Održavanje prve splitske Povorke ponosa jedan je od događaja koji će brojne osobe pamtiti cijelog života. Bilo da su sudjelovali i sudjelovale u samoj Povorci i kamenovanju iste, bilo da su negdje čitale, slušale ili u nevjerici gledale što se to događa u Splitu.
Upravo iz tog razloga nije ni potrebno trošiti previše riječi na podsjećanje na fašistoidnu rulju koja je tog dana vrijeđala, pljuvala i gađala sudionike i sudionice te iste Povorke. Ne treba trošiti previše riječi ni na podsjećanje na apsolutnu nespremnost hrvatske policije da u takvoj situaciji reagira pravovremeno i ispravno.
Ove godine održat će se peta Povorka ponosa u Splitu i taj je kontinuitet vrlo vjerojatno jedina dobra stvar u održavanju Povorki ponosa u tom gradu. Kontinuitet održavanja Povorki zapravo je jedino što je, barem za sada, pokazalo ustrajnost u borbi kada govorimo o Splitu.
Jedna od stvari na koje zasigurno nije potrošeno previše riječi u medijskom prostoru je pokušaj definiranja problematičnih elemenata splitske Povorke. Taj strah od kritike i bezrezervno podržavanje može se opravdati nizom razloga – počevši od toga da je bilo kakva borba za ravnopravnije društvo u patrijarhalnom, tradicionalnom, homo i transfobnom društvu u startu pohvalna, preko toga da se kritiziranje prečesto shvaća pretjerano osobno i gotovo nikada kao konstruktivna kritika pa sve do straha da će takva kritika djelovati nemotivirajuće za osobe koje u samoj Povorci žele sudjelovati. Međutim, u nekom trenutku minusi se zbroje i nedostatak kritike zasigurno počne donositi više štete nego koristi.
Splitska Povorka osobno mi je još od same ideje bila problematična – naime, ideja za održavanje Povorke naprosto nije krenula iz Splita. U Splitu u tom, a ni u ovom, trenutku nije postojala LGBT zajednica čija je to bila želja i potreba. Postojali su, naravno, lezbe, pederi, biseksualne i transrodne osobe, ali one nisu, barem ne organizirano, istupale u javnost, zauzimale prostor i jasno i glasno progovarale o ostvarivanju svojih prava. Zbog toga sam organiziranje Povorke u Splitu, pogotovo kao osoba koja jest iz Splita, na neki način doživjela kao požurivanje procesa, gotovo pa kolonizatorski moment inicijative iz Zagreba koja će “pomoći” splitskoj LGBT zajednici.
Osjetilo se to, velikim dijelom, i na odabiru teme koja je za održavanje prve Povorke u Splitu zapravo bila u potpunosti promašena. Obiteljski zakon, naprosto, nije ključna stavka za splitsku LGBT zajednicu u trenutku gdje ona nije ni izgrađena, a kamoli osnažena. Vidjelo se to tog dana i na splitskoj Rivi.
Neprepoznavanja specifičnih okolnosti i svakodnevnih problema splitskih lezbi, pedera, biseksualnih i transrodnih osoba nastavilo se i u naredne dvije godine. Pozitivan pomak zasigurno je bio pokušaj organiziranja te splitske zajednice u LGBT udrugu Rišpet.
Ta je, sada već treća splitska Povorka ponosa, ostala zapamćena kao prva na kojoj sudjeluje gradonačelnik grada u kojemu se održava, a uz Ivu Baldasara, sudjelovali su i ministrica Vesna Pusić te ministar Aren Bauk. Naime, u trenutku održavanja Povorke ponosa u Splitu pod sloganom “Potpuna ravnopravnost” odvijalo se prikupljanje potpisa za održavanje antigej referenduma s ciljem uključivanja heteronormativne defnicije braka kao zajednice muškarca i žene u Ustav.
No, i ta je Povorka, u čijoj je organizaciji ovoga puta uz Iskorak i Kontru iz Zagreba sudjelovala novonastala udruga Rišpet, propustila priliku govoriti o nečem što nije samo pitanje zakonskih regulativa u Republici Hrvatskoj. Potpuni promašaj organizacije te godine bilo je dopuštanje, ako ne i pozivanje, Ive Baldasara da stupa na čelu splitske Povorke. Njegovo pojavljivanje na samoj Povorci, dakako, u tom je trenutku bilo pohvalno, ali on zasigurno nije trebao biti glavna zvijezda dana. Naime, vjerovati kako je Ivo Baldasar došao na splitsku Povorku s uvjerenjem kako će više glasova izgubiti, no dobiti krajnje je naivno. U tom društveno-političkom kontekstu bilo je jasno da puno manje gubi, no što dobiva. Ivo Baldasar mudro je iskoristio priliku i omogućio samom sebi pozivanje na sudjelovanje u Povorci prilikom svakog pokušaja propitivanja njegovih ideoloških uvjerenja. On je gradonačelnik sviju. Čak i pedera i lezbi.
Uz pedere i lezbe, Baldasar je i gradonačelnik 9. bojne HOS –a “Vitez Rafael Boban” jer kako je sam rekao u izjavi za Globus, on je gradonačelnik “svih mogućih vrsta i pojavnih oblika”. Čak i kada su ti pojavni oblici “za dom spremni”.
