Dok Vlada pod krinkom fleksibilizacije zapošljavanja želi ‘progurati’ nesigurne oblike rada te smanjiti radnička prava izmjenama Zakona o radu, položaj mladih u svijetu rada nikada nije bio gori. Činjenica da je više od 50 posto mladih koji su završili neki oblik školovanja nezaposleno, govori da se cijela jedna generacija može nazvati izgubljenom. U posebno teškom položaju jesu mlade žene zbog dvostruke diskriminacije – temeljene na rodu i dobi.
Prema istraživanju koje je proveo Institut za razvoj tržišta rada za Mrežu mladih Hrvatske o diskriminaciji mladih na tržištu rada NeuDOBan položaj, 57 posto ispitanika/ica doživjelo je neki od diskriminatornih pitanja tijekom razgovora za posao – njih 64 posto pitano je o namjeri formiranja obitelji i djeci; diskriminaciju na osnovi spola doživjelo je 27 posto ispitanika, a petina ispitanika/ca smatra da posao nije dobila zbog fizičkog izgleda. Sveukupno je 61 posto žena barem jednom doživjelo diskriminatorna pitanja tijekom razgovora za posao.
“Položaj mladih žena u tržišnoj utakmici je prepoznat kao rizik dvostruke diskriminacije – s obzirom na spol, ali i dob. S takvim preprekama temeljenim na dobnoj diskriminaciji – ili su mlade, ili uvjetno rečeno stare – susreću se žene i u Europskoj uniji, ali u mnogo većim razmjerima mlade žene u Republici Hrvatskoj. Podatak od 50 posto nezaposlenih mladih ljudi dovoljno je alarmantan”, komentirala je pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić.
Iako je diskriminacija temeljem spola prilikom selekcijskog postupka za određeno radno mjesto kažnjiva novčanim iznosom od 31.000 do 60.000 kuna, poslodavci svakodnevno diskriminiraju kandidate i kandidatkinje bez ikakvih posljedica. Štoviše, neki od njih su u neformalnim razgovorima i priznali kako im je ‘nezgodno’ zaposliti ženu u dvadesetim ili tridesetim godinama jer se ‘ona ekonomski ne isplati’.
Dvadesetšestogodišnja Lucija, čiji su stvarni podaci poznati redakciji, pokušavala je mjesecima pronaći posao u Zagrebu nakon završetka tamošnjeg Filozofskog fakulteta.
“Slala sam molbe na sve moguće oglase. Ne da nisam dobila nijedan posao, već su me rijetko uopće zvali na razgovore. A slala sam dokumente na svakojake oglase – od direktora do konobarice. Na jedan razgovor za posao u struci pozvali su desetak kandidatkinja i jednog kandidata. Dok sam ja imala objavljen znanstveni rad i sjajne reference, a jedna od kandidatkinja je bila dobitnica rektorove nagrade te je završila kao najbolja u klasi, kandidat, inače moj poznanik, bio je prosječan student, nije imao nikakvih dodatnih iskustva ili postignuća. Naravno da su nas pitali planiramo li osnivati obitelj. I naravno da sam odgovorila na to pitanje, jer svaka druga reakcija bi značila da sam automatski isključena iz daljnjeg natječaja”, prepričala je Lucija. Posao je dobio jedini muški kandidat, koji je kasnije i sâm komentirao kako mu je jasno da je zaposlen isključivo jer je muškarac, a njegove kolegice, bez obzira koliko sposobnije i pametnije bile, ako su u fertilnoj dobi, poslodavac će radije zaposliti muškarca koji zatim neće koristiti roditeljski dopust i bolovanja radi djeteta.
Dok Pravobraniteljica i Inspektorat rada ističu kako u situacijama diskriminacija na razgovorima za posao poslodavca treba upoznati s pozitivnim pravnim propisima RH – Zakonom o radu i Zakonom o suzbijanju diskriminacije, Za rad spremne zagovaraju subverzivniji pristup.
“Radi se o uistinu škakljivoj situaciji gdje zapravo nema pravog odgovora. Riječ je o apsolutno protuzakonitom pitanju koje sankcionira više članaka Zakona o radu. Prilikom postupka odabira kandidata za radno mjesto (razgovor, testiranje, anketiranje i sl.) i sklapanja ugovora o radu poslodavac ne smije tražiti od radnika/ice podatke koji nisu u neposrednoj svezi s radnim odnosom, a radnik na takva pitanja ne mora odgovoriti. Vrlo je teško kategorički savjetovati kako postupiti. Moguće je poslodavca upozoriti na to kako se radi o protuzakonitom pitanju i odbiti odgovoriti, no nažalost moramo biti svjesni i svjesne činjenice gdje živimo te da će takav odgovor najvjerojatnije rezultirati nezapošljavanjem, a s obzirom da su u mnogim granama djelatnosti poslodavci umreženi, mogao bi rezultirati širenjem lošeg glasa među drugim poslodavcima. Naravno, nikako ne preporučujemo ni laganje prilikom odgovaranja na takva pitanja, jer istina uvijek kad-tad izađe na vidjelo. U takvoj situaciji najprije bismo savjetovali diplomatski pristup, odnosno izbjegavanje direktnog odgovora na to pitanje ili odgovor protupitanjem (‘Na koji način bi se moj bračni status mogao dovesti u vezu s obavljanjem mojih radnih obveza?’, ‘Kakav bi bio obujam mojega posla?’, ‘Kako bi moje obiteljske obveze utjecale na posao?’ i sl.)”, kazala je pravnica CESI te članica neformalnih inicijativa Za rad spremne i Ženska fronta za radna i socijalna prava, Ena Knežević.
Nisu rijetki niti slučajevi u kojima poslodavci traže od žena da potpišu anekse ugovora da u narednoj godini ili nakon nekoliko godina neće zatrudnjeti, što je protuzakonito.
“Žene su već od trenutka kada krenu u potragu za poslom u neravnopravnom položaju jer se trudnoća i majčinstvo u našem društvu smatraju teretom. Upravo ovakav stav poslodavaca koji ispituju ženu o osobnom životu potvrđuje da najveći teret brige o obitelji nose žene. Oni su toga svjesni te se stoga boje zaposliti ženu koja ima obitelj. S druge strane, muškarcima koji planiraju obitelj, ili je već imaju, daje se prednost jer on najčešće ima ženu koja skrbi o obitelji te se stoga može u cijelosti posvetiti poslu. Ovo su ukorijenjeni stereotipi koji vode diskriminaciji”, pojasnila je članica udruge RODA Branka Mrzić Jagatić.
“Svjetska ekonomska kriza dovodi do deprivacije radnih prava, no nju najviše osjećaju žene jer se upravo nad njima vrši sustavna diskriminacija. Žene u većini slučajeva rade u znatno nesigurnijem radnom okruženju od muškaraca. To uključuje upite o privatnom životu na razgovorima za posao, rad na određeno vrijeme, nesigurnost očuvanja radnog mjesta u slučaju trudnoće, prijetnje otkazima zbog korištenja bolovanja zbog obiteljskih obveza, otežano napredovanje, manje plaće od muških kolega na istom radnom mjestu, kao i seksualno uznemiravanje. Ovakvo kršenje radnih prava svoj izvor nalazi u rodnoj diskriminaciji i nedovoljnom senzibilitetu prema rodnoj neravnopravnosti. Zato to nazivamo latentnim nasiljem – jer se o njemu ne priča, a s druge strane žene se ne usuđuju izaći u javnost, što je potpuno razumljivo i jasno zbog toga što su poslodavci u određenim područjima poprilično međusobno umreženi. Ako se neka žena i javi i pobuni protiv diskriminacije, može doći do manje mogućnosti za daljnje zapošljavanje”, slaže se Marta Jagušt, članica inicijative Za rad spremne koja se bavi položajem mladih žena u svijetu rada.
U raljama stručnog osposobljavanja
Upravo zbog nemogućnosti pronalaska posla, mlade žene se sve više danas okreću stručnom osposobljavanju bez zasnivanja radnog odnosa. Prema Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, cilj ove mjere je nezaposlenim osobama bez radnog iskustva u zanimanju za koje su završili školovanje, osigurati ulazak na tržište rada kroz stručno osposobljavanje za rad, neovisno o tome je li stručni ispit ili radno iskustvo, zakonom ili drugim propisom utvrđeno kao uvjet za obavljanje poslova radnog mjesta određenog zanimanja.
