Gospodin savršeni: patrijarhat u modernom pakiranju

Na prvi pogled, Gospodin Savršeni izgleda kao još jedan romantični, no pomalo senzacionalistički, reality: turistička destinacija na moru, velika kuća zvana vila, emocije i potraga za “pravom ljubavi”. No, iza te estetike krije se puno.

S jedne strane imamo format emisije koji perpetuira tradicionalne rodne uloge i patrijarhalne obrasce, dok s druge strane popularnost emisije proizlazi iz šireg društvenog konteksta obilježenog deficitom ozbiljnih dugotrajnih veza, nesigurnošću i krizom intimnosti.

Ovogodišnja sezona RTL-ovog reality showa smjestila se na Kretu, uz dva “savršena gospodina” i oko dvadeset kandidatkinja koje se natječu za jedno od najpoželjnijih mjesta u suvremenoj hrvatskoj pop-kulturi. Gledatelji i gledateljice prate emisiju, komentiraju i (ponekad) nesvjesno usvajaju određene predodžbe o tome što muškarac i žena “trebaju” biti u ljubavnoj vezi.

Ono što gledatelji_ce često ne primijete iza romantičnih večera i dramatičnih ceremonija ruža, jest sustav uvjerenja o rodnim ulogama, o tome tko “treba” biti emocionalan, tko “treba” biti dominantan, tko se “treba“ boriti, a tko “treba” čekati da bude izabran.

Patrijarhat u prime timeu: koncept emisije nije slučajan

Kada kažemo “patrijarhat”, ne mislimo nužno na nešto zlobno ili namjerno – time imenujemo sustav našeg društva u kojemu su muška perspektiva i muška definicija vrijednosti postavljeni u centar. I upravo to Gospodin Savršeni čini sustavno, od samog formata. Muški sudionik ili sudionici postavljeni su u poziciju centralne figure koja donosi odluke, dok su žene pozicionirane kao natjecateljice koje se bore za njegovu pažnju i priznanje.

Ceremonija ruža, kao ključni ritual emisije, simbolički utjelovljuje ovu dinamiku. Ona funkcionira kao javni čin vrednovanja u kojem muškarac dodjeljuje priznanje i potvrđuje poželjnost pojedinih kandidatkinja. Time se implicitno prenosi poruka da ženska vrijednost proizlazi iz muškog odobravanja, što je obrazac duboko ukorijenjen u tradicionalnim rodnim normama.

No, ono što show posebice čini vrijednim analize jest dvostruka struktura moći. Karlo i Petar u petoj sezoni nose titulu koja u sebi već sadržava rodnu dimenziju: “Gospodin Savršeni”. Savršenost je ovdje muška kategorija koja se ne dovodi u pitanje. Kandidatkinje se ne naziva “savršenima” – one su one koje trebaju dokazati da su dovoljno dobre da budu izabrane. Emisija prikazuje žene kao one koje moraju imati stereotipno ženstvene atribute da bi bile smatrane idealnom ženom.

Idealna ženstvenost

Što znači biti “idealna žena” prema logici emisije? Rekla bih da postoje tri ključne dimenzije koje emisija nagrađuje: seksualnost (ali samo u pravom trenutku i pravoj količini), ranjivost (ali ne previše) te “ladylike” ponašanje — dostojanstvo, gracioznost, emocionalna kontrola. Svako odstupanje od te tanke linije kažnjava se eliminacijom ili etiketiranjem kao “ona koja igra igru”. Također, u kontekstu takvih reality emisija mogu se čuti promišljanja muškaraca o “ženi kao materijal za braku” i one koja “nije materijal za brak”.

Što nas još ova emisija uči? Da muškarci mogu imati više žena, odnosno izbor žena, ljubiti se s više žena, ići na spojeve itd. Time se perpetuira ta binarna patrijarhalna logika tome što smije žena, a što muškarac. Žene su pasivne i emocionalne, muškarci su kontrolirani i seksualno pokretni.

Show ne izmišlja ove rodne uloge – on ih preuzima iz društva koje nam je tako konstruirano i vraća ih natrag u njega, ovjekovječene. Jer ipak se radi o tradicionalnim rodnim ulogama, stoga možemo govoriti o retradicionalizaciji.

