Godine 2009. moj liječnik mi je rekao da poput “mnogih žena” previše pažnje pridajem svome tijelu. Rekao je da nema nikakvih problema, da se samo opustim i ignoriram simptome.
Takav savjet nije bio u skladu s mojim nalazima. Nekoliko tjedana ranije, završila sam na hitnoj s bolovima u prsima, a srce mi je tuklo 220 otkucaja u minuti. Osoblje hitne službe mi je reklo da se radi o napadaju panike, dali su mi xanax i rekli mi da pokušam spavati.
I prije sam imala panične napade. Znala sam da se ovaj put ne radi o tome. Pa sam otišla svom liječniku.
Stavio me je na uređaj za praćenje srčane frekvencije. Bingo! Imala sam još jednu epizodu, ovoga puta zabilježenu. Nisam se brinula. Napustila sam ordinaciju misleći kako se vjerojatno radi o tjeskobi. I, slušajući njegov savjet, pokušala sam ignorirati bol.
No, dogodilo se opet. I opet. Najprije jednom mjesečno, a onda jednom tjedno. Prethodnih devet godina sam se žalila na to i rečeno mi je da je to napadaj panike ili tjeskoba, da žene ne osjećaju srčanu bol onako kako sam ja to opisivala, i da sam samo zbunjena.
Moje iskustvo nije neuobičajeno. Abby Norman, autorica knjige Ask me about my uterus (Pitajte me o mojoj maternici), prošla je kroz slično iskustvo otkrivajući da ima endometriozu, bolno stanje u kojemu tkivo koje oblaže maternicu raste na drugim organima osim na maternici. Nekoliko liječnika joj je reklo da ima urinarnu infekciju – dok nije došla na pregled sa svojim dečkom koji je potvrdio njezinu bol. Norman piše da se također borila da joj dijagnosticiraju upalu slijepog crijeva: jedan liječnik je tvrdio da su njezini simptomi posljedica seksualnog nasilja u djetinjstvu, premda je bila sigurna da joj se to nije dogodilo.
Obje priče i akademska istraživanja ukazuju na uznemirujući trend: u medicinskoj industriji postoji duga povijest nepriznavanja ženske boli. Teže je odrediti radi li se o rodnoj neravnopravnosti ili nedostatku medicinskih istraživanja na ženama, ili samo o razlikama u tome kako pripadnice/i muškog i ženskog spola interpretiraju bol.
Ono što znamo, to je da kada se radi o boli, muškarce i žene se ne tretira isto. Jedna je studija, primjerice, otkrila da će žene koje dođu u hitnu službu žaleći se na akutnu bol rjeđe dobiti tablete protiv boli (one najefikasnije) nego muškarci. A kada im daju tablete, duže čekaju da ih dobiju.
Druga studija je pokazala kako će žene koje potraže prvu pomoć biti manje ozbiljno shvaćene nego muškarci. Prema istraživanju u Švedskoj iz 2014. godine, u hitnoj službi žene znatno dulje čekaju na liječnički pregled i rjeđe su klasificirane kao hitan slučaj.
To može imati kobne posljedice. U svibnju 2018. u Francuskoj je jedna 22-ogodišnja žena nazvala hitnu pomoć žaleći se na bol u stomaku koji je bio tako jak da se osjećala “kao da će umrijeti”. “Definitivno ćete umrijeti jednog dana, kao i svi drugi”, rekao joj je službenik na telefonu. Kada je stigla do bolnice nakon pet sati čekanja imala je srčani udar i umrla od višestrukog zatajenja organa.
Drugačiji tretman žena u službama hitne pomoći je dobro poznat fenomen, kaže Ester Chen, liječnica na odjelu hitne pomoći u Općoj bolnici Zuckerberg u San Franciscu i koautorica studije o opioidnim analgeticima.
“No, teško je zaključiti radi li se tu o predrasudama – koje svi mi imamo – ili kako prosuđujemo žensku bol kada se radi o različitim kliničkim stanjima”, kaže Chen.
Njena je studija, primjerice, ispitala akutnu abdominalnu bol. Pretpostavila je da se kod žena koje dođu na hitnu s bolovima u trbuhu često sumnja na ginekološki problem, a za to većina liječnika ne smatra da su potrebni opioidi.
S druge strane, žene će češće nego muškarci dobiti anksiolitike kada se žale na bolove – i mnogo češće ih se proglašava psihijatrijskim slučajevima.
“Žene se češće šalje psiholozima ili psihijatrima, dok muškarce češće podvrgavaju pretragama vezanim uz organska stanja”, kaže Christin Veasley, suosnivačica i voditeljica na Chronic Pain Research Alliance (Savez za istraživanje kronične boli) koja je pomogla u prikupljanju podataka za spomenuto istraživanje.
Kao bivša ravnateljica National Vulvodynia Association (Nacionalno udruženje za vulvodiniju), Veasley je vidjela zabrinjavajuće rezultate pretraga povezane s lošim medicinskim dijagnozama i savjetima.
“Ono što sam čula od žena… da im govore liječnici, potpuno je suludo. Stvari poput, sigurno imate problema u braku, popijte čašu vina prije seksa – bit će bolje. Popis se nastavlja. Teško je zamisliti da jedan medicinski profesionalac može reći takve stvari”.
Uobičajena je pretpostavka da će se žene brže požaliti na medicinski problem nego muškarci. Doista, jedna britanska studija je pokazala da se muškarci savjetuju s liječnicima opće prakse 32 posto manje nego žene. Moguće je da liječnici zato manje ozbiljno shvaćaju žene koje se žale na bol.