Kako se doznaje iz Ministarstva rada i mirovinskog sustava, mjerom stručnog osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa u 2013. godini ukupno su obuhvaćene 19.322 nezaposlene osobe.
“Logično je da su najbrojniji korisnici/e ove mjere mlade osobe u dobi do 29 godina, koje tim osposobljavanjem stječu prvo radno iskustvo, a njih je bilo 17.107 ili 88,5 posto. S obzirom na spol, većina obuhvaćenih osoba su žene (13.774), s udjelom od 71,3 posto naspram 28,7 posto obuhvaćenih korisnika muškaraca (5.548). Također, u korištenju mjere stručnog osposobljavanja za rad najučestalije su bile osobe sa završenim visokoškolskim obrazovanjem (76,0 posto), a potom osobe strukovnih zanimanja na razini srednjoškolskog obrazovanja (24,0 posto)”, priopćili su iz Ministarstva rada.
Unatoč tome što nadležno Ministarstvo tvrdi kako evaluacije pokazuju da se 60 posto mladih iz 2011. zaposlilo nakon stručnog osposobljavanja u roku od 12 mjeseci, promatramo li prošlogodišnju sveukupnu brojku nezaposlenih mladih osoba u Hrvatskoj, koja je premašivala 100.000, takva statistika ne zvuči ohrabrujuće. Pogotovo zato jer se daljnjom fleksibilizacijom i neoliberalizacijom tržišta rada zagovaraju nesigurni oblici zapošljavanja.
Ovakvu krizu u svijetu rada nisu očekivali niti mladi. Kako priznaje Lucija, proživljavajući prve godine u svijetu rada osjeća se kao da joj je ‘ukradena budućnost’.
“Sada već mjesecima radim za 1.600 kuna, ništa svoje nemam, nikavu ušteđevinu ni nadu da ću se u dosljedno vrijeme osamostaliti. Morala sam se iz Zagreba preseliti u svoj rodni grad u roditeljsku kuću jer od naknade koju primam ne mogu si priuštiti živjeti bilo gdje drugdje. Najgore od svega je to što se svi skupa ponašaju kao da bih im trebala bit’ zahvalna šta su mi dali priliku da ovo radim. Nakon stručnog osposobljavanja ne očekujem ništa, strah me je i razmišljati o tome šta će bit nakon toga. Sav moj višegodišnji trud i sve što su moji roditelji uložili u moje obrazovanje je na kraju bilo uzaludno”, priznala je Lucija.
Socijalno neosjetljiva mjera
Kako je ova mjera socijalno neosjetljiva slažu se i Nikola Buković iz Mreže Mladih Hrvatske i Marta Jagušt iz Za rad spremne.
“Postoje mladi ljudi kojima socijalna situacija jednostavno ne dopušta da rade osam sati dnevno za tu naknadu, uzevši u obzir razinu cijena u Hrvatskoj. Ministar Mrsić je u više navrata najavio dizanje naknade na visinu minimalne plaće, što se dosada nije, niti ima nikakvih naznaka da će se dogoditi”, kazao je Butković i dodao kako stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa na idejnoj razini odgovara ekonomskoj situaciji jer intervenira na strani potražnje, koja je u uvjetima kontinuiranog pada BDP-a i slabog otvaranja radnih mjesta vrlo opipljiv problem. Međutim, prema Bukoviću, neki od problema koji se vezuju uz provedbu ove mjere su nešto suptilniji i samim time opasniji.
