Posljedice zlostavljanja su strašne, a najgore je što se sve može izbjeći! – tim je riječima naša anonimna sugovornica zaključila priču o preživljavanju partnerskog nasilja. Ona smatra da obrazovanjem možemo spriječiti nasilje.
Isto je mišljenje lani povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama na službenoj stranici iznijela i Vlada. Citiran je premijer Plenković koji je najavio da će Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku “što skorije pokrenuti postupak ratifikacije Konvencije Vijeća Europe”. Kao i da će Vlada “u svom djelovanju slijediti tzv. 3P pristup koji podrazumijeva prevenciju nasilja, protekciju žrtava i procesuiranje počinitelja.”
Preskočimo godinu i nešto: 15. prosinca, 9. saziv Hrvatskog sabora, 6. sjednica – posljednja prilika u 2017. za raspravu o ratifikaciji Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji – takozvane Istanbulske konvencije. Koja u trećem poglavlju nazvanom Prevencija, govori upravo o ulozi obrazovanja u promicanju vrijednosti kao što su ravnopravnost, uzajamno poštovanje u međuljudskim odnosima i nenasilje. Bitno je naglasiti da o izvođenju edukacije odlučuje zemlja potpisnica (pa tako i o tome za koju vrstu školovanja i za koje dobne skupine su nastavni materijali primjereni). Ujedno je ovaj datum i posljednja prilika da premijer realizira ono što je najavio proljetos – ratifikaciju Konvencije do kraja 2017., i ono što je najavio u predizbornoj kampanji – vjerodostojnu politiku.
Treba ovdje ipak kratko zastati i gorko primijetiti da se u slučaju ratifikacije Konvencije Vijeća Europe vjerodostojna politika prestala provoditi. Vidljivo je to iz saborske rasprave o proračunu za 2018. godinu. Name, čak i da Sabor Konvenciju ratificira – u proračunu nema novca za provođenje obveza koje proizlaze iz Konvencije, pa tako ni za 3P. Kao što je izjavila Sandra Benčić iz Centra za mirovne studije – “Rodna ideologija vješto se koristi kako bi vladajući izbjegli još jednu godinu povećati proračun za zaštitu žena i djevojčica od nasilja”. Obrazovanje koje promiče nenasilje i ravnopravnost još će malo pričekati.
Ostatak od 3P – protekcija žrtava i procesuiranje počinitelja
Iako je očito da novca u proračunu nema ni za jedno od 3P, ipak valja promotriti kako Hrvatska štiti žrtve i procesuira počinitelje. U utorak je tako Prekršajni sud u Požegi donio rješenje kojim se požeškom županu, HDZ-ovu Alojzu Tomaševiću, ukida zabrana približavanja, uspostavljanja i održavanja veze sa suprugom Marom Tomašević. Ukidanje mjere zatražio je sam Tomašević, kojeg činjenica da je obiteljski nasilnik nije spriječila da i dalje obnaša funkciju župana. Premijer ne vidi ništa sporno ni u činjenici da na sjednici Savjeta za Slavoniju, Baranju i Srijem sjedi za stolom s dotičnim obiteljskim nasilnikom. Dodajmo i da je Mara Tomašević navela da je u dva navrata zbog nasilnog HDZ-ovog župana pisala premijeru – on je tada rekao da se potkrala pogreška i da te informacije nisu bile prinesene njegovoj pozornosti. Dvije izjave Mare Tomašević posebno su indikativne. Prva je “‘Boriti se s nekim tko je jači od vas neće uspjeti. Jednostavno, neka šute, neka trpe. Očigledno je da je nama ženama tako suđeno”. Druga je komentar na odluku suda o ukidanje zabrane približavanja, kada je izjavila “To sam si i mislila. Sad ćemo se nastaviti svađati i tući”. Ovakav model zaštite žrtava i procesuiranja počinitelja državu čini suučesnicom u zlostavljanju i ubojstvima. A krimen je velik – svakih 15 minuta u Hrvatskoj je zlostavljana jedna žena, a (prema podacima Ženske sobe), muškarci u Hrvatskoj u prosjeku ubiju jednu ženu u dva tjedna.
O tome da ovo nije zemlja koja štiti žene od nasilja možda najbolje govore razmjeri normalizacije obiteljsko-partnerskog nasilja. Tako naša anonimna sugovornica piše:
“Ja nisam ni znala da sam zlostavljana. Tek kad sam se dočepala slobode, shvatila sam da sam preživjela psihičko nasilje.”
A i gore od toga – reakcije javnosti na nasilje prema ženama, pa čak i ubojstvo. Tako jedan komentator na društvenim mrežama nakon nedavnog brutalnog ubojstva Ane Kurtenjak piše “nikada neću shvatiti zašto se neke žene pale na kretene, što je veći kreten i psihopat njih to više privlači”, a drugi “Takve cure biraju vrlo često kriminalce, pa eto im!”.
{slika}
Poruka je jasna – kriva je žena. Nije kriv počinitelj, nije krivo društvo koje nasilje normalizira i tolerira, nije kriva država koja ne radi na sprječavanju nasilja – kriva je Ona – pa eto joj! Opravdavanje nasilnika i ubojica ne staje tu – nakon svakog medijskog izvještavanja na temu obiteljsko-partnerskog nasilja ili femicida, slijedi serija nebuloznih komentara – zašto nije otišla nakon prve pljuske, zašto je bila s njim 10 godina, zašto se udala za nasilnika,… Sve s istim ciljem – da dio krivnje prebace na žrtvu.
{slika}
“Činilo se kao da smo sve bile u vezi s istim čovjekom”
Svaka od priča zlostavljanih žena stoji za sebe, kao svojevrsni testament nečinjenja društva i države. Ali obrazac nasilničkog ponašanja uvijek je isti. Objasnit ću na primjeru zlostavljanja kojeg smo dobile u inbox.
U početku obično nema znakova nasilničkog ponašanja, a taj period idile različito traje u svakom pojedinom slučaju zlostavljanja: “Veza je počela kao svaka druga, a onda se pretvorila u pakao. Upoznali smo se preko zajedničkih prijatelja. Tretirao me ‘božanstveno’ i to mi se, normalno, svidjelo. Dotad sam imala niz neuspjeha i prijalo mi je da me netko drži kao kap vode na dlanu. Idila je trajala oko godinu i pol.”
Slijedi razdoblje emotivnog zlostavljanja u vidu kritiziranja i ponižavanja: “Sve češće smo se svađali oko sitnica, počeli su ljubomorni ispadi. Omalovažavao me. Imala sam osjećaj da je sve ružan san i trudila sam se u vezu vratiti onu idilu s početka priče. Nakon par mjeseci veze razboljela sam se. Tada je shvatio da sam ovisna o njemu. Od tog je trenutka postalo gotovo nemoguće izaći iz te veze. Psihički me polako uništavao. Sve što sam voljela je omalovažavao – moj trud, moje prijatelje, moju obitelj. Nitko mu nije bio po volji.”
Nakon toga, izolacija: “Nije dozvoljavao da se družim niti sa zajedničkim prijateljima. Govorio mi je da me nitko osim njega ne voli jer sam ružna, debela i glupa. Nisam imala pravo na vlastito mišljenje – odmah bi ga ismijao. Izrugivao se mom obrazovanju, poslu i hobijima.”
A onda umanjivanje nasilja, uvjeravanje da pretjeruje i da je sama kriva za nasilje, uz neizbježno zastrašivanje: “Kriva sam jer sam kasnila 6 minuta. Kriva sam jer sam rekla da je trubljenje primitivno. Kriva sam jer sam iznijela mišljenje. Kriva sam jer sam ga škakljala pa mi je slomio ruku. Kriva sam jer je on već večerao, a ja sam skuhala večeru. Kriva sam jer ne jedem meso. Kriva sam jer sam kupila jaknu. Kriva sam jer idem na posao.”
