Bilo je vjerojatno samo pitanje vremena kad će se, nakon 400, 500, 600 užasnih priča s poroda, biopsija, kiretaža, javiti i ona žena koja će reći da nije to baš tako i da je njoj bilo skroz oke roditi. Ista je priča za sve teme u kojima žene ispaštaju. Kad njh 99 posto kaže da su doživjele seksualno uznemiravanje na ulici, naći će se onaj 1 posto koji će tvrditi da nije to baš tako jer one osobno nemaju to iskustvo. Kad svaka treća žena biva zlostavljana, naći će se jedna koja će vikati da je njen muž divan. Kad se pokrene tema o seksizmu, naći će se žena koja će komentirati da pretjerujemo. I tako unedogled. Pitam se, koliko loše nam mora biti i koliko nas točno mora biti da bi nas se uzelo u obzir? Počelo nam se vjerovati? Do kad ćemo horore koji se svakodnevno događaju ženama klasificirati kao “ne sad baš tako veliku dramu”, samo zato jer postoje i pozitivna iskustva? Zašto pozitivna iskustva i nasilje kod ženskog reproduktivnog zdravlja uopće stavljamo u isti koš??
Ovih dana čula sam nebrojeno priča o nehumanom postupanju prema ženama u bolnicama. I jednu koja govori da “nije to sad baš tako”. Nemam ništa protiv pozitivnih iskustava, dapače, ali jako me ljute pozitivne priče kao ODGOVOR na one negativne. Pa tako jedna pozitivna kaže: “Bolovi su bili užasni, epiziotomija rađena, kako je sada popularno reći, ‘na živo’, kao i šivanje. No nakon četiri sata stigla je Jana. Unatoč bolovima, taj prirodni porod najljepše mi je iskustvo u životu. Je li bilo ugodno? Nije. No imala sam apsolutno povjerenje da je ono što rade ispravno, pa makar ne dobila sve odgovore, makar su zahodi derutni, dio liječnika i sestara neljubazan, a obroci slabašni.” (tportal.hr) Kako ovo može biti pozitivna priča i kako ta žena može reći da je protiv kampanje “prekinimošutnju? Koliko nam mora biti loše da bi nam moglo biti loše? Zašto ta žena nije svjesna da je sve navedeno kršenje njenih prava? Zašto ne želi svoju kćer Janu u ne tako dalekoj budućnosti zaštititi od nehumanog ponašanja?
Žene već jako dugo šute. U krugu od samo četiri meni bliske osobe, svaka ima priču iz bolnice. Šivanje na živo, komentari o šavu više za muža, ophođenje kao prema stoci na pokretnoj traci. Također, svaka ima priču svoje majke iz bolnice. Tih 70ih, 80ih godina događale su se iste strahote koje se događaju i danas. Ja sam, recimo, rođena prekasno. Da, i to se može. Mojoj mami nisu vjerovali da rađa, jer što ona ima pojma kao prvorotkinja. A ona je pretpostavljala da oni znaju što rade. Trudovi su prestali, a zelena voda se pojavila. Doktor je otišao i nije ga bilo 3 sata. Mama kaže da nikad neće zaboraviti izraz na njegovom licu kad ju je pregledao. Viknuo je na sestre “Jeste li vi normalne?! Brzo!!!” Da zaključim, rođena sam s ogromnim hematomom na glavi i provela 20 dana u inkubatoru s injekcijom u glavi. Jer se još jednoj ženi nije vjerovalo. Jednako je mojoj mami bilo i na drugom porodu, ovaj put i u drugoj bolnici. Ona viče da rađa, oni joj daju tablete za smirenje. Jer što ona ima pojma, histerične žene. Da je žena koja je ležala na krevetu do nje nije onako omamljenu dovukla do doktora, vjerojatno bi se ista priča ponovila s mojim bratom. Druga priča je iz 70ih, kad su još jednoj mami, nakon spontanog pobačaja, radili kiretažu na živo. Toliko je vikala da je njen muž skoro ušao u salu i zadavio doktora. I treća je priča iz 70ih, ali je jednoj mami previše bolna da bi je kćer pitala da je ponovi.
Stravično je da sam priče koje su se dogodile prije 50 godina, pročitala i danas. Generacije prolaze, mizoginija ne jenjava. Medicina napreduje, mizoginija također.
