Volim svoj fakultet. Volim raznolikost koju promiče, profesore kojima je stalo do studenata i studentica, kritičko razmišljanje koje se uvelike potiče. Fakultet političkih znanosti ugošćuje mnoge predavače i predavačice različitih stavova i političkih orijentacija. Tako sam 13. svibnja imala priliku sudjelovati na predavanju o homeschoolingu, drugačijoj paradigmi školovanja.
Predavanje je držala Carla Konta, osnivačica i kreatorica Zapi platforme, pobornica obrazovanja od kuće, povjesničarka, nositeljica liste Domovinskog pokreta u 8. izbornoj jedinici na parlamentarnim izborima 2020. godine i bliska suradnica udruge U ime obitelji.
Konta je kroz predavanje predstavila homeschooling kao budućnost obrazovnog sustava Hrvatske, toliko važnog da su njena udruga i podržavajući akteri/ice u ozbiljnim pripremama za predstavljanje prijedloga zakona kojim bi se homeschooling legalizirao. I sve bi to bilo divno i krasno da se iza svega toga (prema medijskim napisima) ne krije klerikalna desnica – IFFD Hrvatska, HSLDA, Opus dei i drugi. Kao i vrlo jasno djelovanje konzervativnih i vjerskih organizacija koje nastoje utjecati na obrazovne politike, posebno u kontekstu rodne ravnopravnosti, kako piše Nacional.
Homeschooling – fleksibilno obrazovanje unutar obitelji?
Na početku predavanja, Konta je naglasila da joj je osobito drago i “znakovito” da se za homeschooling interesiraju studenti upravo političkih znanosti jer “one zadiru u tu temu”. Naglašavanje znakovitosti, slatkorječivost, ciljano obraćanje mladoj populaciji koja još nije svjesna svoga utjecaja i donekle je podložna autoritetu predavača/ice – sve me to podsjetilo na vrlo strateški, crkveni narativ koji sam toliko dugo slušala. Slušajući sve to, umjesto velebnih misli da trebam biti dio veliki biblijske reformacije kao mlada osoba, na pamet mi je pao slogan “privatno je političko”. Vjerujem da Konta nije neki fan prozivanja patrijarhalnih struktura pa se vjerojatno ne bi složila s mojim mislima.
Umjesto toga, shvativši da se “obrazovanje ne može mijenjati sustavno”, Konta se okreće cilju mijenjanja pristupa obrazovanju u svojem domu i to postaje njena temeljna motivacija za širenje rada udruge Homeschooling Hrvatska.
“Zašto homeschooling?” – pita Carla – “jer je to model koji dopušta fleksibilno obrazovanje unutar obitelji i to dopušta odmah. Nema čekanja, nema radnih skupina ministarstva, nema odluka na službenim nivoima i čekanja na iste. U obrazovanju kod kuće svi se problemi i dileme rješavaju odmah.”
Možda je to upravo ono što me najviše zabrinulo. Iza fleksibilnosti ovog pristupa skriva se mogućnost odgoja djece isključivo unutar vrijednosnih stavova obitelji. Stava sam da mi je strah potvrđen konstantnim ponavljanjem rečenice “Ja sam primarni obrazovatelj svojeg djeteta i to je moje roditeljsko pravo”.
Tko će nadzirati ovaj pristup obrazovanju?
Kako će se dijete zaštiti od mogućeg zlostavljanja roditelja koji je “primarni obrazovatelj”? Tko će se pobrinuti da dijete doista biva školovano? Kako će se djetetu nadoknaditi socijalizacijski faktor obrazovanja? Ni na jedno od tih pitanja nisam dobila konstruktivan odgovor. Čini mi se da je Konta jasno dala do znanja da nadzor nije potreban i da roditelj najbolje zna što je dobro za njegovo/njezino dijete, a to stoji napisano i na njenoj platformi Zapi.
„Roditelji su prvi učitelji. Promjena u obrazovanju ne dolazi odozgo – dolazi od roditelja. Ti znaš svoje dijete bolje od ikoga. Ti možeš učiniti više nego što misliš. Zapi ti pruža podršku, znanje i alate da budeš oslonac svom djetetu na njegovom putu učenja.“
Kada sam je pitala što je s neplaćenim radom (u kontekstu roditelja koji obrazuju djecu kod kuće), odgovorila je da “se profesori obrazuju da rade s velikom grupom djece, a roditelj radi s jednim djetetom, odnosno isključivo svojom djecom.”
Čini se da bi, po toj logici, roditelj zamijenilo cijelu jednu struku i vještine koje imaju učitelji/ice. Na pitanje što je s mogućim nametanjem ideologije roditelja i vrlo opasnim izostankom nadzora nad čitavim procesom, osobito u slučaju zlostavljanja, vrlo jasno je rekla da – “po istraživanjima (za koje nije dala izvor) nije pronađena korelacija između obrazovanja od kuće i zlostavljanja od strane roditelja” i da je „homeschooling njeno roditeljsko pravo“ te da i „škola ima svoju ideologiju.“
Gdje Konta vidi uporište za homeschooling?
Upravo “roditeljsko pravo” rezultat je legalizacije i nedovoljnog nadzora homeschoolinga u SAD-u kao obrazovne prakse. Ta legalizacija je ujedno i velika inspiracija upravo udrugama poput Homeschooling Hrvatska. A nju, usput budi rečeno, podržavaju i neke vrlo poznate hrvatske ličnosti poput Lina Červara, Slavka Goluže i Tonyja Cetinskog.
Kao što su Novosti pisale – „ono što je počelo kao pokret reformskih liberala, završilo je u mnogobrojnim frakcijama desnice kršćanskog spektra. Odnosno, homskuleri su u Americi 1970-ih počeli kao reformatori javnog obrazovanja, da bi se 1990-ih politički snažno etablirali kao antagonisti ne samo obrazovnih, nego svih demokratski profiliranih politika, u svim državama Amerike.“
Pokret nove apostolske reformacije
Ruku pod ruku s pokretom homeschoolinga lukavo se ušuljao i sve snažniji pokret nove apostolske reformacije (NAR). Prema njemu, kako piše Nacional, „kršćani trebaju ovladati utjecajnim položajima u ključnim društvenim područjima: religiji, politici, obrazovanju, obitelji, biznisu, umjetnosti, zabavi i medijima.
“Kad to postignete, imate dominaciju. Tako nastupa Kraljevstvo Božje”, sa slabo prikrivenom ironijom napisao je Gagné i dodao: “Moramo prestati podcjenjivati NAR govoreći da je to vjera na koju svatko ima pravo jer ljudi različito tumače svijet i kako bi tko trebao živjeti. NAR treba shvatiti vrlo ozbiljno. O njemu trebaju biti obaviješteni i političari, koji su dužni učiniti što je nužno kako bi Amerika ostala pluralističko i demokratsko društvo” pojava koje smo premalo svjesni, a njegove su ozbiljne posljedice već vidljive.“
Kako ne bismo pogrešno zaključili/e da je ovaj pokret rezerviran samo za SAD, važno je da dignem ruku i kažem da sam i sama bila indoktrinirana u ovaj pokret te odrastala upravo mindsetu NAR-a. Zajednica koje sam bila dio nalazi se u centru grada Zagreba, a svoje podružnice ima po čitavoj Hrvatskoj. I zasigurno nije jedina. Ne radi se o jednoj izoliranoj crkvi i jednom izoliranom slučaju takvog odrastanja – iza mene je ostalo na tisuće djece i mladih osoba koji/e i danas odrastaju upravo u mindsetu NAR-a. Dokad ćemo ovakvo religijsko nasilje i „odgoj“ pravdati vjerskim slobodama?
Ima li homeschooling i negativne strane?
Iz predavanja koje sam slušala dobila sam dojam da praksa školovanja kod kuće nema negativnih strana. No, scenariji poput Sare Sharif, Romana Lopeza ili Laure Southworth svjedoče suprotno. Odlučila sam malo istražiti istraživanja vezana za fenomen o kojem je Konta držala izlaganje.
Studija Briana D. Raya i M. Danisha Shakeela iz 2022. godine, temeljena na reprezentativnom uzorku odraslih osoba, zaključuje da demografski čimbenici, a ne vrsta školovanja, objašnjavaju razlike u stopama zlostavljanja i zanemarivanja djece. Prema njihovim nalazima, djeca školovana kod kuće nisu bila izložena većem riziku od zlostavljanja u usporedbi s onima u javnim ili privatnim školama. S druge strane, izvješće iz Connecticuta iz 2018. godine otkriva da je 36 posto djece povučene iz škola radi kućnog obrazovanja dolazilo iz obitelji s prethodnim prijavama za zlostavljanje ili zanemarivanje. To sugerira da neki roditelji mogu koristiti obrazovanje od kuće kao sredstvo za izbjegavanje nadzora i prikrivanje zlostavljanja.
Nadalje, izvješće Homeschooling’s Invisible Children (HIC) koje od 2013. godine vodi Koalicija za odgovorno kućno obrazovanje (Coalition for Responsible Home Education), zabilježilo je gotovo 500 slučajeva zlostavljanja djece unutar okvira obrazovanja od kuće u periodu od 2000. godine nadalje, uključujući više od 200 smrtnih slučajeva – većinom počinjenih od strane roditelja ili skrbnika.
Analiza ovih slučajeva odnosi se na područje SAD-a u kojem postoji značajan broj učenika/ica koje se školuju kod kuće. Ona pokazuje da, u slučajevima zlostavljanja djece, u 92,8 posto slučajeva barem je jedan skrbnik bio uključen u zlostavljanje, a u 86,6 posto slučajeva riječ je bila o roditeljima. Najčešći oblici zlostavljanja uključuju fizičko nasilje (62 posto), uskraćivanje hrane (49 posto), zatvaranje djece (44 posto), medicinsko zanemarivanje (28 posto) i seksualno zlostavljanje (24 posto). U većini slučajeva radilo se o dugotrajnom i sustavnom zlostavljanju, pri čemu je 90 posto sveukupnih, odnosno 80 posto smrtnih slučajeva, uključivalo prethodnu povijest zlostavljanja.
Je li nadzor nad homeschoolingom nužan?
Iako ovi podaci mogu zvučati ekstremno, oni ukazuju na nužnost postojanja nadzora nad ovakvim praksama. Ipak, unatoč ovim nalazima Konta ne problematizira pitanje nadzora, pozivajući se na Konvenciju o pravima djeteta. Točnije, na članak 18. koji kaže da će “države stranke učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi osigurali priznanje načela o zajedničkoj odgovornosti oba roditelja za odgoj i razvoj djeteta. Roditelji ili, gdje postoji takav slučaj, zakonski skrbnici odgovorni su prije svih za odgoj i razvoj djeteta. Najbolji interes djeteta mora biti njihova temeljna briga.“
A pozvala se i na članak 26. Opće deklaracije o ljudskim pravima koji nalaže da “Roditelji imaju pravo prvenstva u izboru vrste obrazovanja za svoju djecu.” To je priložila kao dokaz da su roditelji primarni obrazovatelji i da je obrazovanje kod kuće proces koji bi se trebao događati unutar obitelji.
Izgleda da se negdje po putu izgubio članak 27., koji kaže da će “Države stranke poduzeti sve potrebne zakonodavne, upravne, socijalne i prosvjetne mjere da zaštite dijete od svakog oblika tjelesnog ili duševnog nasilja, povreda ili zlouporaba, zanemarivanja ili zapuštenosti, zlostavljanja ili iskorištavanja, uključujući spolno zlostavljanje, dok o njemu brine(u) roditelj(i), zakonski skrbnik(ci) ili neka druga odgovorna osoba kojoj je povjerena skrb o djetetu.”
Taj članak jasno pokazuje da fizička, psihička i duševna dobrobit djeteta moraju biti zajamčene. To bi značilo da je nadzor roditelja, kojem se Konta toliko opire, neminovan.
Kako mi je obrazovni sustav poboljšao život?
Kao osoba koja je odrasla u konzervativnoj zajednici, uz mnogo zastrašivanja apokaliptičnim biblijskim scenarijima države bez Boga, bez mogućnosti istraživanja sustava i preispitivanja dogmi koje su određivale moj život, postojeći sustav obrazovanja u Hrvatskoj, iako nimalo savršen, zaista mi je spasio život. Ne želim ni zamišljati kakav bi bio moj život da nisam imala doticaj s drugim i drugačijim kroz socijalizaciju koja je neminovna kroz obrazovni sustav. Da nisam imala predmete poput sociologije i etike, koji su me potaknuli na kritičko razmišljanje (iako sam se istome snažno opirala), kao i proširivanje horizonta koje je započelo kad sam upisala fakultet.
Po prvi sam puta prodisala van zidova Biblije i vlastite crkvene zajednice. Napokon sam JA mogla birati.
Ipak, smatram da obrazovanje kod kuće kao koncept nije problematično. No, isto tako smatram da mora imati valjani nadzor i objektivnu evaluaciju. A to se, nažalost, nigdje u prijedlogu zakona, kao ni na predavanju, nije spominjalo. Mišljenja sam da se pod egidom zaštite djece i kvalitetnijeg, sveobuhvatnog obrazovanja – djeca neminovno izlažu riziku od indoktrinacije, uvjetovanja života unutar tradicionalnih vrijednosti i posljedica koje dolaze s tim.
A smatram se živućim primjerom upravo tih posljedica – C-PTSP, depresija, anksioznost i granični poremećaj ličnosti dijagnoze su s kojima živim svaki dan, i nerijetko u pozitivnoj korelaciji s religijskom traumom i odrastanjem u radikalno konzervativnoj okolini. A upravo se za razvoj toga ovakvim pristupom obrazovanju stvara plodno tlo.
Homeschooling bez nadzora i inzistiranje na “roditeljskom pravu” predstavljaju rizik za djecu i mlade. Posebice kad dolaze od organizacija i udruga koje stoje iza ove inicijative. I zato se, kao survivor 10-godišnjeg religijskog nasilja i osoba koja zna koliko je teško iz njega izaći, iskreno nadam da će se u ovoj borbi napokon čuti i naš glas jer zaista imamo što za reći. Posebno sada kad smo van zidova naših domova koji su tako dugo bili mjesto najveće nesigurnosti. Van crkvenih doktrina, koje su nas nemilosrdno gurale u ladice tko i što trebamo biti. Izvan ruku zlostavljača koji su trebali/e biti naše najbliskije i najsigurnije osobe. Sada, kada napokon možemo udisati slobodni/e, bez okova straha.
