Ima li na sveučilištu mjesta za promociju crkvenih dogmi i “znanstvenih” djela koja su evidentno usmjerena protiv temeljnih ljudskih prava, i to onih koja su upisana u međunarodne pravne dokumente koje potpisuje ova država te u sam Ustav?
Očito ima. Nositeljima relevantne titule Sveučilište će otvoriti vrata da slobodno provode svoju reakcionarnu političku kampanju. Zahvaljujući sveučilišnoj autonomiji upisanoj u Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, odnosno slobodnoj interpretaciji toga koncepta, akademska klika se po svom sudu legitimno može praviti blesava i izlaziti u susret svima čiji se legitimitet zasniva na komadu moći koju su ostvarili u ovom neoliberalnom Gileadu u kojem živimo. A ako su pritom i uvaženi članovi i titulirani predstavnici akademske zajednice, nije nikakav problem ušutkati svakoga tko pokaže otpor ovakvoj licemjernoj i opasnoj praksi.
Sveučilišna autonomija je čest kamen spoticanja i ta se tema već dugo izbjegava u javnoj raspravi, no po potrebi se ova fraza izvlači kao krunski argument kojim se opravdava svaki problematičan potez fakulteta i sveučilišta, a tako je, kao što ćemo vidjeti, i u ovom slučaju.
SLUČAJ ZADAR – ANONIMNO PROSVJEDNO PISMO I ODGOVOR SVEUČILIŠTA
Kada se pak trebaju opravdati problematična predavanja i gostovanja, susrest ćemo se sa drugom magičnom frazom – a to je pluralizam mišljenja.
Prošlog tjedna smo pratile još jednu bitku u kojoj su građanke, ujedno i članice akademske zajednice u Zadru, nastojale ukazati na problematičnost nastupanja jednog tituliranog “moćnika” – ovoga puta dr. sc. Tončija Matulića – i predstavljanja njegove knjige “Pobačaj-drama savjesti” na njihovom sveučilištu. Čak su se drznule tražiti zabranu dotičnog gostovanja. Najprije su anonimno uputile Sveučilištu otvoreno pismo, pa je stigao neadekvatan odgovor kojim se kabinet rektorice poziva na nekoliko formalnih “argumenata” koji se svode na: a) Matulić je redovni profesor Sveučilišta u Zagrebu i b) pluralizam mišljenja (znači, svatko je slobodan doći i iznijeti svoje kontra-stavove “uvažavajući pri tome standarde akademskog pluralizma mišljenja i čestitosti”). U odgovoru stoji i da “nisu u mogućnosti unaprijed donositi bilo kakvu osudu ili prosudbu o predstavljanju knjige koje je anonimnim prijaviteljima sporno, a kamo li na temelju naslova knjige koja će se predstaviti utvrditi da su prekršeni akti Sveučilišta u Zadru”. Iz ovoga možemo zaključiti da se prije svog očitovanja nisu potrudili utvrditi utemeljenost prosvjedne note, te su se nonšalantno riješili odgovornosti koju im njihova funkcija nalaže.
Potpisnice prosvjednog pisma su argumentirano i jasno upozorile da je ovo predstavljanje dio javne kampanje protiv pobačaja kojom crkvene organizacije nastoje vjersku dogmu ozakoniti i nametnuti svim građanima i građankama Republike Hrvatske, te da je ovo predstavljanje promovirala Inicijativa “40 dana za život”. Upozorile su i na spornu izjavu Matulića za portal Prolife.hr: “Donijeti zakon kojim bi se zabranio pobačaj značilo bi pokazati da smo opredijeljeni za život, da dostojno branimo ustavno načelo koje brani pravo svakoga ljudskog bića na život…”. Ovo je samo jedna recentna izjava, no dr. sc. Matulić već godinama egzistira kao jedan od važnijih aktera neokonzervativne agende protiv sekularne države i sekularnog sveučilišta te promiče klerikalne stavove, a evidentno je i da svoju akademsku poziciju koristi za agendu zabrane prava na pobačaj, budući da je ujedno i istaknuti predstavnik crkvene zajednice.