Nedavno je prijateljica trebala roditi. Nisam je htjela strašiti. Ali sam se jako bojala što bi joj se sve moglo dogoditi. Savjetovala sam joj da ne viče, nek šuti i trpi, oni ne vole da se viče. Kad sam ja rađala, žena u boksu do mojeg je vikala. Nisu je samo ignorirali, već su je i meni ismijavali. Savjetovala sam joj i da bude pristojna, da sve lijepo pita, da se ni slučajno ne svađa jer će je onda loše tretirati. Neka muž bude s njom, uvijek se bolje ponašaju kad je tamo muškarac, a i svjedok. A i on nek bude jako fin i simpatičan. To vole. Znala sam i da će joj ismijati plan poroda, i moj su. Kad ovako pogledam, moj savjet njoj bio je da se učini malenom, neprimjetnom, neka puno ne zahtijeva, neka bude nasmijana i to odradi u tišini i po mogućnosti brzo. Kao da mi žene dolazimo tamo njima nešto smetati. Kud smo se baš sad našle rađati. Naučili su nas pristajati na mrvice. I biti sretne i zadovoljne time da je beba dobro.
Žene se ne boje poroda, koliko se boje se lošeg tretmana. Od komplikacija u trudnoći se oporaviš. Od nehumanog postupanja ostaju traume.
Jučer mi je prijateljica napisala da se glupo osjeća pisati svoje primjere jer njen porod nije bio tako užasan kao ovi ostali. Šivanje je boljelo više od poroda, medicinsko osoblje prema njoj je bilo užasno, nisu joj vjerovali da rađa, davali su joj kontradiktorne savjete o dojenju, “šav za muža” je dodan. Ali ona se i dalje pita je li ona ta koja pretjeruje? Je li to “standardni paket” u hrvatskim rodilištima? I moj je porod bio “standardan”. Da, krivo su procijenili veličinu bebe i nepotrebno mi napravili epiziotomiju radi koje 2 tjedna nisam mogla hodati, sjediti, ležati, šivana sam na živo, dobila sam drip bez da sam to znala, medicinska sestra me s prijezirom gledala jer sam taman uletila 5 min prije kraja njene smjene pa nije ni dvije riječi htjela sa mnom progovoriti, ostavljena sam sama u rađaoni predugo i jedva sam trpila da beba ne izađe sama, pa kad su slučajno prošle kroz prostoriju ljubazno sam rekla da mislim da rađam, tiho i nenametljivo, pa je bilo “brzo, brzo, brzo” jer je beba već pola sata pokušavala izaći. Pa sam ih pitala da pohrane matične stanice iz pupkovine. Rekli su da, nažalost, ne mogu. Jer je nedjelja. Ali su ženi do mene pohranili, jer poznaje ravnatelja bolnice. Pa je jedna vikala na mene da kad god beba traži moram dojiti, a beba je to tražila 24 sata dnevno, a druga je vikala da nema šta beba biti na meni cijeli dan. Kad su mi dojke počele krvariti, a beba povraćati krv, žena do mene dala mi je svoju izdajalicu, ne bi li mi to pomoglo, ali ju je medicinska sestra krivo spojila pa su bolovi bili još gori. Vidite, ni moja priča nije sad nešto previše strašna, kao ni ova moje prijateljice. Zaista ima i gorih priča. Ali pitam se, prema čemu da se točno ravnamo? Do koje granice je “ok grozno”, a do koje “grozno grozno”?
I ne želim više čuti od raznih Kolindi, Ćorušića i Karelovića da se trebamo fokusirati na pozitivno. Kako bi bilo da se o ubojstvu, npr. liječnika vladajući narodu obrate riječima: “Trebamo se fokusirati na pozitivno. Ima zaista pozitivnih priča, Pa pogledajte koliko je samo živih liječnika”. Doduše, žive u Njemačkoj, no to je sad druga tema.
I ne želim više čuti da se to ne radi po bolnicama, da žene boli jer ne znaju da su dobile anesteziju, da ovo nije način na koji bi se o ovoj temi trebalo govoriti. Ne želim čuti da se iskustva preispituju i da se ženama ne vjeruje.
I ne želim, zaista ne želim više čuti da radi ovog sad cijela struka pati i da ima i dobrih liječnika i liječnica. Sve mi to već znamo. Znaju i oni. Želim znati što će se po tom pitanju učiniti. Želim znati što će država učiniti.
I da odgovorim na pitanje “zašto smo šutjele?”. Nismo. Samo nas nisu htjeli čuti. Sad će morati.
Jer ovaj put nećemo stati.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