No, drugi nalazi govore da je pogrešno pretpostavljati da se žene više žale na bol. Meta-analiza studija o dva najčešća tipa boli – bol u leđima i glavobolja, pokazala je da će u tom slučaju žene i muškarci ravnopravno posjetiti doktora. Dokazi da će žene prije otići liječniku su “iznenađujuće slabi i nedosljedni“, napisali su istraživači/autori te studije. Slična studija je otkrila da se žene ne konzultiraju s liječnicima opće prakse češće od muškaraca kada su u pitanju isti simptomi.
Pa ipak, mnogi istraživači i liječnici ističu da studije koje datiraju još od 1972. kao i one novije, primjerice iz 2003. pokazuju da žene imaju niži prag tolerancije na bol nego muškarci – a to naravno potpomažu kulturalne rodne norme. Također, ta istraživanja pokazuju da su žene sa simptomima boli sklonije tjeskobi i da lakše postaju ovisne o opioidima, kaže Karen Sibert, predsjednica Kalifornijskog društva anesteziologa.
Kao rezultat, moglo bi biti potpuno prikladno davati ženama anksiolitike prije analgetika. “Kada su ljudi anksiozni, smanjuje im se prag boli”, kaže Sibert. “Najbolje bi bilo prvo pokušati kontrolirati/umanjiti njihovu tjeskobu i strah, pa tek onda vidjeti kakav tretman protiv boli trebaju.”
Drugi problem je što estrogen također mijenja percepciju boli i reakciju na analgetike, kaže Nicole Woitowich, voditeljica znanstvenih istraživanja i edukacije u Women’s Health Research Institute.
To znači da postoje “spolne razlike u tome kako žene doživljavaju bol”, kaže Woitowich. Dakle, neophodno je da žene i muškarci budu različito tretirani kako bi se razvio individualan pristup liječenju i njezi pacijenata.
“Ako se liječnici žele posvetiti liječenju pacijenata na efikasan način, “trebali bi barem tretirati pacijente na osnovi njihovog kromosomskog statusa – bez obzira radi li se o muškom (XY) ili ženskom (XX)”, zaključuje Woitowich.
Studija prema spolu
No, kako bismo znali točno u čemu su te razlike i kako utječu na liječenje, potrebno je mnogo više istraživanja.
Prije 1990. kada je Nacionalni institut za zdravlje (National Institutes of Health – NIH) osnovao Ured za istraživanje ženskog zdravlja, klinička ispitivanja i dijagnoze u SAD-u su bili fokusirani na muškarce (a često su ih i vodili isključivo muškarci). I u Europi su žene bile isključene iz kliničkih istraživanja na sličan način. Ista stvar je i s Kanadom i Ujedinjenim Kraljevstvom.
To je dovelo do ogromne količine medicinskih podataka, uključujući laboratorijske studije o boli, iz nadmoćno muške perspektive.
“Kada povijest bolesti, uključujući i definiranje primjera iz udžbenika, uglavnom pišu muškarci o muškarcima, to postaje matrica prema kojoj se ravnaju svi drugi”, kaže Norman.
“2015. je američki NIH uveo politiku koja zahtijeva da medicinska istraživanja uključe spol kao varijablu. Sada svi koji se prijavljuju kao istraživači za NIH moraju u istraživanja uključiti i muškarce i žene ili valjano argumentirati zašto je uključen samo jedan spol. Budući da je ovo relativno nova politika, još uvijek nemamo rezultate i trebat će nekoliko godina da vidimo utjecaj na istraživanja.
2017. je britanski NHS (National Health Service) također uveo slično pravilo “slušati žene” – no to je primijenjeno samo na dijagnosticiranje endometrioze. Od ranih 2000-tih Kanada i Europa su uvrstile slične politike; međutim nitko to nije pretvorio u legislativu (zakone), već se operira na razini sugestije i savjeta istraživačima.
Međutim, to ne eliminira ukorijenjene predrasude liječnika i drugog medicinskog osoblja prema ženskoj boli.
Louise Pilote iz Sveučilišnog zdravstvenog centra McGill u Quebecu je koautorica studije koja pokazuje kako su pacijenti s “femininijim” značajkama bez obzira na rod u većem riziku da imaju loš pristup zdravstvenoj skrbi. Na površini to može izgledati kao implicitna predrasuda koja se tiče tretmana muškaraca i žena. No, ona kaže da je stvar mnogo kompleksnija: varijacije zapravo proizlaze iz siromaštva i iz ‘feminine’ osobnosti prema takozvanom Bem Sex Role Inventory, a ne iz biološkog spola.
Pilote također daje objašnjenje zasnovano na podacima zašto su moji srčani problemi tako dugo bili nedijagnosticirani. Srčane bolesti su rjeđe kod žena nego kod muškaraca. Kod žena se pojavljuju kasnije u životu. I kada se žena javi liječniku zbog srčanih problema, ona se često fokusira na druge simptome.
Doista, uglavnom sam se brinula zbog posljedica boli u prsima i ubrzanog lupanja srca: vrtoglavice, ostajanja bez daha, smušenosti. Jasno mi je zašto je liječnik mogao smatrati da se radi o anksioznosti.
U siječnju 2018. konačno sam odlučila otići kod drugog kardiologa, tj. kardiologinje koja je slušala i nije moju bol objašnjavala kao nuspojavu brige ili tjeskobe. Išla sam ponovno na srčani monitor, dobila sam službenu dijagnozu – i u ožujku bila na operaciji.
Možda sam morala čekati 10 godina jer je srčana bolest neuobičajenija kod žena. Možda su moji simptomi doista zvučali poput anksioznosti iz priručnika. Ili se možda radi o pretpostavkama na temelju roda da će se žene češće žaliti na bol bez stvarnih fizičkih razloga.
Premda mislim da se tu radi o rodu, mislim da nikada neću to zasigurno znati. A sve to mi govori da je dug put do potpunog razumijevanja ženske boli.
Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević
