Sa stavom

27.06.2018. 10:33:22 - Jana Kujundžić

Kako razgovaramo o nasilju

Prvenstvo u mizoginiji i nasilju prema ženama

Dok cijelu zemlju potresa groznica nogometnog svjetskog prvenstva uz nezaobilazne muzičke točke navijača koji grleno pjevaju kako im srce gori za Hrvatsku, paralelno medijske stupce pune slučajevi nasilja prema ženama. Slučaj koji je nedavno odjeknuo u medijima dogodio se u srijedu, 13. lipnja, kada je 30-godišnji Darko Kovačević pretukao 18-godišnjakinju u jednom zadarskom kafiću. Taj slučaj su popratili gotovo svi mediji, zgražajući se nad nasiljem ali i iznoseći detalje poput navodnog motiva ljubomore ili ponašanja djevojke koji bi se mogli shvatiti više kao pokušaj opravdavanja nego shvaćanja nasilja. Također, neprimjereni naslovi više nalikuju na click-bait nego ozbiljan opis događaja –  poput Jutarnjeg lista koji je odabrao naslov "Brutalni obračun u Zadru" kao da je riječ o Western-filmu u kojem se protagonisti obračunavaju izvlačenjem pištolja u podne, te 24sata sa naslovom "To je zbog ljubavi? Ležala je u lokvi krvi, izbio joj je tri zuba…" koji pozicionira ljubav uz nasilje – i doprinose općoj klimi relativizacije i romantiziranja nasilja u vezama.

Kao što je često kod ovakvih slučajeva, medijska pažnja obično je usmjerena na jedan konkretan slučaj te obično brzo splasne, a šire društvene strukture koje omogućavaju nasilje prema ženama i djevojkama ostaju neprimijećene. Kako prenosi RTL, majka pretučene djevojke prokazala je navodnu povezanost vlasnika kafića s policijom kao razlog zbog kojeg policija nije izvijestila javnost o događaju i nije osigurala mjesto zločina dok se na društvenim mrežama nisu pojavile fotografije pretučene djevojke. Tek tada je policija dala izjavu za javnost tvrdeći da su pravovremeno reagirali i uhitili počinitelja u kraćem roku od 24 sata. Vlasnik kafića navodno je pokušava obrisati krv nakon incidenta, što prema zakonu predstavlja prikrivanje kaznenog djela. Ipak, prema najnovijim izvještajima RTL-a, MUP je ozbiljno shvatio ove optužbe te poslao unutarnju kontrolu da istraži slučaj. 

Sam Kovačević otprije je poznat policiji zbog prijašnjih prijetnji, premlaćivanja te napada na službenu osobu. Nažalost, to što je muškarac ranije poznat policiji zbog nasilničkog ponašanja ili čak ima zabranu prilaska ne igra nikakvu ulogu u zaštiti žrtve što pokazuju, među ostalim, nedavna tri ubojstva žena od strane njihovih partnera koja su se dogodila nakon ratifikacije Istanbulske konvencije.

Policija je, kao i vojska i sam pravosudni sustav, duboko patrijarhalna institucija. Nasilje prema ženama ne predstavlja ozbiljno narušavanje društvenog poretka, već upravo suprotno, predstavlja održavanje određenog, odnosno patrijarhalnog društvenog poretka u kojem su žene i percipirane ženske osobine podređene muškarcima i maskulinitetu. Primjerice, u istraživanju iz 2015.godine o stavovima policijskih službenika o nasilju u obitelji pokazalo se da svaki četvrti policajac smatra kako "muškarci ne bi u tolikom broju bili nasilnici da ih žene svojim ponašanjem ne isprovociraju[1]." To je i u skladu s nedavnom izjavom samog Kovačevića koji tvrdi kako se žrtva prema njemu "nametljivo ponašala" te kako je imao "blackout" tijekom napada. Ideja da žrtve provociraju svoje napadače ili da su svojim ponašanjem odgovorene za nasilje koje im se događa nije nova, Adorno u svojoj knjizi "Autoritarna ličnost" iz 1950. godine opisuje karakteristike autoritarne ličnosti među kojima je i "prezir prema svemu što je diskriminirano ili slabo" što će se kasnije nazvati okrivljavanjem žrtve. Sam termin okrivljavanja žrtve (victim blaming) popularizirao je psiholog William Ryan u svojoj knjizi "Okrivljavanje žrtve" 1971. u kojoj okrivljavanje žrtve tumači kao ideologiju koja opravdava rasizam i društvenu nepravdu prema Afroamerikancima u SAD-u. Također, okrivljavanje žrtve najviše je prisutno kod kaznenih djela protiv spolne slobode u Hrvatskoj, kako navodi Ivana Radačić u svojoj knjizi "Seksualno nasilje - stereotipi i pravni sustav" (2014).

Većina komentara ispod članaka koji se zgražaju nad nasiljem, čak i oni koji artikuliraju negativnu percepciju počinitelja, i dalje djelomično okrivljavaju žrtvu ili joj pripisuju dio odgovornosti time što je mlađa od njega, što je pila i što se uopće nalazila u tom kafiću. Ideja zajedničke krivnje kod ovakvog događaja proizlazi iz naivnog ali prevladavajućeg uvjerenja da je svijet u suštini pravedno mjesto te sve/svi na kraju dobijemo ono što zaslužujemo. To je socijalni psiholog u 1960-ima Melvin Lerner nazvao "hipotezom pravednog svijeta" ili "zabludom pravednog svijeta", koja ljudima pruža lažan osjećaj sigurnosti, u ovom slučaju, putem racionalizacije nasilja i pronalaženjem krivnje kod žrtve, kako bismo sebi objasnili da se to nama ne može dogoditi.

Normalizacija nasilja u vezama te shvaćanje istog kao privatnog, a ne društvenog problema prisutna je u svim porama hrvatskog društva, prisjetimo se skandalozne izjave ministrice Murganić "Tako vam je to u braku" kojom je komentirala nasilje nad suprugom od strane požeško-slavonskog župana Tomaševića. Inzistiranje na rigidnim rodnim ulogama i ponašanjima koji ukalupljuju i žene i muškarce pridonosi nasilju prema ženama jer postavlja odnose moći u korist muškaraca i maskuliniteta, nauštrb žena i feminiteta. Primjerice, način na koji se opisuje gubitnička ekipa u nogometu tijekom trenutnog nogometnog prvenstva "plakali su kao curice" govori nešto o tome na koji način shvaćamo što znači biti žena, djevojka i djevojčica u našem (i ne samo našem) društvu. Još jedan nesretan primjer štetnog rodnog stereotipiziranja je nedavni članak portala Klokanica o "11 zanimljivih činjenicama o kćerima", koji ovjekovječuje esencijalističke rodne stereotipe i čak insinuira uvrnutu pseudofrojdovsku ideju o ljubomori majke prema kćerima zbog pažnje očeva. Upravo takvo rigidno i stereotipno promatranje roda, između ostalog, doprinosi nasilju prema ženama. Dječacima se nasilje često tolerira uz već izlizanu frazu "dečki k'o dečki" dok se djevojčicama zabranjuje fizičko izražavanje agresije te ih se usmjerava prema idejama ljepote i pasivnog feminiteta koji treba ugađati muškarcima.

Judith Lewis Herman, u svojoj značajnoj knjizi "Trauma i oporavak" (1992.), u kojoj je povezala traumu silovanja i nasilja u obitelji s ratnim traumama zatočeništva i političke opresije, navodi kako se društveno i kulturološko znanje o traumi otkriva i ponovno zaboravlja ovisno o utjecajima i potrebama. Također objašnjava kako tradicionalna socijalizacija djevojaka vezuje njihovu vrijednost i samopouzdanje uz njihovu sposobnost održavanja intimnih veza, što je odgovor na česti komentar na ovaj i ostale slučajeve nasilja prema ženama o tome zašto žene biraju i ostaju sa nasilnim partnerima. Pogotovo ako uzmemo u obzir da se nasilno ponašanje motivirano ljubomorom u intimnim vezama često romantizira kao dokaz strastvene ljubavi, što daje negativan primjer cijeloj omladini. Ideja da su muškarci nasilni "po prirodi" i da je nasilje sastavni dio muškog identiteta, pogotovo po pitanjima obrane časti i ljubomore, upravo je ono što se latentno zagovara protivljenjem pojmu roda od strane protivnika Istanbulske konvencije i same Katoličke crkve u Hrvatskoj. Izjava nadbiskupa Barišića kako je "Isus Krist najbolja zaštita od nasilja u obitelj" oslikava indiferentnost prema nasilju u intimnim vezama od strane takozvanih dušobrižnika. To je samo kap u moru razloga zašto treba raskinuti Vatikanske ugovore i onemogućiti svećenicima da se miješaju u političko odlučivanje o bilo čemu, a pogotovo o ženskim pravima.

Dok se diljem zemlje slave nogometne pobjede, kad bi barem ovih dana srce gorilo i za Hrvatsku slobodnu od patrijarhalnog nasilja. Iako je euforija bilo koje vrste kratkog vijeka, ono što je Hrvatskoj potrebno za sprječavanje ponavljanja ovakvih zločina je sustavna edukacija, od najmlađe dobi, o zdravim međuljudskim vezama.



[1]Kikić, S., Odeljan, R., Šuperina, M., &Šneperger, D. (2015). Stavovi, znanja i percepcije polaznika Temeljnog tečaja za rad policijskih službenika operativnih dežurstava policijskih postaja u predmetima nasilja u obitelji. Policijska Sigurnost, 24(1), 1–47. Preuzeto sa: https://mup.hr/UserDocsImages/PA/onkd/1-2015/kikic_odeljan_superina_sneperger.pdf

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tagovi: istanbulska konvencija, maskulinitet, nasilje and ženama, patrijarhat

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM