Sa stavom

'Ja sam ti malo o ce de'

Kako mediji pogrešno shvaćaju opsesivno kompulzivni poremećaj

Kako mediji pogrešno shvaćaju opsesivno kompulzivni poremećaj

Burst/pexels.com

Svakih nekoliko mjeseci kažem da ću to napisati. Moj veliki OKP opus. Kažem da će to biti članak ili film ili roman – nekoliko sam puta započinjala pisati scenarij ili kratku priču koja se bavi sumanutim svijetom iracionalnosti. No nikako da dovršim ijedan članak, roman ili scenarij. Ponekad je, naime, teško i izgovoriti ta tri slova. Negdje se putem u mene uvukao sram i ukrao mi hrabrost. Više ne govorim o OKP-u. Evo, dok ispisujem ta tri slovca, okreće mi se želudac.

Nisam se ovako osjećala u djetinjstvu. Dijagnozu opsesivno-kompulzivnog poremećaja dobila sam još u osnovnoj školi jer sam se već tada neobično ponašala, no uvijek sam bez problema razgovarala o tome. “Hej, Emily, zašto si pušeš na ruku?”, “Hej, Emily, zašto to radiš?”, “O, to je moj OKP. OKP (eng. OCD – obsessive-compulsive disorder), op. prev. je kemijska neravnoteža u mozgu, ispričat ću ti sve o tome…”. Moja je majka bila terapeutkinja, stoga ne samo da mi nije bilo neugodno razgovarati o svojim problemima, nego sam se osjećala pomalo kao stručnjakinja po tom pitanju. Barem na igralištu. Nisam tada vidjela nikoga da se ponaša poput mene, pa je moja jedina referentna točka bila osobno iskustvo.

Za one koji_e ne znaju, opsesivno-kompulzivni poremećaj anksiozni je poremećaj koji se često povezuje sa strahom od zaraze ili perfekcionizmom. No iako se OKP može manifestirati kao perfekcionizam ili strah od zaraze, ne radi se samo o čistuncima i dobro organiziranim osobama. Šokantno, znam. Dakle, što je točno OKP? Najjednostavnije rečeno, to je “ritualno” ponašanje motivirano strahomda će se nešto loše dogoditi ako to ne učinite. Preplavljuju vas strah i panika dok se u mozgu pale alarmi. Kao da detektor dima neprekidno pišti iako nigdje ne gori.

Nisam siguran što je bilo prije – jesam li prestala govoriti o kompulzijama jer su se otele kontroli, ili su se kompulzije otele kontroli do točke u kojoj bi samo izgovaranje riječi “opsesivno-kompulzivni” bile protiv mog rigidnog kodeksa iracionalnog ponašanja. Smiješan je taj OKP: vrlo ste svjesni svega što radite, i vrlo ste svjesni da vaš mozak šalje lažne signale za paniku i strah. Svijest o vlastitoj nerazumnosti ne čini vaše misli i ponašanje manje nerazumnima. Zbog te se svjesnosti u konačnici samo prezirete.

Ne pomaže ni činjenica da je OKP poput čudne mlađe sestre psihičkih poremećaja. Zanemaruje ga se i pogrešno dijagnosticira, i kad ga ljudi konačno primijete, vide ga onakvim kakvog očekuju, a ne onakvim kakav doista jest.

Odrastajući sa mnom, moji_e su prijatelji_ce prihvatili_e OKP kao segment moje ličnosti, kao da sam nosila naočale (nisam) ili bila loša u sportu (jesam). Naravno, ponekad su mi se kolege_ice u školi rugali_e, ali razumjela sam da to rade iz neznanja i nezrelosti. Tek sam kasnije primijetila kako je društvo OKP pretvorilo u karikaturu.

Taj sam fenomen prvi put stvarno primijetila na primjeru serije Monk, koja je dobila sjajne ocjene. Serija, s osam od deset zvjezdica na IMDb-u, snimana od 2002. do 2009., plasirana je kao komedija o detektivu s opsesivno-kompulzivnim poremećajem. Nikada se nisam mogla prisiliti da je pogledam, ali sam o seriji čitala dovoljno da znam da bi me živcirala. Bez obzira na sadržaj serije, TV mreža ju je prodala pomoću OKP-a kao šale i marketinškog trika. To me je ljutilo, ali nikad ništa o tome nisam rekla. Recenzije su bile dobre. Ljudima se serija svidjela.

Zatim, nekoliko godina kasnije, uzdrmala me repriza serije NCIS. Lik imena Nikki Jardine imala je strah od mikroba. Drugi su je likovi smatrali “čudnom”. Likovi s OKP-om, naime, na televiziji mogu biti prikazani na jedan od dva načina – ili su smiješni, ili su dovoljno pametni da bi se njihovo ponašanje smatralo prihvatljivo “čudnim” i tek podnošljivim. Samo, “čudno” sugerira širinu koja ne postoji u području prisilnog ponašanja. Ako osam puta zaključavate vrata ili trideset puta gasite svjetlo, to nije zato što u tome uživate. Ovo je vjerojatno najveća zabluda kada je u pitanju OKP. Zato sam uvijek mrzila kada su u srednjoj školi ljudi znali govoriti “Ja sam ti malo o-ce-de” kako bi opisali svoju izbirljivost. Ljudi misle da osobe s OKP-om osjećaju zadovoljstvo izvodeći svoje rituale, dok zapravo pokušavamo izbjeći osjećaj jada i očaja. Ne radim to zato što mi se sviđa. Radim to jer me strah što će se dogoditi ako to ne učinim.