Ured rektorice Sveučilišta u Zadru Dijane Vican, kao predstavnik sveučilišne upravljačke strukture, u svom odgovoru se pravi blesav pozivajući se na navodno nepoznavanje lika i djela svog uvaženog kolege. Tonči Matulić je zapravo vrlo tipičan predstavnik neoliberalno-klerikalne sprege kao sadašnje vladajuće ideologije, a osim što je tipičan predstavnik, ima i moć koju su mu titulama osigurale upravo ove elite. Već nam je dobro poznato kako su te elite prisvojile obrazovanje, zarobivši društvo još davno kroz sklapanje Vatikanskih ugovora (da ne ulazimo sad u daljnje poveznice između Vatikana i Hrvatske). Potom je (ili usporedno) došlo na red zdravstvo. Postoji li jasnija poveznica političkih i obrazovnih elita nego što su to Medicinski i Pravni fakultet u Zagrebu – dakle Sveučilište? (Imajmo u vidu i samog ministra zdravstva kao još jednog tipičnog predstavnika ove sprege).
Posebna priča su društveno-humanistički fakulteti, a ovdje ćemo se zadržati na onima još uvijek javno financiranima, kao što je to i Filozofski fakultet u Zadru. U spomenutom odgovoru koji je iz Ureda rektorice stigao anonimnim prosvjednicama, a koji je i javno objavljen stoji i: “Jedna od društveno odgovornih uloga svakog sveučilišta je da bez tabua o različitim društvenim temama bude platforma za raspravu, uvažavajući pri tome standarde akademskog pluralizma mišljenja i čestitosti”. Ovim je potpuno izignoriran temeljni argument autorica prosvjednog pisma, kako je ovim predstavljanjem Sveučilište u Zadru “dalo znanstveni legitimitet crkvenim dogmama pri čemu je osnovno načelo znanosti opovrgavanje, a dogme neupitnost. Uplićući se u ovu osjetljivu političku temu, Sveučilište u Zadru prekršilo je načelo političke neutralnosti i akademske nepristranosti, načelo otvorenosti, vlastiti Statut i Etički kodeks, a pored toga i Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima i Konvenciju o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena jer ovim ne poštuje dostojanstvo studentica koje jesu ili će iskoristiti pravo na zdravstvenu mjeru prekida trudnoće”.
Znači, radi se o političkoj, a ne o svjetonazorskoj ili akademskoj temi – i to onoj gdje na jednoj strani imamo obespravljane građanke (premda im institucije kroz zakone to pravo navodno osiguravaju), a na protivničkoj strani moćne klerikalne lobije itekako upletene u krojenje političkih odluka i kroz njih (a i mimo njih) društvenih praksi kojima se već dugo provodi kampanja u smjeru zakonskog ukidanja prava žena. Jasno je na koju stranu se svrstalo sveučilište.
Ovdje se društveno-humanistički fakulteti, govorimo o onima još uvijek javno financiranima, kao što je to i Filozofski fakultet u Zadru, samodefiniraju kao navodna platforma za raspravu “bez tabua o različitim društvenim temama”, no ovakvim pozicioniranjima djeluju kao očita i to važna i snažna poluga jedne reakcionarne političke struje. Ovo nije prvi put da društveno-humanistički fakulteti ustupaju svoj prostor raznim propagatorima crkvenih dogmi i konzervativnih ideologija. Zapravo, to se događa cijelo vrijeme. Podsjetit ću samo na gostovanje tri visoka predstavnika vjerskih zajednica – dakako muškaraca – notornoga don Damira Stojića, rabina Kotela Da-Dona i imama Mirze efendije Mešića, koji su uoči samog 8. marta ove godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu došli iznijeti studenticama i studentima svoja dogmatska mišljenja o “percepciji i ulozi žene u monoteističkim religijama”. Podsjetit ću i na gostovanje Judith Reisman na Medicinskom fakultetu u Zagrebu prije pet godina protiv kojeg su se tada pobunile studentice i studenti tog fakulteta.
