Svi zasigurno znaju priču o Jaimeu i Cersei iz planetarno popularne serije Igra prijestolja po knjigama Georgea R. R. Martina. Incestuozni blizanci bogate kuće Lannister izazvali su nedavno posebnu pažnju u medijima. Oni koji su čitali knjige znaju da je svijet koji je u njima prikazan prilično nemilosrdan i ne baš naklonjen ženama, pa tako ni onima koje su moćne, poput Cersei. Puno veći broj ljudi koji je pratio i prati TV seriju zna da je tako i u seriji. Ne bih ulazila u to koja je sve publika i koje dobi mogla vidjeti što se dogodilo u epizodi koja je posebno komentirana. No, ono što je izazvalo buru reakcija jest prikaz silovanja Cersei koji je počinio Jaime. Redatelj Alex Graves branio je scenu rekavši da odnos na kraju postaje konsenzualan. Postaje konsensualan? To je u redu zato što je ona ranije pristajala na seks? Razmišljala sam dugo o tome pisati ili ne o nedavnim slučajevima silovanja gdje mi, kao javnost, mi kao pravosuđe i institucije nismo znali što je što. Ali pobrajanje nema smisla, toga je jednostavno previše i danas i u nedavnoj prošlosti i kroz povijest. Zapravo sama ideja da silovanje može postati konsensualno upućuje na to da postoji nekakav kontinuum između konsenzualnoga odnosa i silovanja. Kao nekakva skala od jedan do deset. Tako je govorio umjetnik David Choe o svome činu prisiljavanja maserke na odnos. Njegovo ponašanje je bilo “rapey” ali nije bilo “rape”. Ona je osjećala simpatije za njega i to je sve zapravo bilo vrlo zabavno, možda se “bližilo” prisili, ali nije zapravo bilo to. U njegovoj isprici nakon skandala cijela priča je prikazana kao neka vrst kozerije, nešto što ne bi trebalo shvatiti ozbiljno.
Mislim da moramo razumjeti da nema skale od seksa koji je jednako zadovoljavajući za oba partnera do silovanja. To su dvije različite stvari, odnosno naš govor bi trebao tako postavljati stvari. Izgleda da se mora nebrojeno mnogo puta reći da je silovanje nasilje i da se ne može opisati riječju seks, ili nekonsenzualni seks kako su ga neke žene bile prisiljene opisivati na nekim suđenjima. Nije mi poznato koliko se to često događalo, ali znam da je prošlo puno vremena i da je puno toga napisano od čuvene knjige Susan Brownmiller u kojoj autorica ističe kako je silovanje nasilje, a ne požuda. Ne kažem da se moramo slagati s ovom poznatom znanstvenicom i aktivisticom u svemu, ne kažem da je samo njen doprinos vrijedan, samo želim istaknuti da je problem o kojem govorim starijega datuma, da se o njemu govorilo s utjecajnih mjesta i da je malo toga učinjeno do danas.
Motivacija za silovanje može biti različita, ali ono je protiv nečije volje, protiv naše volje, kako Brownmiller naglašava i naslovom svoje utjecajne knjige. Žrtvi nasilnik može biti privlačan, on može biti njezin ljubavnik ili muž, ona je možda imala odnos s njim ili s puno drugih muškaraca, ili se izazovno odjenula… Smisao je da je žrtva osoba koja ima volju i ima pravo reći ne. Imam pravo željeti nekoga muškarca, ali zbog okolnosti odbiti seks s njim. Imam pravo prekinuti odnos ili seksualno ponašanje ne završiti odnosom. Naravno, ovdje bi se trebalo upustiti u objašnjavanje toga što sve smatramo seksualnim odnosom i seksualnim ponašanjem. Dopustila sam si pretpostavku da to znamo i da ovdje nije potrebno i o tome raspravljati.
Zašto ističem ove stvari koje se meni izgleda čine očitima? Kada govorimo o kulturi silovanja, mislim da se ne radi o floskuli nego da imamo posla s ozbiljnom stvari koja seže u našu svakodnevicu. Mislim da kada se radi o silovanju u nekim stvarima ipak postoje kontinuumi. Pretraživala sam internetske forume u potrazi za time što ljudi u anonimnosti foruma misle: je li u redu ženu zavarati ili nekako iznuditi seks od nje, bez najbrutalnije fizičke prisile. Mnogi muškarci i žene to smatraju neprihvatljivim, neki čak i silovanjem, ali mnogi rezoniraju da ako žena želi muškarca da ga onda želi i ako ne zna da je oženjen, da ne vozi Ferrari, da se ne želi vezati i da je u redu reći joj što želi čuti. Pa i žene varaju da izgledaju bolje nego što izgledaju noseći potpetice, push up ili šminku. Uostalom, same su krive što su naivne ili žele novac. Tu za mene počinje problem. Jasno mi je da žena ima pravo odlučiti hoće li se prepustiti instinktima ili emocijama, niskim strastima, čemu god. Pod uvjetom da vjerujemo da žena to može odlučiti, da može imati ratio i volju. Mislim da ne treba ulaziti u ulogu tijela u feminističkoj teoriji, u falocentrizam i u to kako je žena određena u različitim koncepcijama rodne teorije. Ne misle svi jednako o nekim stvarima, a onda bismo morali govoriti i o podjeli na volju, razum i emocionalno ili što već koju svakodnevno koristimo i koja je, na kraju, također problematična. Ipak, mislim da je u navedenim komentarima ženama uistinu zanijekano pravo da donesu odluku, to je ovdje važno. To da žena ne može ili nema pravo vladati svojim nagonima učinilo mi se sveprisutnim. I podsjetilo me na spornu scenu. U nekim, uvjetno rečeno, konzervativnijim dijelovima svijeta, ali ne i samo ondje, možemo pročitati da muškarci ne mogu i ne trebaju obuzdavati svoje seksualne apetite, da oni moraju biti zadovoljeni i da ih stoga ne treba dodatno “izazivati”. Prisjetimo se onoga što o silovanju misli Brownmiller.
Gotovo kao da zagovornici navedenih teza na forumima- da žena upravo mora učiniti ono što instinktivno osjeća, da se njeno “ne” ne može i ne smije kositi s njenim strastima i simpatijama- imaju na umu seksualno oslobođenje žena. Muškarci ne bi trebali kočiti svoje nagone ni pod koju cijenu a ne bi niti žene. Odnosno, one nemaju pravo na to. Neki od anonimaca sakrivenih pod nickovima u sarkastičnome, a neki i u ozbiljnome tonu uistinu i tvrde da zagovaraju pravo žena na seksualno oslobođenje. Jer zašto bi žena željela trajnu vezu, a samo muškarac usputni seks? To je točno, ali to ne znači da žena (i muškarac) nema pravo na informirano “ne”.
Zbog svega navedenoga, zbog kompleksnosti situacije nemam ništa protiv prikaza seksualnoga nasilja. Problem je u komentaru redatelja. Čitajući knjige nisam puno analizirala, ali ne čini mi se da je gledište pripovjedača uopće pokazivalo simpatije za seksualne nasilnike, kojih je bilo podosta, ako želimo biti iskreni. Zapravo, sve ovo me podsjeća na čuvenu priču Mary Gaitskill “Djevojka u avionu”. Središnji lik je silovatelj, čovjek koji bi mogao biti naš relativno ugledan sugrađanin. Čovjek koji je počinio strašno grupno silovanje u vrijeme svoje mladosti nad djevojkom koja ga je voljela i vjerovala mu. Kada je žrtvu vidio kako se na nekome koncertu drži za ruke s jednim od onih koji su je silovali na zabavi, dok je bila u nesvijesti, sarkastičnim je komentarom u svojoj glavi obračunao s krivnjom. Nešto kao sada može otići na televizijski show govoriti o tome kako joj se dogodilo silovanje na spoju. Žrtva koja se ne suprotstavi, ima nisko samopouzdanje kako se tješi naš junak, žrtva koja pokuša izboriti pravdu opet se susreće s optužbama. Mislim da ne moramo ponavljati porazne statistike o slučajevima silovanja koji uopće ne budu prijavljeni.
{slika}
Junak Mary Gaitskill je punokrvan lik, živa osoba. Njen pogled u njegovu nutrinu je, kako mnogi kažu, kirurški precizan, ona ne komentira i ne osuđuje. I baš zato nam pokazuje kako griješimo. Lik se obraća djevojci u avionu koja mu je putem govorila o svojim životnim propustima. Kao da je to u rangu odustajanja od fakulteta, kaže joj da je nekoga silovao. Nekoga tko mu se sviđao. Ali to nije bilo silovanje, bilo je komplicirano. Nije komplicirano, jasno je, djevojci je bilo jasno i odbila je nastaviti razgovor s njim.
Dakle, nije problem u prikazu nasilja, ni u prikazu nasilja u njegovoj kompleksnosti, u prikazu nasilja bez osuđivanja. Naziv zbirke spisateljice Gaitskill je znakovit: “Jer su tako htjeli”. Nekome se prohtjelo, netko je iskoristio tuđu slabost, kao što često činimo da dođemo do onoga što želimo. Netko je počinio nasilje jer je to mogao učiniti. To ne možemo nikada posve spriječiti. Ono što možemo učiniti jest paziti kako koristimo riječi, truditi se da ne izmišljamo jezik opravdavanja, poput riječi “rapey”. Trebamo se pobrinuti da, kako je davno Catherine A. MacKinnon primijetila, čijim je uvidima ovaj tekst nekako i nehotice ispao naklonjen, dakle da uočimo da i jezik može biti nasilje te da omogućimo, kada se već dogodi najgore, žrtvi da opiše svoje iskustvo odgovarajućim jezikom. Problem postoji u tome što vidimo, zahvaljujući jeziku koji koristimo, kontinuum između seksa i nasilja, a ne vidimo kontinuum od svakodnevnih činova opravdavanja i još koječega do seksualnoga nasilja.
