Tomislav Čadež, novinar, točnije, kritičar Jutarnjeg lista vjerojatno je zaslužio otkaz.
Zašto, rekao je sam:
“Stanem li pisati gluposti, jednostavno će me čitatelji kazniti ignoriranjem, a poslodavci će mi oduzeti prostor u novinama”, napisao je Tomislav Čadež ove nedjelje u Jutarnjem listu.
Za slučaj da ste već ranije pročitali tekst kojeg ćemo u ovome pokušati rastumačiti, a pri tom živite ili ste živjeli u Republici Hrvatskoj, sasvim sigurno ste se na ovu rečenicu nasmijali, promrmljali nekakvo ‘a baš/da barem/, zakolutali očima ili pomireno sa sudbinom, znajući da mu se neće dogoditi baš ništa – slegnuli ramenima.
Za slučaj da tekst Tomislava Čadeža (dalje u tekstu Gospodina) naslovljen “Kako šefica Yahooa može brinuti o tvrtki ako se ne brine ni o svojoj djeci? Krasna majka, krasna šefica… Zaslužila je otkaz!” niste pročitali/e, a želudac vam se nije zgrčio već na prvu i/ili imate dovoljnu sklonost mazohizmu da vas zanima što je točno napisao ili vam je možda dosta toga da vam posljednjih nekoliko dana živce dižu (samo) Karamarko i Grabar Kitarović, nastavite s čitanjem.
Gospodin je, naime, odlučio objasniti izvršnoj direktorici Yahoo-a Marissi Mayer najprije da je loša majka, potom da je loša poslodavka, a onda i da je taj njezin posao i tako besmislen jer “ako može, još krvava od poroda, nadgledati poslovni proces, onda očito i ne radi bogznakako zahtjevan posao”.
Da, dobro ste pročitali i pročitale. Zaista je napisao “još krvava od poroda”.
Osim što joj je objasnio da je loša majka, da je loša poslodavka i da joj je posao besmislen, Marrisa Mayer ostala je i bez imena već u drugom retku teksta. (U doslovce drugom retku teksta Gospodin o Marrisi Mayer počinje pisati kao “gospođi” i ime joj više ni jednom ne spominje).
Gospodin, naime, kritizira odluku Marrise Mayer da ne koristi svoj porodiljni dopust, a pokušava nam podvaliti lažnu brigu za ljude koji iscrpljeni i umorni, a odbijaju koristiti dopust vodeći se njezinim primjerom, a onda zato, u nekim slučajevima, ugrožavaju svoj posao i druge ljude. Iako je to možda donekle točno (u smislu da je za dostojanstven i siguran rad itekako potreban period odmora), kada govori o Mayer to nema veze s nikakvom brigom već sa čistim, nepatvorenim seksizmom.
Članak se oslanja na staru patrijarhalnu pretpostavku da je žena kao majka jedina glavna bitna (i/ili zadužena) za brigu o djecu. Otac njezine djece uopće se ne spominje u čitavom članku.Takva ideja, jasno, proizlazi iz tradicionalne podjele na poslovnu kao mušku sferu, a kućnu kao žensku. U ovom slučaju Mayer okupira tradicionalno mušku sferu i podbacuje u tradicionalno ženskoj. Gospodin sebi daje ulogu suca, porote i krvnika dok razmatra kako je Mayer loša majka i šefica isključivo na temelju svojih pretpostavki i ono što se čini kao “muški” jal i ljubomora: “Gospođa Mayer, naime, zarađuje otprilike koliko tisuću vozača i stotinu primarijusa, barem kad je Europa posrijedi. Stječe se dojam da ona nije plaćena zato što radi, nego zato što glumi da radi. Ona je lutka na koncu, mamac za slično ambiciozne i neodgovorne ljude, kojima nije na umu čak ni dobrobit vlastite djece, a kamoli zaposlenika.”
Da, dobro ste pročitali i pročitale. Zaista je napisao “lutka na koncu”.
“Da se razumijemo, nikome ne treba braniti da radi koliko hoće. I to je ljudsko pravo.”, navodi Gospodin. No, kao i obično iza ovakvih rečenica doletjet će jedna koja se na nju nastavlja s ‘ali’.
I zaista, odmah nakon što smo se razumjeli oko toga što su čija ljudska prava kaže nam Gospodin:
“Ali trebalo bi ga ograničiti na one koji pritom odlučuju samo o sebi i svojoj sudbini.”.
Imamo, dakle, ta ljudska prava, ali da se razumijemo, ona pripadaju muškarcima. Muškarci, naime, odlučuju o sebi i svojoj sudbini. Žene, pak, odlučuju o sebi i svojoj sudbini i djeci. Osim kada za njih odlučuju neki drugi, najčešće muškarci pa onda ne odlučuju ni o sebi, ni o svojoj sudbini ni o tome hoće li ili ne imati djecu.
Od masovnog ulaska žena na tržište rada ogroman pritisak se stavlja na žene da imaju sve. Ravnoteža između poslovnog i obiteljskog života još uvijek se većinom raspravlja u kontekstu žena. Žene su te koje se moraju dokazivati na poslu kao ozbiljne radnice (uz to, pričajmo o jazu u plaćama) i kod kuće još uvijek rade većinu kućanskih poslova. Ništa od toga nije Gospodinu nije jasno ni bitno dok lamentira o tome kako bi Mayer zbog svog postupka trebala dobiti otkaz. Prostora za kritiziranje dakako ima – pogotovo kada pričamo o kapitalističkoj meki – Sjedinjenim Američkim Državama u kojoj žene u zastrašujućim postotcima bivaju prisiljene vraćati se sa porodiljnih dopusta koji traju tek nekoliko tjedana, a u nekim slučajevima niti toliko budući da sa gotovo stopostotnom sigurnošću znaju kako posao nakon toga više neće imati. Marrisa Mayer u tom je smislu izuzetno privilegirana, a njezina odluka da nakon rođenja prvog djeteta na poslu bude u najkraćem mogućem roku uzrokovala je brojne rasprave. No, bavljenje temom na način na koji to čini Gospodin nije ništa doli seksističko pljuvanje. Bi li napisao isti tekst da se radi o muškarcu? BI li jednakom lakoćom zaključio da su muškarci u Hrvatskoj koji ne žele koristiti porodiljini loši očevi koji ne žele brinuti o svojoj djeci? Bi li ih jednako optužio da su prioritet sami sebi?
Odgovor je sasvim sigurno da ne bi. Zato, Gospodinovim riječima, nakon ovolikog pisanja, razmišljanja i kreiranja idem “dokoličariti” i iskorititi te “dragocjene trenutke” kako bih razmišljala o svijetu u kojem se ovakvi tekstovi ne pišu, o svijetu gdje urednici i urednice ne odabiru ovakve naslove, gdje nakladne kuće sankcioniraju i jedne i druge ako im se ovakvo što omakne; o svijetu u kojemu ideja da bi sve žene trebale raditi jedno, a svi muškarci drugo suluda; o svijetu u kojem je patrijarhat nešto o čemu se čita u povijesnim knjigama, odnosno, jednom rječju o nečem što se uz ovakve i za sada čini – “nemoguće”.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