“Prije svega treba reći da je mjera uvjetovana potražnjom na lokalnom tržištu rada. Konkretno, ako poslodavci ne mogu odgovoriti na zahtjeve postavljene u Zakonu o poticanju zapošljavanja kojim je regulirano stručno osposobljavanje, nema niti mogućnosti za njegovim raspisivanjem. Jasno je da su takvi poslodavci natprosječno koncentrirani u područjima s najvećom nezaposlenošću jer je upravo tamo i bilo najviše otpuštanja. Posljedično, logično je pretpostaviti kako je mjera najmanje dostupna upravo tamo gdje je najpotrebnija – u područjima/županijama s najvišom nezaposlenošću mladih. Zasada HZZ objavljuje samo podatke o broju korisnika/ca stručnog osposobljavanja te distribuciju po sektorima (privatni/javni), no ne i teritorijalnu distribuciju pa samim time nismo u mogućnosti empirijski testirati ovu pretpostavku. To nas dovodi do trećeg ključnog problema, koji leži u činjenici da se politički ulog u ovu mjeru prvenstveno pokušava opravdati brojem korisnika, što dovodi do prevelike koncentracije na javni sektor. Prema posljednjim nama dostupnim procjenama, oko 60 posto korisnika mjere od početka primjene Zakona o poticanju zapošljavanja je tu mogućnost ostvarila u javnom sektoru. Osim relativno očitog pitanja vezanog uz perspektivu korisnika u javnom sektoru u situaciji štednje i zabrane zapošljavanja u državnoj upravi, postoji drugi zabrinjavajući učinak koji je zasada nedovoljno istražen u javnosti. Radi se o učinku na standardizirane mehanizme primanja u javnu državnu/službu kroz takozvana vježbeništva. Zabrinjavaju naznake kako je stručno osposobljavanje u kompletnoj javnoj upravi dovelo do supstitucije vježbeništava koja su trebala služiti više-manje istoj stvari kao i stručno osposobljavanje: pripremi za stručni/državni ispit, s ozbiljnom razlikom u stupnju materijalnih prava (prije svega plaće). Tako da imamo relativno neobičnu situaciju da je ono što je zaista opasnost u privatnom sektoru – supstitucija standardnog rada jeftinom (ili besplatnom) radnom snagom postao veliki slon u sobi kad govorimo o javnoj upravi”, naglasio je Buković.
S njegovim zaključkom se slaže i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić.
“Mjera zapošljavanja radi stručnog osposobljavanja sama po sebi ne bi bila loša ukoliko bi nakon iste postojala ili uslijedila mogućnost zapošljavanja u konkretnom zanimanju. S obzirom na to da kod nas to (najčešće) nije slučaj, realna je pretpostavka da se određeni broj mladih osoba od strane poslodavaca doista zapošljava radi iskorištavanja jeftine radne snage”, istaknula je.
Iako je prema prvim evaluacijama bilo objavljeno kako se 2/3 korisnika/ica ove mjere osposobljava u državnim i javnim tvrtkama, u koje nemaju mogućnost zapošljavanja, Ministarstvo rada ističe kako se omjer donekle popravio jer je ova mjera prvotno i bila zamišljena za privatni sektor.
“Omjer se popravio na 55 posto javno i 45 posto privatni, no mora se znati da privatni sektor može koristiti tu mjeru samo za osobe koje su završile prvi stupanj fakulteta, stručni studij ili višu školu, odnosno fakultet, akademiju, magisterij i iznimno obrtnici za obrtnička zanimanja u vezenim obrtima za koje je potrebno polaganje majstorskog ispita. A samo 16,6 posto mladih iz evidencije HZZ-a ima neki stupanj završenog fakultetskog obrazovanja. Zbog održivosti njihovog zapošljavanja od 1. srpnja prošle godine uveli smo poticaj od 50 posto plaće isključivo za privatni sektor koji primi u radni odnos na daljnjih godinu dana, osobu koju je prošla stručno osposobljavanje za rad i to bez obzira gdje je prošla”, izjavili su u Ministarstvu rada i mirovinskog sustava.
{slika}
Rodno osjetljive mjere i usklađivanje obrazovnog sustava s tržištem rada
Marta Jagušt iz Za rad spremne je kazala kako je stručno osposobljavanje poprilično nepromišljena mjera jer se ipak većinom koristi u državnoj i javnoj upravi te je u velikoj većini koriste žene, čime se dodatno ugrožava i ovako nepovoljan položaj.
“Smatramo da mjere nisu dugoročno održive, da ne obuhvaćaju najranjivije ciljne skupine kojima najviše prijeti opasnost od nezaposlenosti u svijetu rada te svoje mjesto unutar njega ionako teško pronalaze. Najviše smo kritizirale neusklađenost tih mjera s društveno-ekonomskim prilikama u RH. To se odnosi na neadekvatnost obrazovnog sustava s tržištem rada koji međusobno moraju biti usklađeni, jer se u protivnom perpetuira broj mladih koji izlaze iz obrazovnog sustava, a nisu kvalificirani za ona zanimanja koja se na tržištu traže. Stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa je dosta nepromišljena mjera, koja je najviše korištena u državnoj upravi gdje stoji zabrana zapošljavanja, te se stoga dolazi do zaključka da se iskorištava besplatna radna snaga, koja se konstantno izmjenjuje, bez da se ‘praktikanta/icu’ zapošljava na tom radnom mjestu”, rekla je Jagušt ponovivši kako je inicijativa Za rad spremne dobila jako mnogo svjedočanstava, iskustava i pitanja mladih žena koje se suočavaju s diskriminacijom pri pronalasku posla ili na radnom mjestu.
