Margareta Mađerić pravedničkim se i opravdanim gnjevom 25.11.2014. godine povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama obrušila na ministricu Milanku Opačić zahtjevajući hitnu ratifikaciju Istanbulske konvencije.
Kolinda Grabar Kitarović tijekom predsjedničke kampanje odlučno se založila za ratifikaciju Istanbulske konvencije.
{slika}
Na izborima 2016. godine HDZ je u svojem programu obećao ratifikaciju Istanbulske konvencije.
{slika}
U ožujku 2018. godine Andrej Plenković prijeti novim izborima ako zastupnici/e ne glasuju za ratifikaciju, predsjednici HDZ-ovih lokalnih organizacija daju ostavke, viđeniji članovi/ce izražavaju svoje ograde od stava Premijera, članstvo je rastrgano, a cjelokupna javnost je još jednom podijeljena po pitanju nečega što još ne tako davno gotovo nitko nije dovodio u pitanje. Osim dakako SDP-ove Vlade koja je dvije godine pronalazila jadne isprike da Konvenciju ne ratificira – no o Milanki Opačić kao ministrici i Maji Sporiš, njezinoj tadašnjoj zamjenici a današnjoj savjetnici u Vladinom Uredu za ravnopravnost spolova i propovjednici ratifikacije, sve je već rečeno pa se nečemo vraćati na tu priču.
{slika}
I ovdje dolazimo do pitanja, kako je Andrej Plenković dozvolio da ratifikacija Istanbulske konvencije postane tema na kojoj mu se raspada stranka ako znamo da je još prije 2 godine ta ista stranka čvrsto stajala iza ratifikacije? Zašto je dozvolio da posljednjih godinu dana Vigilare, U ime obitelji, Hrast, Katolička crkva i sva ostala braća i sestre lažu, manipuliraju i budu primarni izvor informacija članovima/cama i biračima/cama HDZ-a o Istanbulskoj konvenciji? I posljedično zašto je dozvolio da dođe do ovog kaosa u društvu te još jedne lažne i nepostojeće rasprave u kojem se ljudska prava perfidno nazivaju ideologijom?
Postoje dva moguća odgovora na ovo pitanje. Andrej Plenković je ili potpuno nesposoban i nedorastao poziciji na kojoj se nalazi. Ili je beskrajno zao. (Možemo na ovom mjestu priznati da su često ove dvije karakteristike u hrvatskih političara/ki sljubljene, no ostavimo teorijsku mogućnost da u ovom slučaju postoji ili).
Andrej Plenković je potpuno nesposoban ako je mislio da je ratifikacija nešto za što ima vremena jer očito nema pojma o američkoj, europskoj, a onda i hrvatskoj neokonzervativnoj sceni. Nesposoban je jer na prve znakove kampanje nije reagirao i odradio unutar stranke kvalitetno informiranje barem u dijelu da ih podsjeti da je ratifikacija dio njihova programa. Nesposoban je i jer se ne zna adekvatno nositi s neokonzervativcima/ama u vlastitoj vladi i stranačkim redovima što se ponajviše očituje u činjenici da je kurikularna reforma poput zombija kojeg ružičasto vidi još samo ministrica Blaženka Divjak. I sve ga to čini krajnje nedoraslim svojoj poziciji.
Možda je taktički dozvolio da se ovaj kaos dogodi jer mu je draže da se svi bave nepostojećom ideologijom umjesto nekim drugim temama. Ili mu odgovara situacija u kojoj pored neokonzervativaca/ki kakvi/e su Stier, Ilčić, Zekanović, Batarelo, Markić i drugi/e on izgleda kao dobar dečko koji će nas spasiti od tih luđaka (što je taktika koja je u Americi omogućila da se takvi dobri dečki mrvicu po mrvicu pomiču u desno). U oba slučaja radi vlastitih interesa preko ženske grbače, kockajući se s ljudskim pravima čini ultimativno zlo društvu. Ovakvim divljanjima, širenjem poluinformacija i laži dugoročno društvo klizi u stanje potpune negacije temeljnih ljudskih prava i stvara temelje za rast tzv. antiestablishment političkih pokreta koji su u svojoj osnovi duboko antidemokratski. To sve posve svjesno može činiti samo netko posve zao.
Koji god bio odgovor na ovu dilemu, sudbina nam je ista. Posijano je još malo ludila i još malo paranoje u društvo koje se ionako ne može pohvaliti svojim dobrim stanjem. Ratifikaciju koja je čini se neminovna, popratila je visoka cijena društvenog zagađenja. Andrej Plenković bi se trebao dobro pogledati u ogledalo i za početak sam sebi, a onda i svim ženama žrtvama nasilja, odgovoriti zašto je to dopustio.