{slika}
Sve je ispresijecano lijepim trenucima: “Zapravo je to klopka. Taman bih pomislila da je sve kao na početku, ali onda bi se zlostavljanje pogoršalo. Tek sam kasnije saznala da je on imao poremećaj osobnosti, narcisizam. I da su periodi koji se izmjenjuju zapravo krug zlostavljanja. Toliko se već poigrao s mojom glavom da sam mislila da sam luda. Vrijeđanje, prijetnje, vikanje i razbijanje stvari postalo je moja svakodnevica. Razmišljala sam o samoubojstvu, drugog izlaza nisam vidjela. Svaki put kad bih pokušala otići, uvjeravao me da će se promijeniti, a ja sam bila toliko slaba i uvjerena da ne zaslužujem bolje, da sam popuštala. Riješila sam ga se tek kada je našao novi curu, zamjenu za mene – tada sam se oslobodila. Prvo vrijeme sam bila potpuno izgubljena, nisam bez njega znala ni razmišljati.”
I onda ta famozna “okolina” – ista ona koja je znala da Alojz Tomašević godinama zlostavlja suprugu, ali su joj sugerirali da šuti – da mu ne uništi karijeru. Karijera je, ako niste znali, vrjednija od života žene u Hrvatskoj. Naša sugovornica kaže: “Nitko mi nije vjerovao jer je pred drugima bio savršen. Prije toga bi mene maltretirao tako da bi pred prijateljima on uvijek bio normalan i sretan, a ja tužna i ljuta. Dugo godina svi su ga žalili jer je u vezi s tako groznom osobom. Sada svi znaju istinu, čak su i njegovi prijatelji zauzeli moju stranu, ali bio je to jako dug i težak put.”
Pomoglo joj je učlanjivanje u grupe zlostavljanih žena i pričanje o vlastitom iskustvu: “Slušajući priče drugih žena, činilo se kao da smo sve bile u vezi s istim čovjekom. Čitanje o tome dalo mi je snagu jer sam napokon shvatila da nisam kriva za to što mi se dogodilo, da postoji naziv za to što mi se dogodilo i da postoje znakovi upozorenja, koje sada znam prepoznati. Treba educirati ljude dok su još u srednjoj školi jer su posljedice zlostavljanja strašne, a sve se može izbjeći! Najveća zadovoljština bi mi bila da se Istanbulska konvencija ratificira i da priče zlostavljanih žena, pa tako i moja, tome pridonesu”, kaže naša sugovornica.
Sljedeći put kada izgovorite “Ako je bilo tako grozno zašto si ostala”, “Ja bih na tvom mjestu odmah prekinula tu vezu”, “Glupa si što si to dozvolila” – sjetite se da se žrtve zlostavljanja zbog toga još gore osjećaju, da im time poručujete da nasilnici imaju pravo govoriti im da su bezvrijedne i, možda najgore od svega, da šute: “Jutros sam rekla bliskoj osobi da ću ispričati svoju priču ako tako mogu barem malo pomoći u ratifikaciji Istanbulske konvencije. On mi je rekao da ispričam i svoj dio krivnje. Nakon sto sam od okoline dobila ignoriranje i zaključke tipa glupa sam sto sam ostala, u meni se probudio inat. Rekla sam si – neće me nitko ušutkavati, dovoljno me ušutkavao moj zlostavljač!
Dosta je šutnje. Ako je to jedini način da se Istanbulska konvencija ratificira, pričajmo svoje priče glasno i nepokolebljivo! Zato će žene za koji trenutak pred Saborom prozivati zbog odgađanja ratifikacije Konvencije Vijeća Europe i poručiti – STOP fundamentalističkom nasilju nad ženama!
