“Imaš lijepo oblikovane noge”, “odmah sam znao da si zdrava, kao da se ćuti miris bakalara u zraku” do “ništa ne vidim, unutra je mrak” ili “vama ne treba ginekolog nego starački dom” – rečenice su koje su žene čule u ginekološkim ordinacijama od osoba koje su plaćene da im pomognu očuvati zdravlje i to preko Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, od sredstava koji se namiču putem poreza, kojeg pak te iste pacijentice i plaćaju.
Plaćanje ultrazvuka bez računa, čekanje na rezultate papa testa po nekoliko mjeseci, lutrija ako liječnik/ca koristi rukavice, nemogućnost zakazivanja termina kod ginekologa/inje u normalnom roku, neodgovornost i prebacivanje krivice na ženu svakodnevica je onih koje nastoje iskoristiti pravo na zdravstvenu zaštitu. Nažalost, iako govorimo o perfidnom i gnjusnom obliku iskorištavanja pozicije moći – to još uvijek nije najveći problem zdravstvenog sustava kada se govori o primarnoj zdravstvenoj zaštiti žena.
Prema podacima Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, u Hrvatskoj ugovor s istim tijelom ima 278 timova zdravstvene zaštite žena. Svaka ordinacija, odnosno ginekolog/inja koji/a radi pod ugovorom prema pravilima HZZO-a može imati maksimalno do 9000 pacijentica. Prosječan broj pacijentica po liječniku/ci iznositi 5500 – najviše pacijentica ima jedna ginekologinja u Rijeci, i to 8987, dok s najmanje pacijentica radi ginekolog/inja u Korenici, odnosno s 391 pacijenticom. Prema podacima iste institucije, u Hrvatskoj na nacionalnoj razini nedostaje osam timova za “pokrivanje” potreba za zdravstvenom zaštitom žena. Pitanje koje valja postaviti je: koliko kvalitetno može osoba raditi s 9000 pacijentica ako radi sedam i pol sati dnevno, pet dana u tjednu? Nedostaje li nam doista “samo” osam timova?
U Hrvatskoj je u 2015. godini obavljen 1.865.910 pregled u ordinacijama primarne zdravstvene zaštite žena, dok je u 2016. godini taj broj narastao na čak 1.926.227 posjeta (Zavod za statistiku). Postoji i diskrepancija u podacima kojima raspolaže HZJZ i Zavod za statistiku: prema HZJZ-u, prošle je godine obavljeno je 552.164 preventivnih pregleda u primarnoj zdravstvenoj zaštiti žena (ugovorne i neugovorne ordinacije), stoga je izuzetno teško i znati koliko žena zapravo koristi usluge ginekološke skrbi i koliko je njih radi primarne zdravstvene zaštite, koliko radi praćenja trudnoće i koliko radi liječenja.
Prema podacima Hrvatskog zdravstveno-statističkog ljetopisa HZJZ-a, 1.677.870 žena je odabralo ginekologa/kinju u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, no samo je njih 33,4 posto i koristilo usluge. Imajući na umu da je u prosjeku potreban jedan i pol dan da bi se osoba naručila na ginekološki pregled i zatim došla na red, nije niti čudno da se veliki broj žena okreće upravo privatnim ginekološkim ordinacijama. Usporedbe radi, prema podacima Hrvatskog društva za ginekologiju i opstetriciju u 2008. godini u skrbi ginekologa u primarnoj zdravstvenoj zaštiti žena bilo je 1.442,462 žene. Od ukupnog broja žena koje jesu izabrale svog ginekologa/inju u primarnoj zaštiti njih je 56,83 posto i koristilo navedenu uslugu.
Iz izvješća koje su sve ordinacije primarne zdravstvene zaštite žena (ugovorene i privatne) obvezne dostaviti HZJZ-u je razvidno da je 2,9 posto posjeta bilo više, u odnosu na prethodnu godinu, i to u svrhu planiranja obitelji i/ili propisivanja jednog od kontracepcijskih sredstava. Statistički gledano, najčešće se propisuju oralni kontraceptivi (77 posto) i intrauterini ulošci (16,3 posto). Upitale smo HZZO kakva je situacija s kontracepcijskim tabletama, odnosno na koji način se može ostvariti pravo na besplatne tablete. “Kontracepcijske tablete se nalaze isključivo na Dopunskoj listi lijekova HZZO-a za koje je potrebna nadoplata, a propisivanje istih na recept, osnovom medicinske indikacije isključivo je u nadležnosti izabranog doktora primarne zdravstvene zaštite koji temeljem pregleda utvrđuje potrebu za istim”, odgovorili su. Prosječna cijena nadoplate kontracepcijskih tableta je pedeset kuna, koje mnogim ženama ipak jesu određeni mjesečni izdatak te bi po svoj prilici trebale biti na teret HZZO-a jer su vezane uz specifične ženske potrebe te kao takve ne smiju biti luksuz.
