Kako se Mjesec ponosa bliži kraju, gradovi diljem Sjedinjenih Država završavaju s mjesecom obilježenim zastavama duginih boja, reklamama za vodku i brojnim vozilima ispunjenima bijelim muškarcima koji plešu na party glazbu. Istovremeno, naći će se i onih koji znaju da za ponos nema previše razloga. Prisjetimo se i razloga za ovu proslavu: prije 46 godina, točnije, 28. lipnja 1969., izbile su Stonvolške pobune. Bio je to ustanak protiv policijske brutalnosti pokrenut od strane siromašnih transseksualnih osoba. Stonewall nije bio marketinška spletka; bio je to pravi revolucionarni pokret.
Posljednjih je nekoliko godina vidljiva izvitoperena, licemjerna priroda suvremenih proslava ponosa. Ono što se dogodilo je presmiješno da bi bilo istinito: LGBT prava su prestala služiti LGBT osobama. Ona su postala sredstvo pokazivanja političke dominacije – sredstvo kojim se moćni ljudi, institucije i čitave nacije služe kao lažnim pokazateljima progresivnosti. To možemo vidjeti na primjeru situacije kad Chevron, Goldman Sachs i ostali stvaratelji ekonomskog apartheida primaju korporacijske nagrade za jednakost i kad medijska izvješća o nacionalnim organizacijama za gej prava primaju novac od velikih naftnih kompanija i proizvođača dronova. Zašto brinuti o ovoj korporatizaciji? Zato što su LGBT pokret i Mjesec ponosa postali prikaz svemoći odavno oslobođenih, a prestali su biti pokreti koji se ozbiljno angažiraju oko pitanja povezanosti rodne i seksualne potlačenosti s ostalim oblicima nepravde.
U Americi smo posljednjih nekoliko godina vidjeli nekoliko prividnih pobjeda LGBT zajednice. Ukidanje Zakona o obrani braka je otvorilo instituciju braka za LGBT osobe. Opoziv politike “ne pitaj, ne govori” je autanim gej, lezbijskim i biseksualnim (ali ne i transseksualnim) časnicama i časnicima omogućio služenje u vojsci. Kampanje protiv anti-gej zakonodavstva u inozemstvu, poput indijskog zakona o sodomiji i prijedloga zakona “ubij homoseksualce” u Ugandi, doprle su do globalne javnosti i uzrokovale su brojne pozive na sankcije. Nekoliko slavnih osoba, poput Caitlyn Jenner, otvoreno je reklo da su transrodne. LGBT zajednica uspjela je u privlačenju više pozornosti nacije, ali vidljivost za neke nije istoznačnica pravdi za sve.
{slika}
Podatke o LGBT populaciji teško je pronaći, ali ih je moguće izvesti iz podataka o sveukupnoj populaciji. Dakle, velika većina LGBT ljudi diljem svijeta nije ni bijela ni bogata. Sasvim suprotno, voditelj Američke agencije za međunarodni razvoj nedavno je rekao da su LGBT osobe diljem svijeta među najpogođenijima siromaštvom. Stopa siromaštva je kod tranrodnih osoba u SAD-u četiri puta veća od nacionalnog prosjeka. Također, izglednije je da će LGBT osobe imati direktan kontakt s policijom ili da će biti zatvorene. Nadalje, prema Nacionalnoj koaliciji za anti-nasilne programe se, u 2013. godini, broj prijava za nasilje iz mržnje protiv LGBT osoba u SAD-u povećao za 21 posto. Najčešće žrtve su crne i Latino transrodne žene. LGBT pokret koji se fokusira na preuske planove ne služi zajednici koja ima mnogo nužnije i konkretnije potrebe. Neke od njih su smještaj i zapošljavanje. Unatoč tome, ponašanje najvidljivijih organizacija za LGBT prava izgleda kao da se pitaju: tko treba kruh kad možeš jesti svadbenu tortu?
U kontekstu tog problema postavlja se i pitanje realnosti napretka koji nam se prezentira, a prezentiraju nam se politička podrška od strane službenika i institucija koji istovremeno kriminaliziraju, zatvaraju i deportiraju članove LGBT zajednice te vidljivost isključivo bogatih bijelaca koji nisu zastupnici cijele LGBT zajednice. Tvrdnja o progresivnosti Sjedinjenih Država i ostalih zemalja koje su ozakonile istospolni brak mora se dovesti u pitanje jer LGBT osobe ne umiru zbog nedovoljnog broja vjenčanja ili nedovoljno snažnih sankcija protiv Ugande. Čini se da umiru zbog rasističkih i klasističkih javnih politika – politika koje zbog ovih “gej pobjeda” često samo jačaju.
Napredak za LGBT zajednicu ne izgleda uvijek kao dobit. On često izgleda kao kraj ili zaustavljanje. Izgleda kao kraj rasne podjele bogatstva jer za LGBT osobe, posebno one siromašne i nebijele, pravna jednakost nije rezultirala pravom jednakošću. Izgleda kao zaustavljanje deložacija i deportacija, ali ujedno i razvijanja novih zatvora jer se nastavilo s kriminalizacijom LGBT osoba. Izgleda kao da je uzrok povlačenja američke vojske s različitih okupacija to da više ne moramo svjedočiti slučajevima poput onog Jennifer Laude, transrodne Filipinke ubijene u Manili – američki vojnik je trenutno na suđenju za njezino ubojstvo. Izgleda kao oslobađanje od policijske države kako više ne bi vidjeli slučajeve poput onog Mye Hall, crne transrodne žene ubijene od strane baltimorske policije. Izgleda kao odbijanje podrške od LGBT organizacija koje ignoriraju ekonomsku i rasnu nepravednost te kao investicija u grassroots aktivističke organizacije poput Audre Lorde Project, FIERCE i TGI Justice Project, a .
Drugim riječima, svijetu nije potrebno još uskih LGBT prava; svijetu treba ukidanje ogromnih povijesnih nepravdi.
Preveo i prilagodio Tomislav Mikulin
