Gospodarska kriza je na izmaku snaga u razvijenijim zemljama, ali ne i u bloku istočnih i jugoistočnih europskih zemalja, među kojima je i Hrvatska. Prema istraživanju BRID-a, stopa nezaposlenosti u 2014. je u našoj zemlji iznosila visokih 14 posto, dok je u Njemačkoj ta brojka reducirana na 5 posto. Što se tiče nezaposlenosti najranjivije skupine – mladih, Hrvatska je tijekom 2013. I 2014. godine bila na visokom trećem mjestu s tijelom od oko 50 posto nezaposlenog mladog, radno aktivnog stanovništva od 15 do 29 godina.
U vrijeme krize, mladi često prvi ostaju bez posla jer poslodavci/kinje u pravilu daju otkaz onima koji su zaposleni na nesigurnije ugovore i one koji su se zadnji pridružili poduzeću. Nadalje, teza je da su mladi teže zapošljivi jer im nedostaje radnog iskustva i specifičnih znanja koja su tražena na tržištu rada, što naglašava neusuglašenost obrazovnog sustava s realnim potrebama gospodarstva. Kako opada broj zaposlenih, na tržištu se akumulira veliki broj osoba s konkretnim radnim iskustvom i godinama staža koji pri zapošljavanju jednostavno imaju prednost pred mladim, često poslovno neizgrađenim osobama.
Radna mjesta se otvaraju ili usporenom dinamikom ili se ne otvaraju, tržište je prezasićeno radnom snagom i mladima ostaje ili uključivanje u vatrogasne mjere poput stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa ili – pakiranje kofera.
EU hita u spas – ali kome?
Financijska injekcija koju nam je velikodušno udijelila Europska unija u startu je trebala pokrenuti promjene. No, država je, sukladno dogovoru, osigurala sredstva za proizvodnju supstitucijske, zamjenske radne snage koja nedostaje u javnom i državnom sektoru. Ne, oprostite – krivo. Država je osigurala financiranje mjera koje će pomoći mladima steći iskustvo. Nigdje nije definirano da se 2/3 osposobljenih ne smije osposobljavati u javnoj i državnoj upravi, bez nade da će ikada tamo dobiti posao. Kao što je navedeno u tekstu Stručno osposobljavanje: Koliko manipulacije je dovoljno za politički bod?, 63 posto osoba koje su iz mjere stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa izašle prije dvije godine još uvijek ne mogu pronaći posao, dok od sedam do devet mjeseci nakon izlaska iz te mjere, 54 posto osoba ostane – nezaposleno. Porazni su to podaci, koji ukazuju na potrebu za hitnim i temeljitim promjenama.
Što struka kaže o utjecaju nezaposlenosti na unutarnji život pojedinca/ke?
O problematici nezaposlenosti i utjecaja na psihu nam je Igor Girotto, dr. med. i spec. psihijatrije rekao: “Smatram da je rad na prvom mjestu potreba zdravog organizma, tako da sve što nas u tom polju ograničava predstavlja jednu prepreku harmoničnom življenju. Zaposlenje gotovo poistovjećujemo s radom općenito, iako to nije isto, no u našoj aktualnoj društvenoj i individualnoj kulturi takav oblik rada je jedno od mjerila vlastite vrijednosti kao i pozicije u društvu. Da ne spominjemo i materijalno stanje koje je osiromašeno gubitkom primanja. S toga je nezaposlenost uvijek doživljena kao neželjena, a potencijalno može pogoršati psihičko stanje i to osobito u nekih skupina. Izdvojio bih one mlade, koji očekuju prvo zaposlenje, kao i one koji su na kraju radne karijere i nedostaje im još neko vrijeme do mirovine. Na njih nemogućnost rada i samoostvarenja posebno negativno utječe. Kako se na psihu očituje gubitak ili neimanje posla? Kao i drugi gubici, može se pokrenuti proces više manje zdravog žalovanja, a može doći i do psihičkih poremećaja, već s obzirom na osobne snage i slabe točke. Osim zaposlenja treba istaknuti da ima i drugih aktivnosti koje mogu ublažiti ono što je izgubljeno gubitkom posla”.
Što kažu mlade nezaposlene osobe ‘na terenu’?
Kako bismo istražile mišljenja mladih ljudi o mjeri stručnog osposobljavanja, napravile smo terensko istraživanje i uzele izjave od mladih ljudi koje smo srele pri lokalnom Zavodu za zapošljavanje.
M. F. je magistra psihologije koja se približava kraju dvadesetih. Živi s roditeljima. Ona je prošla kroz jedan ciklus stručnog osposobljavanja u jednoj srednjoj školi, no kako je ipak specifične struke, navodi kako u njezinoj profesiji ionako postoji zakonski propisan staž od godinu dana, koji se prije odrađivao uglavnom volonterski, odnosno neplaćeno. Stoga ovaj minimalac smatra svojevrsnim napretkom u tom pogledu, iako, nadodaje – nije niti blizu dovoljnog za samostalan život. M. F. nastavlja: “Priča o mojem stručnom priča je o dvije teme – jedna od njih stručno, druga od njih neadekvatnost sustava. Naime, stručno odrađujem u ustanovi koja ne može dobiti odobrenje za radno mjesto koje trenutno obnašam. Već desetak godina šalju zahtjev ministarstvu no jedino što su dobili je isti broj odbijenica. Ono što ministarstvo nije odbilo jest mjesto za stručno osposobljavanje, čime dotična ustanova pokušava pokrpati svoje potrebe. Dakle, mentor je izdvojen, a osoba na stručnom zapravo samostalna u svojem radu, osposobljava se više-manje sama, uz nešto veću odgovornost i brzinu učenja no što to inače biva. Meni navedeno odgovara jer iskustveno učim, no ističem kako nije rješenje dati ustanovi stručno osposobljavanje kao način popunjavanja radnog mjesta za kojim postoji realna potreba. Naravno, opet je dobivena odbijenica, tako da me zadržati ne mogu.”