Taj proces navodne autonomizacije sveučilišta i i čuvanja svetosti “pluralizma mišljenja”, a zapravo otvaranja prostora propagandi dogme i nazora koji bi akademskoj zajednici u sekularnom društvu trebali biti neprihvatljivi, omogućio je, između ostalog i sad već davni povratak (1996.) KBF-a u okrilje zagrebačkog Sveučilišta, a potom je uslijedilo i potpisivanje Vatikanskih ugovora (1997./1998.). Povodom proslave dvadesetogodišnjice tog slavnog priključenja, rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras je izjavio kako “Ugovor sa Svetom Stolicom daje snagu Sveučilištu u Zagrebu jer je taj ugovor iznad Ustava Republike Hrvatske, ali i danas imamo napade na autonomiju i zajedništvo Sveučilišta, upravo kada je riječ o programima KBF-a jer neki ne žele priznati da su to u zakonitom postupku akreditirani programi, a njihova je kvaliteta na najvišoj mogućoj razini. Sveučilište će uvijek disati hrvatski, ali prije svega ono će tragati za istinom“.
Na proslavi je uz rektora prisustvovala sama akademsko-političko-klerikalna državna krema (dekan KBF-a prof. dr. Tonči Matulić, veliki kancelar KBF-a kardinal Josip Bozanić, predsjednik Hrvatskoga sabora akademik Željko Reiner te tadašnji ministar znanosti, obrazovanja i sporta prof. dr. Predrag Šustar).
Danas, 23 godine nakon tog pripojenja, možemo samo ustvrditi da se KBF nije vratio u okrilje Sveučilišta, već da se Sveučilište očito vratilo pod jurisdikciju Katoličke crkve, odakle je, (svi redom su nas podsjetili), u 19. stoljeću i niklo. Da se poslužim poznatom analogijom o sindromu kuhane žabe – ta se “žaba” dugo kuha(la), a izgleda se da je sad već dobro skuhana i pečena.
Tako se danas više gotovo uopće ne kritizira samo uvrštavanje katoličkih fakulteta u javna sveučilišta čime su u startu podriveni sekularnost i temeljni principi akademske čestitosti javnih sveučilišta. Po svom ustroju i statutima, katolički fakulteti su izravno podređeni katoličkoj hijerarhiji i obvezuju se širiti i braniti nauk Katoličke crkve, odnosno u odnosu na njega djelovati apologetski i nekritički. Dapače, brojni liberalni članovi akademske zajednice su žabu progutali, pa im je glavni argument u obrani ovog predstavljanja to što je Matulić profesor i dekan KBF-a pa tako dio Sveučilišta, te to što je suorganizator njegove promocije Teološko katehetski ured koji je u sastavu zadarskog Sveučilišta. Pritom redovno propuštaju spomenuti drugog suorganizatora – Zadarsku nadbiskupiju. Matulić svoju knjigu (objavljenu 1997.!) od početka ove godine uredno promovira po župnim dvorima i pastoralnim centrima, a na upriličenoj promociji koja je održana također 8. marta u sklopu Dana kršćanske uljudbe u Dvorani Sv. Ivana Pavla II. u sisačkom Velikom Kaptolu knjigu je promovirao sisački biskup Vlado Košić.
Ovom promocijom, uz blagoslov Sveučilišta, Ministarstva i Crkve u Hrvata, svečana dvorana Sveučilišta u Zadru postala je samo još jedan prostor promocije ujedinjene konzervativne političke agende protiv prava žena.
Ovih dana smo saznale_i da se na Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu nakon 70-ak godina ponovno uvodi kolegij Kanonsko pravo. Kako piše portal srednja.hr, katolički mediji s radošću su objavili ovu vijest navodeći kako “postupno raste i broj odluka u kojima se hrvatski sudovi pozivaju na crkveno pravo kanonsko pravo danas poprima sve veće značenje uslijed uređenosti odnosa Svete Stolice i RH. Također, postupno raste i broj odluka u kojima se na njega pozivaju hrvatski sudovi, a time i interes za njim”. Teren je pripremila bivša dekanica Pravnog fakulteta (mandat je predala krajem 2017.) i perjanica kršćanske desnice u Hrvatskoj Dubravka Hrabar baveći se “profesionalno” institucionalizacijom kršćanskih/tradicionalnih vrijednosti u nacionalno zakonodavstvo, koja je svoj značajan doprinos dala i relativizacijom prava na pobačaj niz dlaku obiteljaškim konzervativnim organizacijama, a potom i kroz djelovanje u Radnoj skupini sada već bivše ministrice demografije, obitelji, mladih i socijalne skrbi Nade Murganić, koja je izradila sporni prijedlog Obiteljskog zakona koji je zbog brojnih osporavanja bio naprasno povučen iz javne rasprave.