“Smiješna strana” OKP-a okosnica je mnogih serija. Prijatelji, jedna od mojih najdražih humorističnih serija, ismijavali su poremećaj u jedanaestoj epizodi četvrte sezone, kad Rossov kolega izjavi: “Moram pritisnuti prekidač za svjetlo sedamnaest puta prije izlaska iz prostorije, inače će mi cijela obitelj umrijeti”. Osim toga, Monica Geller, iako nikada u seriji nije potvrđeno da ima dijagnozu, pokazuje mnogo ponašanja karakterističnih za OKP. Čišćenje, organiziranje, pospremanje baš onako kako voli – sve u svrhu nasmijavanja publike. U Teoriji velikog praska, još jednoj seriji koju rado gledam, ovaj trop vidljiv je u liku Sheldona Coopera.

Filmovi također imaju tendenciju karikiranja osoba s OKP-om, kao primjerice u romantičnoj komediji Bolje ne može iz 1997 te komične drame Šibicari i Dirty Filthy Love, u kojima je poremećaj prikazan malo ozbiljnije, ali s dozom humora. Razumljivo je da se ponekad dobro nasmijati nedaćama, ali kad su nedaće (drugih) sve čemu se smijete… onda imate problem.

Avijatičar Martin Scorsesea iz 2004. godine prvi je brutalno iskreno pokazao moje stanje (mrzim tu riječ). A najbolje od svega je što nije predstavljen niti zapamćen kao film o OKP-u. Ljudi ga se sjećaju kao filma o Howardu Hughesu. A tko je bio Howard Hughes? Ekscentrični milijunaš. Kada ste siromašni ili srednje klase, vaš OKP se percipira “čudnim”, no kada ste bogati, “unaprijede” vas u osobenjaka.

U jednoj sceni Avijatičara Hughes pere ruke tako žustro i toliko dugo, sve dok ne počnu krvariti. Ta scena možda djeluje kao klišej, ali izraz njegova lica – odlučnost da izvrši taj zadatak pomiješana s istinskom ozlojeđenosti… to je OKP s kojim sam odrasla. To je OKP s kojim žive osobe diljem svijeta. To je jedini put kada sam u seriji ili na filmu vidjela svoju muku, a da nije prikazana na komičan način. Radilo se o ozbiljnoj drami s poznatim redateljem i poznatim glumcima. Iznenadilo me kako su ovi ljudi iskreno i realistično prikazali poremećaj, jer to još nitko prije nije učinio na taj način. U Avijatičaru poremećaj nije šala ni vic, i, što je još bolje, protagonist ne doživljava čudesno izlječenje. Hughes se do samoga kraja bori s poremećajem, jer OKP nikad zapravo ne prestaje. Može se držati pod kontrolom, ali ne nestaje. U stvarnom ga životu nikada magično ne unište uspjeh ili slava ili ljubav; jednostavno izdržiš. Svakodnevno vodiš velike i male bitke.

Postoje dvije činjenice o OKP-u na televiziji i u filmu koje smatram najzanimljivijima. Prije svega, Aviatičar je snimljen 2004. To znači da je od točnog prikaza ovog poremećaja prošlo četrnaest godina. Drugo, nedavno sam shvatila da nijedan od filmova o OKP-u ne prikazuje žene. Niti jedan.

Kao društvo, kažemo da se stigma oko mentalnog zdravlja treba ukloniti, ali kao žena s OKP-om, uvijek sam se osjećala isključeno. Svoj poremećaj više ne nazivam OKP-om, nego anksioznošću. Imam anksiozni poremećaj. Ovaj krovni pojam ljudima je jednostavno prihvatljiviji.

Ali znate što? Umoran sam od čekanja da netko digne glas i objasni OKP masama. Zato, evo mene. Žalim svaku ispisanu riječ. Trgam riječi od sebe kao meso s kosti. Govorim si, pišući ovaj tekst, da nikada ne bi trebao biti objavljen. Želim biti poznata kao spisateljica, a ne spisateljica s OKP-om. Ipak, netko treba započeti taj razgovor – makar s četrnaestogodišnjim zakašnjenjem.

Ne kažem da je OKP tragedija (iako se ponekad tako osjećam), ali sigurno nije ni komedija. To je životna činjenica – u mom, ali i u životima više od tri milijuna osoba u ovoj zemlji. Raščistimo onda jednu stvar, može? Objasnimo ljudima što je to prije nego što o tome napravimo još pedeset komedija. Smijat ću se svojim problemima, ali tek nakon što se svi_e drugi_e prestanu smijati iz neznanja. OKP je stvaran. I neugodan je i sramotan. I vraški boli. To je poremećaj koji zahvaća stvarne osobe, a medijski bi prikazi to trebali odražavati.