Sa stavom

amfg triba urediti

Nepovoljan položaj žena rezultat je nametnutih društvenih normi, a ne bioloških predispozicija. Kao svaka dobro uhodana nepravda i ova je prilično strukturna. Zanimljivo je da je ideja Međunarodnog dana žena ustanovljena prije više od sto i pedeset godina kada su njujorške tekstilne radnice izišle na ulice zahtijevajući bolje uvjete rada, bolju plaću te pravo glasa, a da su jučer samo u Zagrebu održane dvije prosvjedne akcije s istim ciljem. Njemački plakat za Međunarodni dan žena od 8. ožujka 1914. godine sadržavoj je proglas: “Ženama, koje kao radnice, majke i građanke ispunjavaju svoju dužnost, koje svoje namete moraju plaćati kako državi tako i općini, nijekana su puna građanska prava zbog predrasuda i reakcionarnih stavova. Borba za ovo prirodno pravo čovjeka mora biti nepokolebljiva, čvrsta volja svake žene, svake radnice. Tu ne smije biti ni odmora ni počinka. Dođite stoga sve, vi žene i djevojke, u nedjelju, 8. ožujka 1914. u 3 sata poslijepodne na 9. javni ženski skup”. I gotovo stotinu godina kasnije.

Jedan od najpoznatijih i najvažnijih modela koji je proistekao iz gorespomenutih protestnih marševa je model 8+8+8. Dakle, osam sati rada, osam sati odmora ili slobodnog vremena te osam sati sna. Žene se danas bore za iste stvari. Što se prava glasa tiče, ono, iako je izišlo iz političke domene za dobar dio svijeta jer ga većim dijelom žene danas imaju – sasvim sigurno je prešlo u sektor borbu za pravo glasa pri odlučivanju.

 

 

(izvor: https://twitter.com/hashtag/InternationalWomensDay?src=tren)

Zašto Osmi mart 2016. i svake sljedeće godine?,

Jer je Milan Bandić na osmi mart 2016. ženama na Cvjetnom trgu dijelio ruže, u hotelu Sheraton dodijeljena je svečana dodjela nagrada “Utjecajne hrvatske žene” te “Buduće liderice”. Koliko se u Sheratonu posvetilo prostora stvarnim problemima i ima li na toj listi mjesta za obične žene iz treće smjene?

U Šibeniku su radnice komunalne tvrtke Zelenilo dobile 400 kuna, ružu i slobodan dan, a šibenski su mediji izvijestili da su na ovaj dan darivani i muški zaposlenici iste firme.

Dakle, što se dogodilo? Još je jednom simbol borbe za jednakost sveden na niske populističke grane skupljanja simpatija šire javnosti. Zašto smo kritične prema takvim gestama? Jer ostatak godine po pitanju ženskih prava iz ovih redova ne dolazi gotovo ništa, čak ni nešto simbolično.

Jer klubovi, trgovine i restorani od Osmog marta naprave komercijalni kapitalistički cirkus natpisima “Samo za žene”, “Samo žene danas” isključujući pri tome sasvim muškarce što nije primarni cilj niti jednog feminističkog pokreta. I jer nam je javni prostor zagušen sličnim zatupljujućim porukama.

Jer je Forbes izvijestio o tome da na svijetu još uvijek ne postoji zemlja u kojoj su žene plaćene jednako kao muškarci.

Jer je Svjetski ekonomski forum procijenio da se razlika u plaćama muškaraca i žena neće izravnati do 2133. godine.

Jer je ženski ekonomski status generalno različit od muškarčeva.

Jer netko kad na pitanje “Što je za tebe feminizam?” dobije odgovor “Jednake šanse pri zapošljavanju” počne drvit o tome kako smo mi biološki determinirane na drugačije uvjete i da je to, nažalost, tako.

