Sa stavom

25.11.2018. 21:19:00 - Sanja Kovačević

Uz Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama

Istanbulska konvencija je stupila na snagu - kako dalje?

(Foto: M.Š.)

Istanbulska konvencija kao "tema" zauzimala je velik dio javne rasprave u posljednjih nekoliko godina. Nakon ratifikacije u Hrvatskom saboru 13. 4. 2018., Konvencija je stupila na snagu 1. 10. ove godine. Borba u Hrvatskoj za njeno usvajanje bila je duga i iscrpljujuća. Još prije pet godina, u studenom 2013., pokrenuta je regionalna kampanja Potpisujem! posvećena ratifikaciji i punoj primjeni Istanbulske konvencije u zemljama regije. Nositelj kampanje bio je Autonomni ženski centar  (sa sjedištem u Beogradu), a kampanja je uključila 27 regionalnih i lokalnih partnerica iz Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije i Makedonije uz podršku evropske Mreže Žene protiv nasilja (WAVE) i mreže Evropskog ženskog lobija (EWL).

U Hrvatskoj je nositeljica kampanje bio Centar za žene žrtve rata - Rosa.  Do kraja 2016. sve zemlje regije osim Makedonije su ratificirale Konvenciju i pokrenule stupanje na snagu, a Makedonija je to učinila netom prije Hrvatske, 23. 3. ove godine.

Nakon izjave premijera Plenkovića nakon izbora, a povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama 2016. godine, u kojoj je najavio skoro pokretanje postupka saborske ratifikacije Istanbulske konvencije, svjedočile smo nizu kontradiktornih izjava i poteza aktera čiji je posao bio promicati što hitniju ratifikaciju ove Konvencije. Povodom Međunarodnog dana žena 2017. oformljena je apsolutno sporna radna skupina za izradu Nacrta prijedloga Zakona o potvrđivanju Istanbulske konvencije. Među četiri člana_ice toga odbora imenovani su predstavnici udruga koje se izričito protive ratifikaciji Konvencije  ̶ Ivan Prskalo iz "Ordo Iuris Hrvatska" i Ivan Munjin iz "U ime obitelji". Trebalo je proći još nešto više od godinu dana pritiska javnosti, ali i pritisaka iz smjera EU institucija, usporedo sa žestokim otporom klerikalno-desničarskih aktera, da bi Hrvatski sabor konačno 13. travnja ove godine potvrdio Konvenciju sa 110 glasova za, dva suzdržana i 30 protiv. Tako je Hrvatska postala 30. od 47 članica Vijeća Europe i 18. članica EU-a koja je ratificirala Istanbulsku konvenciju.

Podsjetimo se i nekih ključnih momenata neokonzervativnog otpora koji su prethodili i uslijedili nakon ratifikacije. Širenjem bauka "rodne ideologije" svim su silama i izdašnim financijskim sredstvima nastojali spriječiti važan civilizacijski napredak koji je temelj Konvencije - a to je definiranje nasilja nad ženama kao rodno uvjetovanog. Ono što je dosad bilo "prešućeno" i time otežavalo provedbu institucionalnih mehanizama zaštite žena od nasilja, Istanbulska konvencija naglašava i jasno definira: nasilje prema ženama je uvijek rodno uvjetovano, a to znači da se odnosi na žene zato što su žene i zato što prekomjerno pogađa žene. Domaći fundamentalisti koji su se prošvercali na pozicije moći pod krinkom "umjerenih demokršćana" uzeli su si za pravo "interpretirati" i kritizirati Konvenciju koja je proizišla iz dugotrajnog, stručnog rada brojnih timova i odbora na standardima, mehanizmima, protokolima, preporukama; koja se temelji na sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava i koja je zasnovana na osnovnim načelima međunarodnog humanitarnog prava. Naravno, to je samo jedan element njihovog pohoda u zatiranju ljudskih prava svih onih koji se ne uklapaju u njihovu nazadnjačku matricu.

Posljednji licemjerni trzaj Plenkovićeve Vlade u zatiranju ljudskih prava bila je takozvana interpretativna izjava uz ratifikaciju Konvencije:

"Republika Hrvatska smatra da je cilj Konvencije zaštita žena od svih oblika nasilja te sprječavanje, progon i eliminacija nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja.

Republika Hrvatska smatra da odredbe Konvencije ne sadrže obvezu uvođenja rodne ideologije u hrvatski pravni i obrazovni sustav ni obvezu promjene ustavne definicije braka.