Da je takav način raspodjele sredstava moguć pokazuje nam Slovenija, u kojoj su kontracepcijske tablete, kao i pobačaj na zahtjev – besplatni za sve građanke. Isto tako, u Sloveniji je cijena tri kontracepcijska prstena 210 kuna, dok je u Hrvatskoj jedan 140 kuna. Uz hajku na žene koje su se odlučile na prekid trudnoće, neobično je da država ne radi sve što je u njezinoj moći da do neželjenih trudnoća niti ne dolazi. Podsjećamo, najveći broj prekida trudnoće na zahtjev traže žene koje jesu između 30 i 39 godina stare i već jesu majke, na što otpada gotovo 50 posto učinjenih pobačaja na zahtjev.
Prema podacima WHO-a za 2014. godinu, Hrvatska izdvaja svega 14% ukupnih sredstava za osnovne usluge, kao što su edukacija, zdravstvo i socijalna zaštita. Usporedbe radi, Kanada izdvaja 18.8 posto i Slovenija 12.8. Uzmemo li u obzir da Kanada na 10 000 stanovnika raspolaže sa 119.5 zdravstvena djelatnika/ce, a Slovenija 113.8, razvidno je da u Hrvatskoj nije pitanje nedostatka sredstava za zdravstvo i ostale esencijalne usluge koliko je do lošeg upravljanja novcem.
Naravno, nije svaki ginekolog/inja u Hrvatskoj primjer iz uvodnog dijela: mnogi i mnoge od njih jesu divni, posao rade savjesno i odgovorno, kako struka nalaže, uz poštovanje i u najboljem interesu pacijentice. No, kada se neugodne situacije i dogode, prijava Bijelom telefonu ne donosi apsolutno ništa. Na stranici Znaj znanje jedna je članica podijelila svoje iskustvo seksualnog zlostavljanja od strane uglednog ginekologa: diranje grudi na neprimjeren način, pokušaj poljupca, neprimjereno diranje klitorisa. Radi svega navedenoga, ona nije išla kod ginekologa do početka trudnoće. U to vrijeme Bijeli telefon nije postojao, no navodi kako bi bila riječ “balavice” protiv liječnika i profesora na fakultetu i nitko joj ne bi vjerovao. Druga djevojka je pristupila odabranom ginekologu i pokušala dobiti odgovor na pitanje o kontracepcijskim tabletama i pojačanom krvarenju. Kako on nije našao za shodno porazgovarati s njom već joj je samo viknuo da nastavi piti pilule ona je završila na hitnom prijemu radi obilnog krvarenja koje se moglo spriječiti. Prijavila je dotičnog Bijelom telefonu Ministarstva zdravstva, ali vjeruje kako se ništa nije dogodilo. Izvješća o radu Bijelog telefona nisu dostupna stoga nije moguće saznati koja funkcija navedene usluge zapravo i je te na koji se način zaprimljene prijave tretiraju.
Novcem se zdravlje kupiti ne može no ono što naše sugrađanke nerijetko kupuju je humani odnos ginekologa/inja, i to za prosječnu cijenu od 600 kuna u privatnim ordinacijama, koja uključuje savjetovanje, pregled i PAPA test – sve ono što su one već višestruko platile. U zemlji u kojoj je demografija u padu i vladajuća garnitura, kao i gdje neokonzervativne udruge pokušavaju pozicionirati žene kao osobe čija je primarna funkcija rađanje, zabrinjavajuće je kako se još nitko nije pozabavio katastrofalnim stanjem na polju primarne zaštite ženskog zdravlja. Uz nedostatak timova koji je puno veći od ranije spomenutih osam, sustavu primarne zdravstvene zaštite žena nedostaje humanosti, ali i reorganizacije posla. S obzirom na sve navedeno, neosporno je da i primarna zdravstvena zaštita žena polako ali sigurno klizi u ruke privatnih klinika kao dio korporativnog viđenja zdravstvene zaštite: u nekim zemljama funkcionira “plati i uživaj u zdravlju”, dok u Hrvatskoj vrijedi “plati duplo i nadaj se najboljem”.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
