Konačno mi je pisao. Nakon više od godinu dana izvještavanja za njega, za vrijeme čega sam dobila tifus i bila ranjena u koljeno, moj urednik je gledao vijesti, pomislio da sam među kidnapiranim talijanskim novinarima i poslao mi mail u kojem je pisalo: “Ako dobiješ vezu, može li mi tvitat kaznu?”
Istog dana vratila sam se u pobunjeničku bazu, moje sklonište u paklu Alepa, u prašini, gladi i strahu, gdje sam se nadala da ću naći prijatelja, toplu riječ, zagrljaj. Umjesto toga, dočekao me novi mail, ovaj put od Klare, koja ljetuje kod mene u Italiji. Već mi je poslala osam ‘Hitno!’ poruka. Danas traži moju propusnicu za spa da može ući besplatno. Ostatak poruka u mom inboxu je ličio na ovu: “Odličan prilog danas, briljantan kao tvoja knjiga o Iraku”. Nažalost, moja knjiga nije bila o Iraku, nego o Kosovu.
Ljudi imaju romantičnu viziju freelancera kao novinara koji je sigurnost redovnih primanja zamijenio za slobodu da pokriva priče kojima je fasciniran. Međutim, mi uopće nismo slobodni: upravo je suprotno. Istina je da jedinu priliku za posao imam u Siriji, gdje nitko drugi neće ostati. I, da budem precizna, nije u pitanju ni Aleppo, nego prva linija. Sve to zato jer urednici u Italiji traže samo krv i pucnjavu. Pišem o islamistima i njihovoj mreži društvenih službi, korijenima njihove moći – priču koju je definitivno mnogo teže izgraditi nego izvješće s prve linije. Upirem se da to objasnim, da priča bude životna i da dotakne čitatelje, sve da bi dobila odgovor “Što je ovo? Šest tisuća riječi i nitko mrtav?”
Zapravo trebala sam to shvatiti još u vrijeme kada me je urednik zamolio za priču iz Gaze, jer je, kao i obično, bila bombardirana. Dobila sam mail: “Znaš Gazu u dušu”. “Koga je briga što si u Alepu”. Točno. Istina je da sam završila u Siriji nakon što sam vidjela fotografiju Alesija Romenzija u Timeu, koji se prošvercao u Homs kroz vodovodne cijevi kada nitko još nije bio svjestan postojanja tog grada. Vidjela sam njegove snimke dok sam slušala Radiohead-te oči koje su gledale u mene, oči ljudi koje je ubijala Asadova vojska, jednog po jednog, a nitko čak nije ni čuo za Homs. Savjest je preklopila moju mudrost i morala sam otići u Siriju odmah.
Međutim, bilo da pišeš iz Alepa, Gaze ili Rima, urednici ne primjećuju nikakvu razliku. Plaćen si isto – 70 dolara po priči. Čak i u zemljama poput Sirije, gdje su cijene utrostručene zbog nepredviđenih okolnosti. Tako, primjerice, spavanje u pobunjeničkoj bazi pod vatrom, na dušeku na zemlji, uz žutu vodu od koje sam dobila tifus, košta 50 dolara za noć, a automobil košta 250 dolara dnevno. Završiš uvećavajući rizik, a ne umanjujući ga. Ne samo da ne možeš sebi priuštiti osiguranje – koje je oko 1.000 dolara mjesečno – nego ne možeš platiti ni fikser ili prevoditelja. Nađeš se sama u nepoznatom. Urednici su dobro svjesni da te 70 dolara po priči tjera da štediš na svemu. Znaju i da ako slučajno budeš ozbiljno ranjen, postoji šansa da ne preživiš, jer sebi ne možeš dopustiti da budeš ranjen. Ali oni kupuju tvoje priče bez obzira na sve, iako nikada ne bi kupili Nike nogometnu loptu koju ručno šivaju pakistanska djeca.
S novim komunikacijskim tehnologijama došlo je i iskušenje da se vjeruje da je brzina informacija. Međutim, ta ideja je zasnovana na samodestruktivnoj logici: sadržaj je standardiziran, i vaše novine, vaši magazini nemaju nikakvu različitost, tako da nema ni potrebe plaćati reportere. Mislim, za vijesti imam internet, i to besplatno. Današnja kriza je kriza medija, a ne čitatelja. Oni su još uvijek tu, i suprotno onome što mnogi urednici vjeruju, to su bistri čitatelji koji traže jednostavnost bez pojednostavljivanja. Žele razumjeti, a ne samo znati. Svaki put kad objavim svjedočanstvo iz rata, dobijem desetke mailova čitatelja koji mi pišu: “Okej, odlična priča, ali želim shvatiti što se događa u Siriji”. Bilo bi mi zadovoljstvo da im odgovorim da ne mogu napisati analizu, jer bi me urednik jednostavno nokautirao riječima “Što si umislila tko si ti, mala”, iako imam tri diplome, napisala sam dvije knjige i provela 10 godina na različitim ratištima, najprije kao aktivistica za ljudska prava, a danas kao novinar. Moja mladost je nestala u 23-oj godini kada je na meni završio dio nečijeg raznesenog mozga u Bosni.
Freelanceri su drugorazredni novinari. Čak i da su samo oni u Siriji, to bi bilo zato što je ovo prljav rat, rat iz prošlog stoljeća; to je rovovska borba između pobunjenika i lojalista koji su toliko blizu da viču jedni na druge dok se međusobno ubijaju. Kad se prvi put nađete na prvoj liniji ne možete vjerovati, takve ste bajonete vidjeli samo u povijesnim udžbenicima. Današnji ratovi se vode s bespilotnim avionima, a ovdje se ratuje za svaki metar, za svaku ulicu, a to je prokleto zastrašujuće. Bez obzira na to, urednici u Italiji te tretiraju kao dijete; dobiješ fotografiju na naslovnoj strani i kažu da si sretan jer si se našao na pravom mjestu u pravo vrijeme. Dobiješ ekskluzivnu priču, poput one koju sam napisala prošlog rujna o starom gradu Alepa, gradu pod zaštitom UNESCO-a, spaljenom u borbama pobunjenika i sirijske armije. Bila sam prva strana reporterka koja je uspjela ući unutra i onda me urednik pita: “Kako da opravdam to što moj novinar nije uspio ući na to mjesto, a ti jesi?”. Dobila sam sljedeći mail od urednika vezan za tu priču: “Kupit ću je, ali ću je objaviti pod imenom redakcijskog novinara”.
Naravno, ja sam i žena. Prije nekoliko večeri granatiranja je bilo svugdje; sjedila sam u kutu, s izrazom lica koji imate kad znate da vas smrt može zadesiti svake sekunde. Prišao mi je drugi reporter, pogledao me i rekao: “Ovo nije mjesto za ženu”. Što da odgovorim takvom tipu? Idiote, ovo nije mjesto ni za koga. Ako sam uplašena, to je zato što sam prisebna. Jer, Alep je sav u barutu i testosteronu i svi su traumatizirani: Henry samo priča o ratu, Ryan je na amfetaminima. I opet, svaki put kad vidimo raskomadano dječje tijelo, oni prilaze samo meni, ‘osjetljivoj’ ženi i žele znati kako sam. I u iskušenju sam da im odgovorim: Kao i vi. Večeri kad se na mom licu vidio osjećaj bola, zapravo su bile večeri kad sam se branila, ostavljajući po strani sve emocije i osjećaje; to su večeri kada sam sačuvala sebe.
Sirija više nije Sirija. To je ludnica. Tu je jedan Talijan koji je bio nezaposlen i priključio se Al-Quaedi, pa ga majka lovi po Alepu da bi ga dobro istukla; tu je japanski turist koji je na prvoj liniji jer mu, kaže, trebaju dva tjedna ‘uzbuđenja’; Šveđanin, diplomirani pravnik , koji je došao prikupiti dokaze o ratnim zločinima; američki glazbenici s bradom poput Bin Ladena koji misle da će se tako lakše uklopiti, iako su plavi, visoki ljudi (donijeli su sa sobom lijekove protiv malarije, iako ovdje nema malarije i žele ih dijeliti dok sviraju violine). Tu su razni zaposlenici raznih agencija Ujedinjenih naroda koji, kad im kažete da znate dijete s lišmaniozom (bolest koja se dobiva ugrizom pješčane mušice) i pitate mogu li mu pomoći da se s obitelji prebaci u Tursku na liječenje, odgovore da ne mogu, jer je u pitanju jedno dijete, a oni se bave ‘djecom’ u cjelini.
No, mi smo ratni reporteri poslije svega, zar ne? Braća (i sestre) suborci. Mi riskiramo svoj život da bi dali glas onima koji ga nemaju. Vidjeli smo stvari koje većina ljudi nikada neće vidjeti. Puni smo priča koje pričamo za večerom, mi smo cool gosti koje svi žele pozovu. Međutim, prljava istina je da, umjesto da smo složni, mi smo sebi najgori neprijatelji; razlog zašto se naš tekst plaća 70 dolara nije u tome što nema novaca, jer uvijek ima novaca za priču o Berlusconijevoj djevojci. Pravi razlog je da ti tražiš 100 dolara po priči, a netko drugi je spreman je prodati za 70. To je najžešća konkurencija. Recimo, poput Beatrice, koja me danas usmjerila u pogrešnom pravcu, da bi bila jedina koja pokriva demonstracije, pa sam se našla među snajperskom vatrom zbog njene prevare. Sve zbog toga da bi pratila demonstracije, poput stotina drugih.
Ipak, pretvaramo se da smo ovdje da nitko ne bi mogao reći: “Ali nisam znao što se događa u Siriji”. Zapravo smo tu da bi dobili nagradu i bili vidljiviji. Varamo jedni druge, kao da nam je Pulitzer na dohvat ruke, a zapravo nema ničeg. Stisnuti smo između režima koji nam daje vizu samo ako smo protiv pobunjenika i pobunjenika koji ti dopuštaju, ako si s njima, da vidiš samo ono što oni žele vidjeti. Istina je da smo gubitnici. Nakon dvije godine naši čitatelji se jedva sjećaju gdje je Damask, a svijet instinktivno situaciju u Sriji pojašnjava riječima ‘kakav kaos’ jer nitko ne razumije ništa u vezi Sirije, samo vide krv, krv i krv. Zato nas Sirijci više ne mogu podnijeti. Jer svijetu prikazujemo fotografije sedmogodišnjeg dječaka s cigaretom i kalašnjikovim. Jasno je da je namještena fotografija, ali se pojavila u novinama i na portalima diljem svijeta u ožujku, i svi su galamili: “Ti Sirijci, ti Arapi, kakvi barbari!” Kada sam prvi put došla, Sirijci su me zaustavljali na ulici i govorili “Hvala vam što pokazujete svijetu zločine režima”. Danas me zaustavio čovjek i rekao: “Sram vas bilo”.
Da sam išta razumjela u vezi s ratom, ne bih zastranila pokušavajući pisati o pobunjenicima i lojalistima, Sunitima i Šitima. Jer je jedina prava priča o ratu kako živjeti bez straha. Da sam to znala, ne bih se toliko plašila da volim, da se usudim; umjesto što sam sada ovdje, umjesto što grlim samu sebe u ovom mračnom, ustajalom kutu, očajnički žaleći za svim što nisam učinila, što nisam rekla. Vi koji ste sutra još uvijek živi, što čekate? Zašto ne volite dovoljno? Vi, koji imate sve, zašto se toliko plašite?
{slika}
