Bila je to redovna kontrola u 9. tjednu trudnoće. Posve opušteno legla sam na stol pored ultrazvuka nešto čavrljajući s ginekologom. U nekom je trenutku on ušutio i samo gledao u ekran vrteći ultrazvuk po mojoj utrobi. Čini mi se da je ta tišina trajala satima iako je realno trajala minutu ili dvije. Ali bila je to jedna od onih stravičnih tišina u kojima ti mozak ubaci u petu brzinu i želudac se zafrče u čvor. Kad je progovorio, rekao je da izgleda da fetus nije živ. Kako nije živ? Pa svi znamo kako to izgleda. Vidjele smo na filmovima i u serijama. Presiječe te nešto u trbuhu. Probudiš se u lokvi krvi. Imaš bolove kao da rađaš. Osjećaš da nešto ne valja. Tada sam saznala da postoji nešto što se zove missed ab ili propušteni pobačaj. Fetus umre i ostane u maternici. (Svoju bližu okolinu zabavljala sam šalom da su sva moja djeca jako vezana za mene pa ne žele sama otići. Nikome nije bilo smiješno.)
Još jedan ultrazvuk u bolnici i potvrda stanja. I onda čekanje. Jer možda će ipak samo krenuti, bolje je od kiretaže i ostalih postupaka, kažu. Njima nisam ispričala šalu. Možda sam trebala. Dani su prolazili i ja sam čekala. Plakala. Čekala. Nakon tjedan dana konačno sam završila na stolu. Doktorica je bila draga, dala mi je što je mogla, a to je očito lokalna anestezija. Kiretaža, vakuum aspiracija, cijela zabava. Nitko ti nikad ne kaže da lokalna anestezija ne ukloni bol i neugodu i da ćeš osjetiti cijelo čišćenje. I da će iz tebe izaći količina krvi za koju ne vjeruješ da je imaš. I da ćeš se osjećati odvratno i bolno i iskasapljeno. Nije to njihov problem.
Prije toga, kad sam rađala svoje prvo dijete, prikopčali su me u predrađaonici na CTG. Iz mene se izlijevala plodna voda u naletima. Plahta je već bila toliko mokra da nisam znala kamo da se pomaknem, a da ne ležim u tome. Najstarije dijete je odlučilo svoj emancipacijski put započeti usred prilično važne rukometne utakmice. Čini mi se da smo malo pokvarile ideju mirne navijačke bolničke noći. Užasno je boljelo i prilično sam stenjala i jaukala iako se ponosim svojim visokim pragom tolerancije boli. Sestre i doktorica bi u pauzama utakmice došle pogledale CTG i rekle da se ništa ne događa. U jednom trenu je doktorica rekla da nema šanse da rodim prije jutra i da probam spavati i da će mi biti jako teško s tako niskim pragom tolerancije na bol jer zapravo ništa još nije ni počelo. Nakon ne znam koje količine jaukanja je medicinska sestra krenula nešto prčkati po CTG-u i u jednom trenu, pazi čuda, počela sam imati trudove! Odjednom sam trebala odmah u rađaonu. Usput negdje sam čula da tiho komentiraju kako izgleda da nešto ne štima s CTG-om. Nisu to rekle meni. Nisu rekle da nisam luda. Pa one su samo činile što treba, vjerovale stroju.
Dosta godina prije toga papa je pokazao CIN 2 koji je nakon svega par mjeseci prešao u CIN 3 i poslana sam na biopsiju. Legla sam na stol, podigla noge i čekala. Ne znam koliko dugo, ali nekoliko grupa studenata je prodefiliralo po ordinaciji i bacilo pogled. Kada je stigao doktor i smjestio se, sestra me primila za ruku i nogu i rekla “Dušo, ovo će malo boljeti”. Bez ikakvih analgetika su mi iščupali dva komadića grlića potrebnih za biopsiju. Još su nadodali da nekad tako uspiju odstraniti problematično tkivo pa ne treba nikakav velik zahvat nakon toga. Ne znam ni sama kako sam se uspjela obući i izaći van. Mama još uvijek priča da sam bila zelena. Zvala je taksi da nas odveze doma.
Generalno, spadam u onu sortu takozvanih suradljivih pacijentica kakve vole. Ne tražim ništa, slušam što mi se kaže, ako žele da tri sata ležim na lijevom boku i ukliještim ruku, ležim tri sata na lijevom boku i ukliještim ruku. A imala sam i sreće, zaista to mislim, bez imalo ironije. Nisu mi probušili maternicu, izbjegla sam dripove, nisu mi dodavali ekstra šavove da usreće muža, nisu ništa zaribali s djecom, nisu mi ostavili nikakvu gazu u maternici, to što su me rebra malo boljela od nalijeganja, što sad, nisam umrla. Ali sam zato danas počela plakati kad sam pročitala izjavu šefa splitske ginekologije. Sva ta potisnuta i racionalizirana poniženja, jad i bol kao da su eruptirali iz dubine maternice. I to ne zato što su nešto učinili meni. Zato što to čine nama. Mi smo njima histerične žene koje treba dovesti u red, o čijim medicinskim kartonima će raspredati po medijima i o čijim će iskustvima govoriti s podsmijehom. Mi njih dovodimo u neugodne situacije kad progovorimo. I ne radi se ovdje o pojedinačnim liječnicima, prije nego izvadimo #notalldoctors municiju, radi se o sustavu koji prezire one zbog kojih postoji, a možda je to i najočitije u području ginekologije i ženskih bolesti. Jer tu se sve na našu nesreću spoji – patrijarhat, mizoginija, egotrip, strukovna solidarnost, štednja, rasap javnog zdravstva. Za razliku od većine drugih bolesti pitanje ženske reprodukcije uvijek završi na onom “Što se jebala ako ne može trpiti posljedice”.
Danas sam plakala od nemoći da išta promijenim, od bijesa što im to dozvoljavamo, od užasa što Premijer tipka po mobitelu dok jedna žena priča užase koje je proživjela. I plakala sam jer imam dvije kćeri koje će sutra vrlo vjerojatno morati prolaziti kroz isto, a ja ću ih čekati po čekaonicama i taksijem zelene voziti doma i plakati skrivećki u wc-u od muke što sam ih uopće rodila u ovom mizoginom kutku svemira.
I da. Iris. Trebala se zvati Iris.
