industrijska revolucija uništila tradicionalni obiteljski život, izvlačeći žene iz kuhinja i sobica sa šivaćim mašinama, omogućujući im da napreduju kao jedinke. Ili zbog jednostavne činjenice da siromaštvo gura kulturu prema pragmatičnoj rekonstrukciji. Moguće da se iz tog obnovljenog koncepta o ženama, rodila “teška žena”.

Ta percepcija o ženama postoji posvuda i naslijedile smo ju iz velikih rasprava. Ona postaje stvarna kada pogledate oko sebe i shvatite da je “žensko” pretvoreno u puno aspekata: snažnu ženu, poduzetničku ženu, impresivnu ženu, intelektualnu ženu. Koncept tko smo, dio je svih društvenih ideja koje se isprepliću i kombiniraju da odrede značenje nečemu što je puno više bitnije, osjećajnije i stvarnije.

Možda je dovoljna samo riječ žena. Prilično jednostavno, zar ne?

Prevela i prilagodila Dinka Premužić