Društvene mreže. To čarobno mjesto gdje je svačiji život uzbudljiv i glamurozan; svaki je obrok vrhunac kulinarstva, svako dijete slatki nasmijani anđeo, svaka nedjeljna večer obavezno uključuje mucaste čarape i knjigu, a svako buđenje svjež ten, sanjiv pogled i taman dovoljno razbarušenu kosu.
Woke up like this.
Nažalost – ili nasreću – nitko se “takav” ne probudi. Ničiji život nije savršen i sastoji se od dobrih i ne tako dobrih trenutaka, od boljih i lošijih dana. I sve je u redu dok promatramo sebe i svoj život, pronalazeći u njemu sitna zadovoljstva, inspiracije i uspjehe, praćene svakodnevnim frustracijama, gubitcima i kišnim oblacima, zaključujući da smo okej, da nam i nije tako loše (iako bi moglo bolje) i da nećemo evo već idućeg trenutka izgubiti tlo pod nogama. No ako smo svjesne vlastitih mana i nezadovoljstava koja nepogrešivo prate blistave trenutke, kako to da se uhvatimo u zamku vjerovanja da su se drugi takvi – eto, upravo tako simpatični, fotogenični, savršeni – probudili?
Odgovor je banalniji nego što bismo očekivali, a samim time smo ga sklonije i odbaciti kao validan. Kvaka je, naime, u društvenim mrežama. Platforme na kojima serviramo vlastite živote dok voajerski virimo u tuđe, odgovorne su, prema istraživanjima, za sve veću učestalost depresivnih simptoma među mladima. National Health Service izvještava o broju djevojaka mlađih od 17 godina hospitaliziranih radi samoozljeđivanja, koji je u proteklih deset godina u Engleskoj porastao za 68%. Kod mladića je taj broj porastao za 26%, što itekako govori o rodnim razlikama u mentalnom zdravlju te uzrocima i mehanizmima djelovanja raznih okolinskih i socijalizacijskih utjecaja. 2009. godine probleme s emocijama izražavalo je trinaest posto, a 2014. godine dvadeset posto djevojčica između 11 i 13 godina – dok je kod dječaka uočen suprotan trend.
Dakako, za jedan dio razlika među djevojčicama i dječacima odgovorne su fiziološke, prvenstveno hormonalne, razlike koje uvjetuju i različitu prosječnu dob početka puberteta, no te razlike ne objašnjavaju takve dramatičan raskorak među rodovima u porastu simptoma mentalnih bolesti, osobito stavimo li te trendove u kontekst sve prisutnijih i dostupnijih društvenih mreža.
Iako je zaključak da je “za sve kriv internet” prilično pojednostavljen, nekoliko je mehanizama pomoću kojih fenomen društvenih mreža doista utječe, i to negativno, na mentalno zdravlje mladih – osobito djevojaka.
Prvi je od njih činjenica da smo svakodnevno bombardirani statusima i fotografijama koji prikazuju isključivo sretne, glamurozne, opuštene, fotogenične… ukratko – lijepe trenutke. Nije to ništa čudno niti toliko pogrešno; vrlo je, dapače, ljudski predstavljati sebe i svoj život u dobrom svjetlu i malo ga čak i uljepšavati. No upravo su društvene mreže facilitirale uvid u tu ogromnu količinu “savršenog” da nam je ono postalo normalno i da zaboravljamo koliko je truda i neuspjelih pokušaja potrebno za jedan “spontani” trenutak zabilježen na Instagramu ili Facebooku. Štoviše, taj trud primjećujemo samo kod sebe, kao i frustraciju ako nam ni nakon desetog pokušaja desert na fotografiji ne ispadne kao iz časopisa. A “trud” i “pokušaji” se, uz “neuspjeh”, gotovo smatraju prostim izrazima. Naime, uspjeh – radilo se o spremljenom obroku, složenoj frizuri, odigranoj utakmici, odgojenom djetetu ili izvanrednoj karijeri – gotovo uvijek mora biti “effortless”, postignut bez previše truda. Ako se trud vidi, to znači da ga je previše. Ako žena vidljivo ulaže trud u svoj izgled, ona je tašta ili nesigurna. Ako ga ulaže u karijeru, suviše je ambiciozna i neusklađena s rodnim normama prema kojima su ambicija i kompetitivnost rezervirane za muškarce. Trudi li se na akademskom planu, ona je štreberica i vjerojatno ne pretjerano bistra. Trud u bilo kojem području smatra se priznanjem nedostatnosti i nedostojnosti, i danas, kada žene ne samo da mogu, nego i moraju “biti sve to”, jednostavno nije prihvatljiv.
Drugi mehanizam odgovoran za utjecaj društvenih mreža na mentalno zdravlje jest uspoređivanje sebe s drugima, i, posljedično, zavist. Naime, budući da društvene mreže ne služe samo za povezivanje s obitelji, prijateljima i poznanicima, nego i kao virtualna vitrina postignuća – od tjelesnih i materijalnih, do karijernih i emocionalnih – neminovno je uspoređivanje vlastitog života sa životima osoba koje ondje pratimo. Svijest o svojim ne tako blistavim trenucima, uz konstantnu izloženost probranim trenucima iz tuđih života, može dovesti do toga da im zavidimo i u konačnici uzrokovati depresivne simptome, tvrde znanstvenici sa Sveučilišta Missouri.