Navedeno iskustvo pokazuje kako državne institucije generalno imaju problema sa zapošljavanjem novog kadra, jer nije vjerojatno za očekivati da je ovaj slučaj jedini takve vrste u Hrvatskoj.
Razgovarale smo i s P. P., koji je ekološki tehničar, već godinama ‘sezonac’ po vokaciji. Zimi ubire naknadu s biroa i studira, kaže. Navodi kako je na birou bio najviše šest mjeseci u kontinuitetu i javio bi se na oglas za stručno osposobljavanje – kada bi se takav otvorio za njegovu struku. P. P. vjeruje da će imati više šanse kada završi fakultet.
K. M. je strankinja koja je u Hrvatsku došla prvenstveno radi ljubavi. Zatražila je odjavu s biroa jer u šest mjeseci, koliko je bila prijavljena, nije dobila niti jedan odgovor, niti su joj pomogli na bilo kakav način, te je odlučila da jednostavno nema smisla.
“Ne bih se prijavila na stručno osposobljavanje jer me ima tko uzdržavati i uvijek se mogu vratiti doma, malo je drugačije. Da neka udruga traži, čije područje rada me zanima, bih se javila no isto pod uvjetom da postoji šansa da me kasnije zadrže”, objašnjava nam K. M. svoju poziciju.
“Dolazim izvana i ovu situaciju smatram nerealnom i ponižavajućom jer je to začarani krug – većina poslodavaca uzme novu osobu na stručno kada prvoj istekne ugovor i to je to. Žao mi je gubiti vrijeme na taj način”, zaključuje ova diplomirana kulturologinja.
S nama je svoje iskustvo podijelila i T. G., koja je u ranim tridesetim godinama i godinama mijenja poslove. Sa završenom srednjom ekonomskom školi i obitelji o kojoj brine, ne može si priuštiti biti ‘potrošna’ roba za osposobljavanje uz mizerno nisku naknadu.
“Svi moji ugovori su bili kratkotrajni ili zamjene. U zadnjem periodu sam bila nezaposlena šest mjeseci, no devet sam aktivno tražila posao. Smatram da ova mjera pogoduje samo ljudima koji iskorištavaju radnike”, priznala je.
Nije u šoldima sve
Inicijativa Za rad spremne je provela istraživanje Mladi na tržištu rada, čiji bi rezultati trebali biti zadnje upozorenje za vlastodršce. Ovim tempom, za koju godinu više neće kome imati krojiti loše politike. Naime, prema navedenom istraživanju, čak 34 posto mladih učestalo, a 53 posto mladih ponekad razmišlja o preseljenju u inozemstvo. Uz silno zagovaranje nesuvislih populacijskih mjera i propagiranje mjera koje bi trebale pomoći mladima da krenu u život, a koje zapravo pomažu samo državnom aparatu da i dalje funkcionira unatoč lošoj i ekonomski neisplativoj strukturi, doista nije neobično da smo i dalje na začelju liste uspješnih Europskih zemalja. Do sada je na stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa samo u 2015. godine utrošeno 1.512.201.167 kuna, dvije trećine tog iznosa na – SOR u državnoj upravi. Hoće li ti ljudi imati šansu dobiti posao u toj branši? Malo vjerojatno, jer država jednostavno ne zapošljava. Na općinskim sudovima je od siječnja 2013. godine do lipnja 2015. ovu mjeru koristilo je 474 osoba, a ministar pravosuđa je najavio neproduživanje ugovora za 700 osoba koje već rade na sudovima kroz narednih par godina. Za što je osposobljeno ovih 474 osoba? Svi ljudi koji jesu sudjelovali u stručnom osposobljavanju bez zasnivanja radnog odnosa, jesu li oni privilegirani jer su ipak imali mogućnost nekakvog učenja (iako bez dugoročne koristi) i dobivanja 1.600 kuna, odnosno 2.400 kn ili su zapravo, gledajući širu sliku, jedan od elemenata koji ruše cijenu rada i dovode do još veće eksploatacije osoba koje su u nepovoljnom položaju? Za očekivati je da je u današnjoj situaciji svaka osoba koja sa 0 kuna primanja dođe do 2.400 zadovoljn(ij)a, ali se ne postavlja pitanje odgovornosti prema tom poslu, jer naposljetku, to nije iznos dostatan za život niti garantira ikakvu budućnost. Moramo se ozbiljno zapitati u kakvoj to državi živimo gdje jedno ministarstvo ide ‘i u kupe i špade’ u isto vrijeme, dok Ministarstvo rada ne obraća pažnju – ili ih nije briga, ili zatvaraju oči. Jer očito, državni apart mora nekako funkcionirati, makar i preko leđa eksploatiranih mladih ljudi.
{slika}Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta ‘Stručno osposobljavanje, slaba prilika’, kojeg financijski podupire Ministarstvo kulture, no članak ne izražava stavove i mišljenje spomenutog Ministarstva. Tekst se izvorno objavljuje na portalu Libela.org.
Ostale tekstove iz ove serije čitajte ovdje:
– Kako planirati ljudske potencijale u pravosuđu uz pomoć Mjera za poticanje zapošljavanja u tri koraka
– Stručno osposobljavanje: Koliko manipulacije je dovoljno za politički bod?
