Vrlo burno vrijeme antiratnih demonstracija i borbe za ljudska prava kasnih šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća utjecalo je i na feminističku umjetnost. Naime, pojavljuju se umjetnice koje, za razliku od dotada uvriježenih umjetničkih praksi, fokus stavljaju na interveniranje u etablirani svijet umjetnosti, utjecaj na kulturološki uvjetovane stavove te razbijanje stereotipa u svakodnevnoj socijalnoj interakciji. Uključivala je konceptualnu umjetnost, slikarstvo, kiparstvo, audiovizualnu umjetnost i mnoge druge u svojoj težnji da prezentira poruku o ženskom iskustvu i izborila se za rodne jednakosti.
Neke suvremene feminističke umjetnice koriste tada kontroverzne teme ženske seksualnosti u prenošenju poruke o ravnopravnosti u društvenom i seksualnom aspektu, promičući ideju da su žene slobodne izražavati svoju seksualnost i slaviti svoja tijela bez da ih to podčinjava u ulogu seksualnog objekta. No, ako pogledate nekoliko desetljeća unatrag, vidjet ćete da je razgovor o seksu u sklopu feminizma izgledao puno drugačije. Mainstream feministkinje gledale su seksualnost kroz prizmu muške agende, pretpostavljajući da seksualizacija žena dovodi do objektivizacije i opresije. Za feminizam sedamdesetih erotska umjetnost i pornografija bile su isključivo alat patrijarhata, a umjetnice koje se nisu slagale s time, bile su zapostavljene. Takve umjetnice bile su dvostruke odbijene, prvo od mainstream društva koje osuđuje otvorenu seksualnost, a zatim od samog feminističkog pokreta.
Jedna od umjetnica tada radikalnijeg izričaja bila je Cosey Fanni Tutti. Riječ je o britanskoj umjetnici provokativnog imena i još provokativnijeg stvaralaštva, najpoznatija po angažmanu u bandovima Throbbing Gristle i Chris & Cosey. Svoju fascinaciju podzemnim svijetom pornografije pretakala je u svoju umjetnost. Samo njeno umjetničko ime, provokacija je protkana ironijom, a dolazi iz opere Così fan tutte i doslovno se prevodi One sve žele isto.
Cosey je svoj umjetnički izričaj pretakala kroz više medija i formi, no svaki njen rad na neki način je pomicao granice. Fascinirale su je teme pornografije i seksualnosti – od motiva i stavova ljudi uključenih u proizvodnju do načina na koji diktira razvoj određenih fantazija kod publike. U svojim performansima često je nastupala gola, pokušavajući istražiti svoju vlastitu ulogu i sliku sebe u kontekstu erotskih časopisa, filmova ili striptiza. Istraživala je kako aspekti seksualnosti mogu biti percipirani kao komercijalni proizvod, ali i koji dio pornografije prelazi te granice. Stavljala je konvencionalnu ljepotu u situacije u kojima je podvrgnuta sakaćenju pred publikom, pokušavajući vizualnim kontrastom preispitati konstrukt ljepote.
Kao mlada umjetnica sedamdesetih godina, infiltrirala se u svijet pornografske industrije ne bi li odgovorila na svoja pitanja o položaju žena u tom svijetu i manufakturiranju fantazija koje tamo nastaju. U to vrijeme pozirala je za više od 40 časopisa, nikad ne otkrivajući svoj identitet umjetnice i svoje prave namjere. Dvije godine provela je radeći na projektu Prostitucija u sklopu kojeg je stvorila kontroverznu izložbu o pornografiji i industriji seksa koja je prikazana u Institutu za suvremenu umjetnost u Londonu, no uz vrlo stroge mjere cenzure. Fotografije svojih iskustava u pornografiji, koje je prezentirala na toj izložbi, nisu smjele biti javno izložene u galerijskom prostoru, već je svaka fotografija bila u posebnoj kutiji izloženoj u stražnjoj prostoriji Instituta.
Tutti je kritizirala licemjerje i lažni puritanizam koji je vladao društvom. Zbunjena cenzurom, koja joj je nametnuta unatoč tome što je ženski akt vrlo čest motiv u umjetnosti i nerijedak prizor na zidovima galerija i muzeja, komentirala je kako smatra da je negativna reakcija proizašla iz toga što je tom izložbom zadirala u zabranjeni svijet muških fantazija, te na taj način zašla na njihov teritorij. Unatoč tome što je pornografska industrija muški dominiran svijet u kojem je kroz dvije godine susrela otvorenu diskriminaciju i seksizam, diskriminacija koju je susrela u svijetu pornografije, prema njenom tumačenju amblem je sveukupnog društva.
Kada se priča o feminističkoj umjetnosti, umjetnost prestaje biti samo predmet estetike, već uključuje društvenu i političku poruku, a od publike očekuje reakciju i propitivanje. Feministička umjetnost traži promjenu, dijalog između publike i djela, i uključenje ženske perspektive u dotada muški svijet umjetnosti. Korištenjem ne-tradicionalnih medija, umjetnice su tražile proširenje definicije likovnih umjetnosti i uključivanje šireg spektra medija i umjetničkih perspektiva. Cosey Fanni Tutti je pak išla protiv svake struje, ne samo mainstream kulture, nego i feminizma, utirući put za treći i četvrti val feminističkih pokreta.
Cosey je samo jedna od umjetnica koje su 60-ih i 70-ih širile granice umjetnosti, političke korektnosti i ženske seksualne slobode. Nekoliko njih prisjetio se nedavno i Dallas Contemporary Art Museum izložbom Black Sheep feminism. Izložba je pokazala da u suvremenom svijetu, debate o pornografiji ispoljavaju ista pitanja – može li ona biti osnažujući element za žene ili je uvijek isključivo eksploatacijska?
Osim Cosey Fanny Tutti na izložbi u Dallasu prikazani su radovi umjetnica iz istog perioda – Joan Semmel, Anite Steckel i Betty Tompkins. Radovi tih umjetnica su u zadnje vrijeme ponovno počeli osvajati galerijske prostore i pažnju javnosti, što pokazuje da je možda tek sada došlo vrijeme za teme kojima su se one bavile prije 40-ak godina. Dok ove žene nastavljaju biti crne ovce koje su odlutale od etabliranog feminističkog jata onog doba, danas predstavljaju presedane za performans, diskurs i ikonografiju suvremenih umjetničkih praksi koje se bave seksualno pozitivnom tematikom.