Republika Hrvatska smatra da je Konvencija u skladu s odredbama Ustava republike Hrvatske, posebno s odredbama o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda te će Konvenciju primjenjivati uzimajući u obzir navedene odredbe, načela i vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske".

Premda ta izjava nema nikakvu pravnu snagu i poslužila je samo kao premijerova manipulacija da unutar svoje stranke i vladajuće koalicije "smiri duhove" koji se s ratifikacijom nikako nisu mogli pomiriti, važno je bilo ne propustiti upozoriti i na njenu homofobnu i transfobnu prirodu.

Gordan Duhaček je u tekstu za crol.hr upozorio kako se radi doslovno o najvećoj transfobnoj kampanji u Hrvatskoj u kojoj se babaroga "rodne ideologije" koristila i koristi kao sredstvo širenja mržnje prema transrodnim osobama - zla kampanja u kojoj se transrodnost izjednačava s incestom i pedofilijom, a transrodne osobe prikazuje kao seksualne zlostavljače koji upadaju u ženske zahode.

Naša Jelena Tešija je u tekstu na ovom portalu to komentirala u tekstu "Istanbulska, transfobija i homofobija": "... i bez obzira na to kako će priča s ratifikacijom Istanbulske završiti i hoće li na kraju ova izjava točno ovako izgledati [ostala je], ostaje činjenica da je trans zajednici nanesena nepopravljiva šteta. U javnosti ostaje slika trans osobe kao silovatelja, lažljivca, onog opasnog za društvo, a feministički i LGBT aktivizam mora pronaći način za raskrinkavanje ovih užasnih laži i za sustavnije isticanje problema transfobije prilikom rasprava o "rodnoj ideologiji" i ratifikaciji Istanbulske konvencije…  iz dokumenta - koji se bavi sprječavanjem nasilja prema ženama - ne proizlazi obveza promjene ustavne definicije braka. Naravno da ne proizlazi, ali zašto nas malo ne bi podsjetili na to u kako užasno homofobnoj državi živimo i zašto ne bi malo nastavili cipelariti LGBT zajednicu i prilikom ratifikacije međunarodnog ugovora kad nam je već homofobija i u Ustavu?".

Posljednji pak "samostalni"  trzaj neokonzervativnih fundamentalističkih aktera u Hrvatskoj bio je pokušaj organiziranja i skupljanja potpisa za referendum "Istina o Istanbulskoj" (tj. za otkazivanje ratificirane Konvencije) tzv. Inicijative protiv Istanbulske konvencije (a u režiji poznatih aktera na čelu s Kristinom Pavlović) neslavno je propao zbog nedovoljnog broja potpisa, odnosno pronađenog velikog broja neispravnih "potpisa" te je agencija zadužena za provjeru potpisa, "pronašla brojne nepravilnosti te utvrdila da referendumska inicijativa na kraju nije skupila najmanje 374.740 ispravnih potpisa potrebnih za raspisivanje referenduma."

Dakle, Istanbulska je ratificirana 13. Travnja ove godine, a od 1. listopada stupila je na snagu. Gotovo dva mjeseca kasnije čini nam se da proces implementacije nije ni u povojima.

U današnjem obraćanju premijera povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama nema baš puno riječi o tome, osim što smo saznali da je danas u Vladi potpisan međuresorni Sporazum o suradnji u području sprječavanja i borbe protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Ponovili smo bolne činjenice o razmjeru nasilja nad ženama - u pet godina u Hrvatskoj je ubijena 91 žena, samo u prvih deset mjeseci ove godine - sedam; svaka peta žena u Hrvatskoj doživi silovanje ili pokušaj silovanja ; seksualno nasilje u Hrvatskoj još uvijek je neprepoznato i s najmanjim brojem prijava. Od premijera smo čuli poznate floskule o "nultoj stopi tolerancije na nasilje", o "ozbiljnom problemu u društvu" i "ozbiljnoj namjeri da provedemo našu nacionalnu strategiju i kvalitetan zakonodavni okvir koji postoji" te ponešto o "prevenciji i edukaciji".

Podsjetimo i što bi sama ratifikacija Istanbulske konvencije i njezino stupanje na snagu trebalo značiti. Kao prvo, Hrvatska ovaj dokument treba ugraditi u svoje zakonodavstvo i ovo je prvi pravno obvezujući međunarodni instrument kojim se kriminaliziraju djela kao što su tjelesno, psihičko i seksualno nasilje te seksualno uznemiravanje, prisilni brakovi, sakaćenje ženskih spolnih organa, prisilni pobačaji. Znači, Hrvatska ima obavezu unijeti ta teška kaznena djela u svoje pravne postupke.