Naime, inicijativa Za rad spremne osnovana je u proljeće prošle godine u okviru regionalnog projekta Mlade žene mijenjaju svijet kako bi ukazale i problematizirale probleme mladih žena u svijetu rada. Nakon prvotnih uličnih akcija, organiziranja tribine te dobro vođene community kampanje, ZRS-ovke su uskoro, baš kao i MMH te sindikati, pozvani u resorno ministarstvo u Savjetu za izradu plana implementacije Garancije za mlade i SRAZ, a na jesen su postale članicama neformalne inicijative Ženska fronta za radna i socijalna prava.
“Kao inicijativa koja se bavi diskriminacijom mladih žena u svijetu rada predlažemo rodno osjetljive mjere. Smatramo kako bi se u završne razrede osnovnih škola i gimnazija trebalo uvesti obveznu profesionalnu orijentaciju, a na završne godine studija uvesti stručno osposobljavanje u području za koji se osoba obrazuje, kako bi prilikom izlaska na tržište rada već imala iskustvo. Također, predlažemo stipendiranje školovanja za deficitarna zanimanja. Isto tako, edukaciju poslodavaca i mladih o pravima radnika/ica te predlažemo prekvalifikaciju ili dodatno obrazovanje za žene koje su dugotrajno nezaposlene, što može biti u vidu rada na komunikacijskim sposobnostima i izradu CV-a, kao i dugotrajnije oblike dodatnih edukacija”, kazala je Marta Jagušt.
Na upit kako poboljšati položaj mladih žena na tržištu rada, odnosno kako suzbiti diskriminaciju prema ovoj iznimno ranjivoj skupini, Ministarstvo rada i mirovinskog sustava je odgovorilo ‘posebnim programima, mjerama i poticajima, promotivnim i informativnim kampanjama među poslodavcima i građanima, jasnim političkim porukama donositelja javnih politika’.
“Recimo tzv. pozitivna diskriminacija, kada se radi o zaposlenim ženama ili muškarcima s malom djecom, ne košta poslodavca ništa ako unutar svog poslovnog okruženja omogući istima da smjenski rad ili rad subotom zamjeni s osobama koje više nemaju malu djecu ili potrebu skrbi o starijim i nemoćnim. Namjerno navodimo i muškarce uz žene, jer podjela uloga unutar obitelji više ne prati ili ne bi trebala pratiti standardne obrasce ponašanja. Mladi ljudi unutar svojih zajednica sve više dogovorno odlučuju čija obveza će biti skrb djece i starijih osoba. To više nije ili ne bi trebalo biti ekskluzivno pravo i obveza žena. Na svemu tome zajedno trebamo raditi i u informativnom, i u političkom i u strateškom smislu”, kazali su u Ministarstvu rada, dok Ministarstvo socijalne politike i mladih uopće nije odgovorilo na upit.
Usprkos optimističnim izjavama iz Ministarstva, neslužbeno se doznaje kako postoji duga lista čekanja za mjeru stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa, kao i da se naknada za tu mjeru ne isplaćuje redovno. Naš sugovornik iz MMH-a te sugovornica iz ZRS-a su također upoznati/e s ovim problemom.