Sliku “idealne ženstvenosti” prati i seksualizacija ženskog tijela. U mnogobrojnim kadrovima emisije vidljiva je određena seksualizacija i objektivizacija ženskih tijela. Jedan od primjera je i grupni spoj na brodu gdje su svi bili obučeni kao pirati i piratkinje gdje je vizualni identitet sudionica oblikovan kroz naglašeno seksualizirane kostime, stilizaciju i performativno ponašanje koje je usmjereno prema vizualnoj privlačnosti i erotskom dojmu (ako gledamo određene kadrove na koji način su snimani). Emisija zbog učinka spektakla i senzacionalizma (s ciljem “prodaje” sadržaja i veće gledanosti) polazi od stilizacije i performativnih ponašanja koja usmjeravaju prema vizualnoj privlačnosti i erotskom dojmu bilo da se radi o sudionicama ili o „gospodi savršenoj“. 

U tom formatu emisije, tijelo postaje primarno sredstvo komunikacije s ciljem vizualne poželjnosti – jer seks(i) (tijelo) prodaje. Kamera, montaža i narativ dodatno naglašavaju određene dijelove tijela, geste i izraze, čime se konstruira specifična estetika poželjnosti koja odgovara heteronormativnim i patrijarhalnim standardima.

Prioritet fizičkog izgleda dovodi do određenog uspoređivanja (na psihološkoj i osobnoj razini među sudionicama) i natjecateljskog osjećaja. Emisija je konstruirana na način da potiče natjecanje među ženama, čime se dodatno učvršćuje patrijarhalna logika. Umjesto solidarnosti, naglasak je na natjecateljski karakter, strategijama izdvajanja i emocionalnoj dramatizaciji. Ovakva reprezentacija odgovara konceptu internaliziranog patrijarhata, u kojem žene same reproduciraju norme koje ih stavljaju u podređen položaj.

Žena je ženi vuk: proizvod patrijarhata i razaranje ženske solidarnosti

Jedan od najmoćnijih, a ujedno i zabavnih elemenata za producente_ice koji_e prodaju – utječu na povećanu gledanost – jest dinamika između kandidatkinja.

I tu dolazimo do jednog od temeljnih paradoksa emisije: žene koje bi u normalnim uvjetima mogle biti prijateljice, saveznice, ovdje su postavljene jedna protiv druge.

Ovo nije slučajno. Vila je dizajnirana tako da eliminira svaki mogući bijeg od opsesije s gospodom savršenima. Jedina tema razgovora u tom mjehuriću su Petar i Karlo. Jedina prijetnja – druga žena. Žena je ženi vuk. Zašto? Ovdje se radi o učinku patrijarhalno konstruirane društvene stvarnosti u kojoj živimo. Patrijarhat funkcionira tako da žene uvjeri kako su jedna drugoj konkurencija, čime se slabi ženska solidarnost i održava muška dominacija.

Koja je još temeljna premisa emisije? E pa emisija je osmišljena kroz koncept kontrole i nedostatka, odnosno dinamike nazvane konstruiranom oskudicom. To znači da se emisija temelji na situacijama u kojoj se ograničeni resurs (u ovom slučaju: pažnja jednog muškarca) namjerno stvara kako bi se potaknulo natjecanje između kandidatkinja. Što je oskudica veća, to je natjecanje intenzivnije. I što je natjecanje intenzivnije – to je emisija uspješnija i gledanija zbog proizvedene “ženske drame”. Kandidatkinje se napadaju međusobno umjesto da preispituju zašto se uopće moraju boriti za pažnju jednog čovjeka u uvjetima koje su namjerno stvorili producenti_ice. U takvim situacijama žene se nazivaju raznim epitetima, odnosno pogrdnim nazivima.

Simbol ruže

Niti jedan element Gospodina Savršenog nije toliko simbolički nabijen kao ruža. Ženi cvijeće, je li tako? Kako nas uče feminističke teorije: ženi treba cvijet (ruža) jer simbolizira nju…Taj nježni, krhki, crveni cvijet koji se koristi kao simbol žene, njene naturalizirane uloge i ženstvenosti.

Osim toga, ruža dodatno pojačava rivalstvo među ženama. Osim oskudice pažnje muškarca (namjerne kontrole producenata kao logika formata emisije) zbog koje dolazi do natjecateljskih okršaja, do njega dolazi i zbog same ruže. Jer koja ima ružu u rukama – ima moć. On daje. One primaju. Čak i boja nije nevažna: crvena ruža simbolizira romantičnu ljubav, požudu, strast — a u ovom kontekstu postaje i simbol kondicionalne vrijednosti. Vrijednost žene potvrđuje se primitkom ruže od muškarca.

Emisija perpetuira patrijarhalne rodne uloge kako za žene, tako i za muškarce

Da se razumijemo, patrijarhat nije samo štetan za žene, već i za muškarce. U društvu u kojem živimo patrijarhalna struktura, nerijetko, reproducira određena društvena očekivanja za muškarce i žene: što muškarac mora raditi, kako treba izgledati, kako se treba ponašati, treba li pokazivati emocije, treba li biti kavalir ili ne.

Praćeno time, „Gospodin savršeni“ ne može pokazati nesigurnost, strah, suze (osim u strogo kodiranom trenutku finalne romantike). On mora biti odlučan, dominantan, privlačan, sposoban istovremeno voditi više žena kroz emotivni labirint — i to bez vidljivih znakova preopterećenosti.

Iako u emisija ima trenutaka ranjivosti i izražavanja emocija kod Petra i Karla, radi se o ranjivom momentu koji može biti romantiziran. Time se perpetuira naturalizacija rodnih uloga: muškarac mora prići, muškarac ne smije pokazivati osjećaje, potrebna je razlika između “muške” i “ženske” energije.

Možemo li gledati drukčije? O kritičkom konzumiranju medija

Pisanje ovog članka nije poziv na moralno presuđivanje sudionika i sudionica, ili gledatelja_ica. Niti propitkujem osjećaju li sudionici_e iskrene osjećaje i traže li zaista romantičnu vezu i partnerski odnos. Ipak, dolazimo do jednog problema našeg društva: recesije ozbiljnih veza i krize intimnosti.

Popularnost emisije ne može se razumjeti bez šireg društvenog konteksta. Recentne analize, uključujući one objavljene u The Economist, ukazuju na fenomen “recesije odnosa”. On se očituje u nizu negativnih promjena u sferi međuljudskih odnosa, ponajviše onih partnerskih. Porast individualizacije, digitalizacije, ali i određene (rodne) emancipacije dovodi do smanjenja broja romantičnih veza, odgađanja braka, ali i do negativnog trenda rasta usamljenosti.

Online komunikacija i izbor na aplikacijama za upoznavanje i društvenim mrežama utječu na međuljudske odnose. ‘Swipe opcija’ – recimo – utječe  na površnost i kratkoročnost odnosa zbog čega su pojedinci_ke u konstantnoj potrazi za vezom, odnosom. U toj traci izbora i trenda “recesije ozbiljnih veza“ nalazi se i porast reality emisija za upoznavanje partnera ili partnerice, kakva je emisija i ‘Gospodin savršeni’.

Unatoč patrijarhalnim matricama tradicionalnih rodnih uloga na kojima se emisija temelji, ona nam pokazuje i problem današnjeg društva – pitanje partnerskih odnosa i tzv. recesije romantičnih dugotrajnih veza. I to je jedan od razloga zašto se sve više ljudi prijavljuje u ovakve emisije (a i zašto ih pratimo). Nerijetko, umjesto dugoročnih veza, imamo situationships i/ili druge oblike odnosa o čemu smo ranije pisale.

Medijska pismenost kao protuteža nekritičkom upijanju koncepta

Rekla bih da razlika između uživanja u nečemu i nekritičkog upijanja toga itekako postoji. Možete gledati Karla i Petra, navijati za svoju kandidatkinju, biti iskreno uvučeni_e u dramu, a istovremeno prepoznati problematiku emisije, pogrešna ponašanja koja negativno utječu na međuljudske odnose, osjećaje i stvarne živote. Možete i – unatoč praćenju emisije – biti svjesni_e strukture moći i premisa na kojima se emisija temelji – seksualizaciji, namjernom poticanju drame i svađa, patrijarhalnim obrascima i tradicionalnim rodnim ulogama. Razliku od nekritičkog upijanja reality sadržaja čini – upravo – medijska pismenost.