PETICIJA I PEČAT MINISTARSTVA
Vratimo se samoj zadarskoj pobuni čiji je korak nakon neadekvatnog odgovora Sveučilišta bilo pokretanje građanske peticije ispred Platforme za reproduktivna prava kojom su se zahtijevali javna isprika i otkazivanje spornog predstavljanja u prostorijama Sveučilišta u Zadru, te službeno očitovanje nadležnih struktura, prvenstveno Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta.
Uoči samog predstavljanja, peticija je u dva dana prikupila preko 1000 potpisa, a Platforma je primila očitovanje dotičnog ministarstva u kojemu se odriču odgovornosti pozivajući se, naravno, na čl. 4 Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, kojim je propisana sveučilišna autonomija koja se i dalje slobodno interpretira već prema nahođenju aktualnih upravljačkih struktura, kako sveučilišne zajednice, tako i nadležnih državnih institucija.
“Iz navedenog proizlazi da, sveučilište u okviru autonomije samostalno donosi i utvrđuje odluke te samostalno odlučuje o pitanjima akademskog karaktera, poput ovog. Slijedom navedenog, Ministarstvo znanosti i obrazovanja nije nadležno intervenirati u odluke i procjene javnih sveučilišta o tome kako i na koji način akademski obrađivati određene teme”, stoji u ovom očitovanju.
Dakle, i država je izignorirala kršenje vlastitih pravno-obavezujućih dokumenata uključujući i Ustav na koje se pobunjene građanke i građani pozivaju, nadredivši im, baš kao i rektor Boras Vatikanske ugovore (“Ugovor sa Svetom Stolicom daje snagu Sveučilištu u Zagrebu jer je taj ugovor iznad Ustava Republike Hrvatske). Pritom se licemjerno cijelo vrijeme poziva na sekularnost sveučilišta i države, premda je očito da sekularnost ne postoji, a da su se najreakcionarniji ultrakonzervativni elementi prilično snažno pozicionirali na svim ključnim mjestima društvene i političke moći.
CENZURA I REPRESIJA: GERILKE NA ULICI, SLUŠKINJE PRED SVEUČILIŠTEM
Potpisnice_i peticije su jasno upozorile_i kako “Katolička crkva u prošlosti ženama zabranjivala pristup sveučilištima, što se počelo mijenjati tek s početkom procesa sekularizacije”, te da je “zadarsko Sveučilište ovime prekršilo načela političke neutralnosti i akademske nepristranosti, koja su regulirana Statutom i Etičkim kodeksom te institucije, dok sam događaj predstavlja diskriminaciju ‘žena koje na njemu rade ili studiraju, one koje jesu ili će iskoristiti pravo na zdravstvenu mjeru prekida trudnoće i one koje nisu rimokatoličke vjeroispovijesti”.
Zanimljivo kako su se brojni navodno liberalni akteri sa sveučilišta prema ovoj peticiji pozicionirali isto kao i katolički/konzervativni akteri protiv “cenzure i isključivosti”, koju po njima implicira traženje zabrane predstavljanja sporne knjige.
Zanimljivo je i da kao cenzuru ne vide strah članica akademske zajednice od javnog izlaganja koji su i javno obrazložile za tjednik Novosti: “… u samom Statutu odlukom rektorice postoji stavka da se osoba može isključiti sa Sveučilišta zbog narušavanja njegovog ugleda, a sama ta stavka može se tumačiti na razne načine. Rektorica se u odgovoru poziva na pluralnost mišljenja iako ugošćuje osobu koja javno diskriminira žene eksplicitno se pozivajući na kanonsko pravo i pritom to ne smatra nimalo problematičnim. Na zadarskom Sveučilištu redovito se održavaju crkvene mise, na Danu Sveučilišta uz rektoricu je obavezno i Želimir Puljić iz Zadarske nadbiskupije, a profesori i profesorice mogu iznositi mizogine i homofobne stavove i dalje raditi na Sveučilištu”.
Ženama koje su nadležne institucije i ovaj put iznevjerile preostalo je samo da nastave svoju pobunu, a o stanju represije u hrvatskom Gileadu dovoljno govori činjenica da su borbu nastavile i dalje anonimno, kao gerilke pod okriljem noći i kao zakrivene sluškinje na ulicama i pred vratima sveučilišta. Iz istih će razloga i potpisnica ovoga teksta ostat anonimna.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