“Susretali smo se s mladim osobama koje su upozoravale na takve situacije, posebno u vezi kašnjenja naknada. Međutim, ne možemo tvrditi kako je to situacija koja se javlja na sistemskoj razini. Ono što se svakako događa već godinama, kako sa stručnim osposobljavanjem, tako i s ostalim mjerama aktivne politike zapošljavanja, jest da u posljednjem kvartalu sredstava više nema pa osobe kojima u tom trenutku ‘padne grah’ da su na evidenciji HZZ-a te u potrazi za poslom ili adekvatnom mjerom aktivne politike zapošljavanja, moraju pričekati nekoliko mjeseci za prijavu, i naravno, još neko vrijeme na rješavanje njihova zahtjeva. U tom smislu, planiranje u području mjera aktivne politike zapošljavanja svakako treba poboljšati na način da se proračun i njegova potrošnja (točnije plan distribucije po mjerama) snažnije poveže s procjenama priljeva korisnika na godišnjoj bazi, za što Hrvatski zavod za zapošljavanje ima sasvim dovoljno kapaciteta”, pojasnio je Buković, a članice inicijative Za rad spremne dodale su kako im se obratilo više korisnica stručnog osposobljavanja kojima nije isplaćena naknada za njihov rad.
“Ne samo da u ovakvoj socio-ekonomskoj situaciji nemaju alternative nego pristati na rad za 1.600 kuna mjesečno, već su zbog upitnog planiranja ostale i bez redovne isplate ove mizerne naknade”, kazala je članica Za rad spremne, Andreja Pančur.
Mladi i mlade će braniti ono što su im prabake i pradjedovi izborili/e
Profesorica iz Instituta za društvena istraživanja Vlasta Ilišin kaže da mjere za zapošljavanje mladih treba pozdraviti, međutim teško je za vjerovati kako će one biti efikasne ukoliko nema otvaranja novih radnih mjesta.
“Kakve se mjere za zapošljavanje mladih mogu primijeniti kada se ne mogu zadržati ni postojeća radna mjesta? Mjere od godine dana nisu rješenje, ali bolje išta nego ništa”, rekla je Ilišin.
“Mjere za zapošljavanje mladih mogu biti itekako dobre, ali dokle god ne postoje gospodarske strategije otvaranja radnih mjesta, ili temeljne izmjene obrazovnog sustava da se uskladi s tržištem rada, mladi svoje mjesto ne mogu naći na tom tržištu. Mogli/e smo čuti izjave visokih dužnosnika/ca u kojima tvrde kako ovakve mjere olakšavaju prekvalifikacije ili školovanje za promjenu struke, no to samo znači da zadržavamo mlade u birokratsko-obrazovnim zavrzlamama ili ih osposobljavamo za rad na stranim tržištima. S druge strane postoji opasnost od negativnog trenda snižavanja radnih prava i radnih naknada, jer mladi prihvaćaju bilo kakav oblik rada za smiješne naknade. Time su mladi ucjenjivi te se otvara prostor poslodavcima da takvu situaciju iskoriste i generalno snize nadnice”, pojasnila je Jagušt.
Današnji mladi, a posebice mlade žene, stavljeni/e su u iznimno tešku situaciju. Osim što su postali socijalno ugrožena skupina, oduzeta im je mogućnost pravog stažiranja. Zbog neusklađenosti obrazovnog sustava s tržištem rada, mlade žene teže dolaze do posla te u mnogo većem omjeru posežu za mjerom stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa, nego što to čine mladići. Cijeli splet ovih okolnosti, prvenstveno uzrokovanih lošim vođenjem javnih politika, onemogućava mladima osamostaljenje te planiranje obitelji.
“Ponovno će se, izgleda, trebati boriti za ideal ‘tri osmice’, za sigurnost radnoga mjesta, za minimalnu kvalitetu ljudskog života. Trebamo se svi pitati čemu služe napredak i tehnologija ako ne radimo za dobrobit zajednice”, poručuje Ilišin.
Kao da nije dovoljno sve s čim se suočavaju, pred današnje mlade je stavljena i borba za očuvanje radničkih prava koja su davno izborili njihovi/e pradjedovi i prabake. Mladi su se našli u nezahvalnoj poziciji da se bore za osam sati rada, osam sati odmora i osam sati sna, kao i za sigurno radno mjesto, kad već nije dostojno plaćeno.
{slika}
Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta ‘Žena, radnica, građanka’, kojeg financijski podupire Ministarstvo kulture, no članak ne izražava stavove i mišljenje spomenutog Ministarstva. Tekst se izvorno objavljuje na portalu Libela.org.
Ostali tekstovi iz serije članaka o diskriminaciji žena u svijetu rada možete pročitati ovdje:
Trudnica i radnica: Opasna kombinacija u svijetu rada
Radnice – građanke drugog reda