Zatim, Konvencija sadrži i definiciju roda. Prema članku 3. Istanbulske konvencije rod označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce. To bi značilo da se svaka osoba može razvijati u skladu s vlastitim interesima, sposobnostima i osobinama ličnosti, bez podjela društvenih uloga na one za djevojčice i dječake, odnosno žene i muškarce. Ako se ozbiljno govori o prevenciji i edukaciji, jedini logičan prvi korak bi bilo uvođenje edukacije za rodnu ravnopravnost u školski sustav, a to naravno "kolidira" s vjeronaukom i sve besramnijom klerikalizacijom u odgojno-obrazovnim institucijama.

Istanbulska konvencija po prvi put podrazumijeva i financijsku pomoć žrtvama. "Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi žrtvama osigurale pristup uslugama koje olakšavaju njihov oporavak od nasilja. Te bi mjere trebale uključivati, prema potrebi, usluge kao što su pravno i psihološko savjetovanje, financijsku pomoć, stanovanje, obrazovanje, osposobljavanje i pomoć u pronalaženju zaposlenja", stoji u Konvenciji.

Jedan od važnijih zahtjeva je obaveza države godišnjeg financiranja adekvatnog broja skloništa za žene.

Ono što je iznimno bitno, i što nam stalno napominju aktivistice iz zemalja u regiji koje su prije Hrvatske krenule s ovim procesima, to je uključenost u provedbu Konvencije javnih tijela i nevladinih organizacija i udruga civilnog društva. U slučaju nezadovoljstva bilo kojim aspektom provedbe Konvencije, udruge i organizacije će se moći žaliti nadležnom tijelu za nadziranje provedbe (GREVIO). GREVIO se sastoji od 10 do 15 osoba koje moraju biti istaknuti u području zaštite ljudskih prava, zaštite žena od nasilja, a ne smiju biti članovi političkih stranaka. GREVIO će na godišnjoj razini dobivati dva izvješća o provedbi Konvencije - od državnih tijela i od udruga civilnog društva.


Država je dužna prikupljati podatke i pružati podršku istraživanjima u području svih oblika nasilja kojima se Konvencija bavi, a ti podaci moraju biti javni. Zatim, država je dužna poduzeti mjere za promicanje programa i aktivnosti za osnaživanje žena i prevenciju nasilja, putem različitih kampanja, informiranja javnosti kao i kampanja za iskorjenjivanje rodnih stereotipa. Država je dužna osigurati terapijsku i pravnu pomoć žrtvama kako bi one dobile informacije i pristup regionalnim i međunarodnim mehanizmima pritužbi, te u to ime osigurati besplatne i stalno dostupne telefonske linije. Osobe koje rade sa žrtvama ili počiniteljima moraju biti stručnjakinje/ci, a njihovo usavršavanje također organizira država. Konvencija podrazumijeva i suradnju države s medijima u smislu poticaja za promicanje smjernica za sprečavanje nasilja nad ženama.

Važno je napomenuti i ono što se rijetko moglo čuti ili pročitati u medijima je to da Konvencija zabranjuje i stereotipe, pa bi se u tom smislu trebali mijenjati i školski udžbenici.

Iskustvo iz zemalja regije, počevši od onih koje su prve pokrenule proces ratifikacije, (poput Bosne i Hercegovine i Srbije), uči nas da država najčešće nije učinila ništa osim imenovanja pojedinih koordinacijskih tijela i donošenja međuresornih akata.

No, stalno treba imati na umu i prionuti vršiti pritisak (premda sada vodimo a i pred nama su mnoge teške i zahtjevne borbe za prava žena) da treba iskoristiti sve institucionalne mehanizme koji su nam na raspolaganju u borbi protiv nasilja nad ženama, a Istanbulska konvencija jest jedan takav i to vrlo moćan mehanizam koji nam daje priliku da zahtijevamo primjenu i promjenu, da predlažemo rješenja, da budemo akterice koje će pratiti primjenu i da nezavisno procjenjujemo stanje i izvještavamo nadležna tijela.

Put usuglašavanja do potpune primjene je zasigurno dug i zahtjevan, no vjerujem vrijedan truda.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tagovi: istanbulska konvencija, nasilje, nasilje and ženama

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM