Prošlo je 400 godina od odluke kojom je Inkvizicija Galileu zabranila naučavanje da se Zemlja giba oko Sunca i da je ono središte svijeta. Studenti/ce Filozofskog, odnosno Radna grupa za mini-akcije Plenuma, prošlog je tjedna na zgradu fakulteta izvjesila transparent s čuvenim usklikom ‘Eppur si muove!‘ (Ipak se kreće!) kao simbol otpora Crkvi i Inkviziciji. Moja generacija je o ovome učila kao o povijesnom događaju i civilizacijskoj prekretnici, no ova generacija s punim je pravom shvatila kako je i nakon četiri stotine godina ova rečenica (i to ne samo simbolički!) itekako relevantna.
Potaknuti/e aktualnim događajima i procesima u društvu, studenti/ce FPZG-a 19. travnja su organizirali/e tribinu o sekularnosti obrazovanja. Smatrajući kako je ‘javnost izložena površnim argumentima te često ideologiziranim interpretacijama’, namjera tribine bila je ‘omogućiti prostor u kojem će se o toj problematici moći raspravljati na akademskoj razini u maniri kulturnog i argumentiranog dijaloga’.
Na tribini su govorili Tanja Bukovčan, docentica na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, mirovna aktivistkinja i katolička teologinja Ana Raffai, te prof. Zoran Kurelić s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. Moderator tribine je istaknuo kako su uputili poziv i KBF-u, no oni su odbili poslati svog predstavnika.
Tribina je bila dobro organizirana, s izvrsnim govornicima/ama i imali/e smo priliku čuti vrlo zanimljive informacije, perspektive i stajališta. No, mislim da nas je sâm naziv tribine odveo u krivom smjeru i da bismo trebali/e tribinu koja bi u fokus stavila klerikalizaciju obrazovanja u Hrvatskoj. Kao sudionica tribine stalno sam se pitala: zašto pričamo o sekularizaciji i obrazovanju kad je u temelju problema klerikalizacija ne samo obrazovanja, već cijelog društva? Rasprava se ne bi trebala voditi na razini sukoba svjetonazora, jer radi se o strukturalnom nasilju onih koji u ovom društvu imaju najveću moć, a to je Katolička crkva. Kada ćemo shvatiti kako je prijeko potrebno detektirati njezinu poziciju i utjecaj u Hrvatskoj? Drugo važno pitanje na koje bismo trebali odgovoriti je – kako smo do ovoga došli kao društvo? S tim spoznajama bismo trebali početi liječiti društvo.
U ovom trenutku, na razini akademske zajednice cijeli problem se promatra fragmentarno, kao da ne postoji svijest o društvenom kontekstu u kojemu smo došli do točke na kojoj sjednicu Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta zbog nedopustivog ponašanja dekana napuštaju oni koji su prije dvije godine izabrali Vlatka Previšića za dekana, a prije njega sadašnjeg rektora Damira Borasa u čak dva mandata. No čini se kako, nažalost, vlada znatna pasivnost, ali i strah, a ljudi se ne usude pomicati granice i ne vide da je to jedini način kako uopće nešto postići i mijenjati na bolje. Kao što je prof. Borislav Mikulić rekao u nedavnom intervjuu za H-Alter, (Vrag je institucijama): “Sve se takoreći već desilo, i uvijek se ponovo vraća, javna sfera je postala kao permanentno crkveno proštenje… Zato mislim da u sadašnjem sukobu oko KBF-a ne treba insistirati na tim svjetonazorskim aspektima, koliko god bili spektakularni, već na onome što generira sukob, a to su na pravni, institucionalni i konceptualni razlozi koji se tiču statusa institucija i samih religijskih studija. Tu je prava domena crkvene rekonkviste, ona premašuje sferu obrazovanja”.
Na samoj tribini u temu nas je uvela Tanja Bukovčan koja je pokušala raščlaniti diskurs vezan uz tri pojma s kojima se najčešće susrećemo kada govorimo o ovoj temi. Ti pojmovi su: sekularizacija (i njezin antipod klerikalizacija), diskriminacija i svjetonazor/ideologija. Bukovčan je objasnila kako i zašto se ovi pojmovi koriste u javnom diskursu, a u kontekstu spornog ugovora FFZG-a i KBF-a, ali i šire – u kontekstu javnog obrazovanja. Također je dala i pregled događanja na Filozofskom fakultetu koja su se pokrenula nakon netransparentnog pokušaja Uprave da dobije suglasnost Fakultetskog vijeća u vezi potpisivanja ugovora te je objasnila neke prijepore oko sadržaja i modela ugovora i njegovog donošenja.
Što se tiče prvog pojma, odnosno spomenutog para sekularizacija/klerikalizacija, termin ‘klerikalizacija’ nažalost je ostao u sjeni naziva tribine i same rasprave. Jedino je Ana Raffai nekoliko puta naglasila kako je pravi problem društva klerikalizacija, no i to je ostalo nedovoljno naglašeno, budući da se najveći dio njezinog izlaganja bavio transformacijom sukoba – i to po meni pogrešno detektiranog ‘sukoba svjetonazora’. Pod pritiskom klerikalne hegemonije ne možemo govoriti o sukobu pa ni o pluralizmu svjetonazora, dok nam se kao ljudima koji živimo u navodno demokratskom i pluralnom društvu zabranjuje jedna od temeljnih sloboda – političko djelovanje na temelju vlastitih stavova. To se izričito preskribira i u Statutu Sveučilišta, pa tako točka 5. čl. 6 kaže: ‘Članovi sveučilišne akademske zajednice dužni su unutar Sveučilišta djelovati politički neutralno bez isticanja osobnih političkih stavova’. Poručuju nam kako je biti pokršten/a pripadnik/ca katoličke vjere/Crkve (primjerice, student/ica KBF-a s preporukom župnika ‘svjetonazor’), a biti BILO ŠTO DRUGO – ideologija i političko djelovanje koje treba ne samo diskriminirati već i zabraniti odnosno prognati.
Zanimljivo je kako je rektor u svojim šturim istupima vezanim za pobunu na Filozofskom fakultetu, nekoliko puta istaknuo upravo tu točku koja ne samo što je besmislena, već je i sporna po više osnova (evo prijedloga za ustavnu tužbu!). No, izgleda da su rektor i (preostali) članovi Uprave FF-a na čelu s dekanom upravo u njoj pronašli uporište za svoje djelovanje, ‘izvadiviši je iz konteksta’ (da se poslužim još jednom ‘floskulom’).{slika}
Na tribini kojom je počela ova pobuna (Velečastivi na Filozofskom fakultetu, 22. travnja), najporaznijim mi se činilo kako studenti/ce KBF-a jednostavno nemaju pojmovni aparat i koncept što jest diskriminacija, budući da su opetovano tvrdili kako na njihovom fakultetu diskriminacije nema, a kako mi se čini u to i vjeruju.
Od samog početka otpora jasno je kako se pri upisu na KBF događa direktna diskriminacija građana i građanki po vjerskoj osnovi. Članak 81.2 Statuta KBF-a kaže:
“Da bi se upisali na Fakultet, pošto uspješno završe razredbeni postupak, kandidati moraju predati potrebne dokumente: domovnicu, krsni list, preporuku, koju za klerike i kandidate za redove daje ordinarij, za članove ustanova posvećenog života i družba apostolskog života redovnički poglavar, a za laike vlastiti župnik, te autentične isprave o završenoj četverogodišnjoj srednjoj školi.
Na Fakultet se mogu upisati pripravnici za klerički stalež, članovi ustanova posvećenog života, članovi družba apostolskog života, vjernici laici a, u iznimnim slučajevima uz dopuštenje Velikog kancelara, i nekatolici i nekršćani”. Pitam se ima li uopće takvih ‘iznimaka’, a pogotovo onih koji bi pripadali nekoj od nevjerničkih kategorija.
Pretpostavljam da ova zadnja rečenica ima svrhu ‘ograde’ od tužbi za diskriminaciju, a i legitimnosti uključivanja KBF-a kao sastavnice Sveučilišta, budući da se ovaj članak direktno kosi sa Statutom Sveučilišta u nekoliko temeljnih odredbi. Ponajprije onoj iz čl. 3 (Zadaće Sveučilišta): “Sve sveučilišne djelatnosti moraju biti usmjerene prema punom razvoju ljudske osobnosti i promicanju ljudskih prava i temeljnih sloboda.”, pa onda i onoj iz čl. 6 (Članovi akademske zajednice, akademske slobode): “Sveučilište poštuje ustavno načelo o nedopustivosti diskriminacije (zbog rase, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovine, rođenja, društvenog položaja, invalidnosti, seksualne orijentacije i dobi i drugo.)”.
Živimo u kaosu pojmova i ideja u kojemu su moguće i najbesmislenije manipulacije kakvima svakodnevno svjedočimo. Građanke i građani osjećaju i žive teške posljedice strukturalnog nasilja čiji je bitan dio upravo taj kaos. No, osim pasivne prilagodbe (da upotrijebim eufemizam) i osjećaja izluđenosti, postoji i treća opcija – otpor i pobuna.
Cijeli naš javni diskurs premrežen je relativiziranjem onih pojmova o kojima bismo trebali učiti ako nigdje drugdje, a onda u sklopu bilo kakve vrste građanskog odgoja i obrazovanja. Trošimo se u raspravi oko toga što znače pojmovi kao što su ljudska prava, socijalna pravda, solidarnost, nepravda, govor mržnje, diskriminacija, svjetonazor i ideologija…
Nakon što sam sudjelovala na prošlom Plenumu, potvrdile su se moje nade kako prisutni studenti i studentice ove pojmove još uvijek jako dobro razumiju i kako jako dobro shvaćaju kontinuitet “borbe za zdravlje društva“. Tako na kraju svakog očitovanja Plenuma za javnost možemo čuti i vidjeti istu poruku kao i prije osam godina za vrijeme trajanja blokade i borbe protiv komercijalizacije obrazovanja: Obrazovanje NIJE na prodaju! Jedan svijet, jedna borba! I dobiti u ruke jednu važnu skriptu!
Nažalost, nakon završetka blokade iz 2009. stvari se nisu razvijale u dobrom smjeru. Boras je vodio fakultet prema svom cilju bez trunke otpora i problema. Bitka protiv komercijalizacije je ušutkana manipulacijama i ugašena nabujalom kapitalističkom neminovnošću. Sveučilišni profesori i profesorice nisu prepoznali svoje mjesto u povijesnom kotačiću, niti su iskoristili moć koju imaju kako bi je upravili barem prema onoj društvenoj sferi kojom se bave – obrazovanju. Godinama je vladala potpuna nesvijest o tome da na Filozofskom fakultetu obrazujemo i odgajamo najvećim dijelom budući obrazovni kadar u osnovnim i srednjim školama. To se ponajbolje vidjelo u neprepoznavanju važnosti bitke za građanski odgoj i obrazovanje, ali i u posvemašnjoj ignoranciji svega što su nam u društvo i u škole donijeli Vatikanski ugovori. ‘Znanost’ je izgnala obrazovanje. U međuvremenu, Damir Boras je postao rektorom Sveučilišta u Zagrebu, a Vlatko Previšić dekanom Filozofskog fakulteta. I nakon svih tih pasivnih godina nemamo se pravo čuditi i pitati se +što to oni sebi dopuštaju?’, jer što se njih tiče, do sada je sve išlo ‘glatko’.
Neimenovani član Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu, nakon sjednice koja je prekinuta uslijed revolta velike većine prisutnih zbog nedopustivog ponašanja dekana, najbolje je sažeo protiv čega se danas borimo: “Zamislite da nastavnike u školama bira crkva koja im daje i obnavlja ili oduzima ‘kanonsko poslanje’ ovisno o svjedočenju kršćanskog života, a upravo to je budućnost koju promoviraju rektor zagrebačkog Sveučilišta i dekan Filozofskog fakulteta. Zamislite da na satu povijesti djeca gledaju povijesni falsifikat Jakova Sedlara, što se već dogodilo na satu vjeronauka u jednoj sisačkoj strukovnoj školi. Zamislite da kvaliteta obrazovanja vaše djece ovisi o nepopustljivosti studenata i dijela profesora čija je akademska sudbina itekako ovisna o Upravi koja forsira katolički odgoj. I zamislite, upravo to nam se događa”.
Da, upravo to nam se događa. I još štošta što ukazuje na to kakvo smo društvo postali. Kako vidimo u ovoj izjavi, dovoljno je nekoliko rečenica kojima se konstatira stanje, a da u njima bez problema uočimo spoj klerikalizma i fašizma koji nas tlače. Djeca u Hrvatskoj za sada gledaju Sedlarov zastrašujući falsifikat o Jasenovcu ‘samo’ na vjeronauku, no uskoro bi ga mogla gledati i na satu povijesti, budući da sporni ugovor KBF-a i FFZG-a nudi upravo takav rasplet.
Ali imamo platformu za borbu i otpor, a to je Plenum Filozofskog fakulteta i na njega ste svi/sve pozvani/e.