Nakon tog nesretnog posjeta otkrivanju spomenika ustaškog “viteza”, Ivo Baldasar svejedno se pojavio na splitskoj Povorci, a jasna osuda od strane organizatora i organizatorica je izostala. Uz osudu takvog čina zbog same LGBT zajednice, organizatori i organizatorice odlučile su igonirati, primjerice, vapaje predstavnika srpske nacionalne manjine koji su se jasno pozicionirali prema Baldasarevoj predstavi. Solidarnost je još jednom ostala samo lijepa riječ.
I ove godine, čini se, splitski će gradonačelnik sudjelovati u Povorci, a organizatori i organizatorice neće to posebno komentirati. Zauzdao je, međutim, podršku 9. bojnoj pa ih nije počastio svojim prisutstvom, već “samo” slanjem vijenca, izaslanika i pročelnika.
Baldasarovo balansiranje s jedne je strane razumljivo, njegov je cilj biti ponovno izabran pa onda nit’ smrdi nit’ miriše. Ako smo mogli imati takvog predsjednika, što ne bismo mogli imati takvog gradonačelnika. Nažalost ili na sreću, čini se da zaboravlja kako je taj predsjednik prošao na proteklim izborima. Ono što je apsolutno nerazumljivo, barem iz perspektive neke lezbijke, žene, aktivistkinje ili politički aktivne građanke je postavljanje organizatora i organizatorica splitske Ponosa prema tom istom gradonačelniku – misle li oni da je njihov cilj, njihova borba i ponos LGBT osoba iole vrijedniji kada im podršku da gradonačelnik Baldasar?
Kobne 2013. godine, uz gradonačelnika, splitska Povorka ponosa dobila je još jedan prepoznatljiv vizual kolokvijalno poznat kao vjetrenjačice.
Vjetrenjačice, baš kao i gradonačelnik, ostaju tu za četvrtu, a sada i za petu Povorku ponosa. Možda na nekoj razini možemo govoriti o tomu kako inzistiranje na istom vizualu doprinosi prepoznatljivosti, ali se onda moramo zapitati o kakvoj prepoznatljivosti govorimo. Zašto na vizualima splitskih Povorki nema lica i stvarnih osoba, kao što je to dugi niz godina slučaj sa zagrebačkom Povorkom? Stvarna lica stvarnih osoba nisu tu slučajno, takav bi iskorak trebao biti pokazatelj da se Povorke rade iz zajednice za zajednicu. Trebao bi to biti još samo jedan od načina iskazivanja ponosa u ustrajnosti da se boriš za svoja prava, još jedan od načina da svojim imenom, prezimenom i tijelom pokažeš da sram treba biti one koji ti ljudska prava i dostojanstvo žele pogaziti.
Za sada, na ovakav način, jedino što ostaje prepoznatljivo je neuspjevanje organizatora i organizatorica da poruku približe ljudima koji u tom Splitu i žive. Poruka koju bi trebali približiti je da je Povorka ponosa prosvjedni marš – a o što žele poručiti prosvjedom trebali bi odlučiti oni i one, o tome što im je važno moraju govoriti sami i same. Dokle god organizacija Povorke, odabir temeljne poruke, odabir vizuala i rute kojom će se prolaziti ne dolazi iz same splitske zajednice; zajednice koja nije nužno uključena u projektni rad udruga – te organizacije čine isto što čini i Ivo Baldasar. Dokle god organizacija splitske Povorke nije pitanje u koje se može neselektivnim postupkom uključiti bilo tko, organizatori i organizatorice koriste Split i splitsku LGBT zajednicu za proklamiranje svojih ciljeva koji možda jesu korisni na nacionalnoj razini i dugoročno, ali nisu na lokalnoj i svakodnevnoj razini.
Republika Hrvatska, naime, ima poprilično zadovoljavajući zakonski okvir prepoznavanja i zaštite prava LG osoba (biseksualne osobe u potpunosti su neprepoznate u političkom smislu, dok trans* osobe svoju bitku sa ‘zakonodavcem’ i hrvatskom birokracijom tek započinju). No, sam zakonski okvir bez senzibiliziranja, educiranja, informiranja, kako LGBT osoba, tako i najrazličitijih službenika i službenica, nažalost predstavlja gotovo ništa.
Iz svih tih razloga, kako to traži slogan ovogodišnje Povorke, “Izlazak u siguran Split” neće biti moguć dok se prema održavanju Povorki u Splitu organizatori i organizatorice ponašaju kao još jednoj u nizu projektnih aktivnosti. Za izlazak u siguran Split najprije trebaju postojati uvjeti za izlazak organizatora i organizatorica prema splitskoj zajednici i kreiranje sigurnog prostora za njih same kako bi sami za sebe organizirali Povorku. Kako bi poručili i poručile što im je važno i zašto, splitska LGBT zajednica sama treba zaključiti da je sada, baš sada, (za)sigurno vrijeme za izlazak iz ormara, za hrabrost i za ponos, a organizatori i organizatorice da su tu da budu podrška i potpora, da budu uključivi i uključive i tada će s njima iz godine u godinu za ljudska prava sviju koračati sve više ljudi, a je li među njima gradonačelnik neće im biti bitno.