Treći, ali ne manje važan mehanizam jest dostupnost alata i programa za uređivanje fotografija, te naglasak koji se stavlja na fizički izgled. Tome su osobito izložene mlade djevojke čija tijela prolaze kroz niz promjena i koje se po prvi put susreću “odraslom” seksualnošću i nizom očekivanja koje društvo pred žene postavlja – o tome kako biti seksi, ali ne previše, kako biti lijepa, ali da se ne vidi trud koji u izgled ulažeš, kako privući pažnju, ali ne “pogrešnu” vrstu pažnje, te kako se osjećati ugodno u vlastitom tijelu ako se ono do u milimetar ne uklapa u nametnuti kalup. U 42 ispitane zemlje, djevojčice između 11 i 15 godina se u usporedbi s dječacima značajno češće procjenjuju predebelima, a ta razlika u većini zemalja s godinama raste. Utjecaj koji su mediji godinama imali upravo na žene kao potrošačice sada je prenesen na vršnjačku razinu; nedostižne ideale izgleda (i svega ostalog) prodaju nam danas osobe s kojima se identificiramo, koje su nam bliske i za koje vjerujemo da su “jedne od nas”, što stvara dodatni pritisak i natjecanje, i to na platformama koje bi nas, navodno, trebale povezivati.
Nadalje, podrška i odobravanje okoline – koji su, radi socijalizacije i rodnih uloga, u pubertetu i adolescenciji važni osobito djevojčicama – na društvenim su mrežama vrlo lako mjerljivi jer se izražavaju lajkovima i komentarima, koji ne samo da se smatraju pokazateljem nečije popularnosti, nego mogu biti i mehanizam vršnjačkog pritiska i društvenog odbacivanja. Zatvara se na taj način začarani krug koji se sastoji od objava i reakcija koje u sebi nose vrlo jasnu poruku pripadanja ili nepripadanja određenom društvu ili grupi, ključnu u periodu formiranja ličnosti i identiteta. Ovaj segment nije poguban samo za adolescent(ic)e, nego i za nešto starije generacije, koje također na prvi pogled žive “savršene živote” na društvenim mrežama, dok u stvarnosti internaliziraju stavove i očekivanja koje bi drugi mogli o njima i za njih imati na temelju objava. Takozvani društveno propisani perfekcionizam toksičan je ne samo za one koji na društvenim mrežama svjedoče tuđim pažljivo režiranim životima, nego i za osobe koje se na taj način predstavljaju, a definira se kao vjerovanje osobe da joj drugi nameću nerealno visoke standarde. Negiranjem vlastitih mana i nedostataka na društvenim mrežama, mladi internaliziraju pritisak da se prikazuju savršenima i oduzimaju si priliku da priznaju vlastite greške i slabosti te na njima uče, tvrdi Gregory T. Ellis sa Sveučilišta Cornell.
Taj obrazac, kao što je već opisano, može imati nebrojene štetne posljedice, no najdramatičnije ga ocrtava slučaj Madison Holleran, uspješne sportašice i brucošice Sveučilišta u Pennsylvaniji, koja je u siječnju 2014. počinila suicid. Sat vremena prije nego se bacila s devetog kata garaže, objavila je na Instagramu fotografiju blagdanski okićenog grada. Upravo je taj događaj skrenuo pažnju Madisonine okoline, obitelji, prijatelja i kolega, ali i šire javnosti, na diskrepanciju između onoga što mladi objavljuju na društvenim mrežama i onoga što se u stvarnosti događa, što se doista krije iza nasmiješenih lica i ruku isprepletenih u zagrljaje. Madison, ispostavilo se nakon tragičnog događaja, nije bila jedina koja se borila s percipiranim previsokim očekivanjima, a koja je svoju borbu i svoja previranja maskirala Instagram filterima.
Osim Madisonine, u ovom je kontekstu važna i priča Louise Delage, djevojke čiji Instagram profil ne odskače previše od profila i sadržaja koje objavljuju njezine vršnjakinje. Louise je, kako se čini, imućna i uspješna, ona izlazi na moderna mjesta i svojim objavama ostavlja dojam djevojke koja se sjajno zabavlja. Ništa od toga ne bi bilo čudno, da nema dviju sitnica. Prva je činjenica da Louise gotovo da i nema fotografije na kojoj se ne nalazi neko alkoholno piće, ma o kojem se dobu dana i o kojoj prigodi radilo. Druga je činjenica da je Louise Delage izmišljeni lik pažljivo građen putem Instagram profila u sklopu mjesecima građene kampanje Like My Addiction, s ciljem podizanja svjesnosti o problemu alkoholizma među mladima. 16 tisuća pratitelja svakodnevno je gledalo i lajkalo udžbenički primjer alkoholizma, ali samo zato što je on tako perfidno prikazan na društvenim mrežama, pomoću lijepe djevojke koja uživa u životu, rijetki su prepoznali što se doista događa na objavljenim fotografijama.
Izmišljena Louise i stvarna Madison primjeri su koliko malo znamo o životima drugih, čak i onih koje smatramo prijateljima, te koliko se slike koje gradimo na društvenim mrežama mogu razlikovati od onoga što svakodnevno živimo. Nije, stoga, ni čudno da se mladi, najvjerniji/e korisnici/e platformi koje nas tobože zbližavaju, sve više otuđuju, prolazeći u sebi možda pakao emocionalnih problema i mentalnih bolesti, ne bi li “izvana” prikazali/e blistave trenutke za koje vjeruju da pratitelji/ce i prijatelji/ce od njih očekuju. Sumanuto je to natjecanje s internaliziranim očekivanjima potaknutima vrlo uređenim i pažljivo kadriranim slikama tuđih osmijeha, iza kojih se skriva nešto s čime bi se mladi mnogo lakše i iskrenije povezali. Podizanje stupnja internetske pismenosti i poziv na iskren, prihvaćajući razgovor o vlastitim i tuđim slabostima možda su prvi koraci ka usporavanju negativnih trendova te barem malo zdravijem i konstruktivnijem virtualnom društvu.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