Jer se Belupov Lupocet opisuje kao “lijek za cijelu obitelj” i reklamira propagandnom porukom koja glasi: “Kad je drama, tu je mama.” U reklami koja se vrti na radio i tv postajama nekoliko puta u prvih 15 sekundi reklamnog spota nekoliko različitih osoba zbog zdravstvenih problema doziva mamu. Toliko o emancipaciji žena. I dalje ih guramo u status čuvarica ognjišta o kojima ovisi cijela obitelj. Kad će žena koju uporno smještamo u domenu kućanstva imati jednake prilike za uspjeh kao muškarac kojem to ne radimo? Kad ćemo prestati vrijeđat muškarce i proglašavati ih nesposobnima da se mogu jednako dobro skrbiti za obitelj kao i žene?

Jer u IKEA-inim katalozima stoje fotografije kuhinja u kojima kuhaju žene: majke i bake koje uče kćeri istim vještinama, dok otac i/ili djed sjede za stolom i smješkaju se. Eventualno na kojoj fotografiji stoji i sin uz majku / baku, što opet hoće reći da preskačemo generaciju i odgajamo “bolje sinove za bolje sutra” dok ćemo mi sami/e danas još ipak kuhati za naše muškarce.

Jer poslodavca boli briga planiraš li i kad roditi, kao i jesi li u hetero ili homo vezi te živite li zajedno i koliko ste skupa.

Jer se još ni nakon više od dvadeset godina nisu riješili brojni slučajevi ratnih silovanja žena, a Horvatinčićevi se slučajevi na sudu rješavaju promptno.

Jer živimo u medijskoj kulturi u kojoj je parabola o silovanju prikladna za temu školske lektire i kurikularne reforme na jednom od najčitanijih portala u RH.

Jer je u Sloveniji kontracepcija besplatna i spada pod zdravstvenu zaštitu, a u ovom se inkvizitorskom dijelu Europe priča o tome jel kokoš ili jaje. U intervjuu s voditeljem molitvene akcije prije godinu dana, kad sam ga upitala kako je došao na ideju projekta 40 dana za život ispred bolnica u kojima se izvode medicinski prekidi trudnoće on iskreno odgovorio da tako što je otvorio Bibliju nasumično i pod prstom mu se našao neki citat koji je, eto slučajnosti, govorio baš nešto o vrijednostima obitelji. Suludo je da država od nas udaljena svega nekoliko desetaka kilometara ženskim reproduktivnim pravima pristupa iz znanstvenog kuta, a mi iz kuta knjige napisane prije nekoliko tisuća godina. Jer ženska prava počesto ovise o nasumičnim odlukama nasumičnih ljudi koji su na vodeće pozicije došli nasumičnim putem.

Jer su porodiljna prava i naknade politički adut u kampanji.

Jer poslodavci ili loše profiliraju kandidate koje će zaposliti ili im ne smeta što su oni višestruko optuživani za obiteljsko nasilje pa im omogućavaju održavanje privida normalnog života u sklopu kojeg dođu kući i ubiju i ženu i dijete.

Jer je o jednom Rimcu i njegovom automobilu u jednom tjednu napisano više tekstova nego o svim uspješnim ženama zajedno. Jer se o njegovom uspjehu vodi više (dubljih!) polemika i raspravlja što je sve RH propustila za njega napraviti i time mu prepriječila raniji planetarni uspjeh nego što se vodi rasprava o zakidanju ženskog roda generalno. Jer su na primjeru Mate Rimca čitatelji shvatili da jedna država može onemogućiti pojedinca, a ne shvaćaju da se nad nekima takvi propusti vrše pod normalno.

Jer na Osmi mart nitko nije otišao do udruge Otvoreno Kamensko i tim ženama obećao isplatu zaostalih plaća i doprinosa, odnosno ništa napravio po pitanju da se navedeni problem i riješi. Otpremnine koje im po zakonu pripadaju više niti ne spominjem jer ovo nije Narnija.

Jer je sutra 9. ožujka i svi gore izlistani problemi bit će i dalje prisutni. No, ovako izlistani možda u zapnu onima na koje su adresirani, negdje u onom prostoru između ušiju.