Imala sam 17 godina kada sam čula za društveni model koji je radikalno utjecao na moje mišljenje o vlastitom tijelu. Ja nisam osoba s invaliditetom. Ja nemam invaliditet. Budući da izgledam kako izgledam vjerojatno mislite da gajim iluzije ili da negiram stvarnost. Nijedno od toga, jednostavno imam problem s izrazom “osoba s invaliditetom” i pojmom “posjedovanja invalidnost”.
Ja sam invalidkinja. Točnije rečeno, ja sam invalidkinja društva koje je postavilo društvene, odnosne i arhitektonske barijere na moj put. Ovaj svijet u kojem živim učinio me invalidnom zbog toga što se prema meni odnosi kao prema građanki drugog reda na temelju nekoliko oštećenja – najočitije je ono pokretljivosti.
Dva načina promatranja invalidnosti
Koja je razlika između toga da “imate invaliditet” i da “jeste invalid”? Sve se svodi na dvije sociološke teorije: medicinsko/individualni model invaliditeta i društveni model invaliditeta.
Dominantan stav u društvu jest taj da osoba ima invaliditet, što zagovara medicinski model. On se temelji na ideji da je osoba spriječena funkcionirati u društvu ili zbog svojeg tijela ili uma i da je to jednostavno loša sreća koja je zadesila tu osobu. Ako se ona ne može uključiti u ovaj svijet, to nije problem ovoga svijeta.
Društveni model je onaj kroz koji ja preferiram gledati na svijet. Radi se o tome da osoba s oštećenjem ili bolešću je invalidna zbog društva u kojem živimo i zbog svih prepreka koje ono postavlja na naš put.
Društvo me čini invalidnom.
Živim u Londonu, gradu koji ima svjetski poznatu podzemnu mrežu vlakova. Otprilike 20% postaja ima pristup kolicima. S medicinsko/individualnog gledišta ja sam spriječena kretati se gradom zbog toga što sam osoba s invaliditetom i baš je šteta da je podzemna tako nedostupna. Ako želim koristiti podzemnu jednostavno ću negdje morati nabaviti nove kosti.
Način na koji to ja promatram jest da sam invalidkinja kada se radi o putovanju mojim gradom zbog arhitekata koji su postavili stube i dizala umjesto rampi i liftova kod većine podzemnih postaja. Stube i liftovi su prepreke koje je načinila ljudska ruka. Diskriminatorno društvo postavilo je te prepreke i isključuje me jer imam narušenu pokretljivost. Ja sam i dalje invalidkinja zbog gradonačelnika koji je odredio iznos od 0₤ za poboljšanje pristupa podzemnoj u iduće tri godine.
Većina ljudi podrazumijeva da riječ “inavlid” znači “manje sposoban”. Ne znači. Ona znači “spriječen funkcionirati”. Kada isključim bežični Internet na svojem računalu, dolazi mi obavijest da je veza “onemogućena”.
Znači li to da je moj wi-fi iznenada postao manje sposoban ili slomljen? Je li moj wi-fi zadobio invaliditet? Naravno da nije. Spriječen je u djelovanju utjecajem vanjske sile. Na sličan način sam ja invalidkinja utjecajem vozača autobusa koji ne žele zaustaviti autobus kada uoče mene – korisnicu invalidskih kolica koja čeka na autobusnoj stanici.
Hannah Cockroft ne biste opisali kao nekoga tko je “manje sposoban”. Žena je nezaustavljiva sila na atletskoj stazi. Ali ona je invalidkinja kada se radi o kretanju Londonom zbog stuba i dizala koje je napravila ljudska ruka u podzemnoj željeznici.
Kao osoba sa smanjenom pokretljivošću, ja sam invalidkinja zbog stuba, stepeništa, dizala, onemogućen mi je pristup računalima jer ne mogu pisati rukom, neprikladno stanovanje itd. Meni je niz stepenica bez dizala istovjetan tome da netko na mene klikne desnim gumbom miša i odabere “onemogući Lisu”.
Kada sam saznala za društveni model, shvatila sam problem nije u mom tijelu.
Postoje mnogi koji će za sebe reći da su osobe s invaliditetom. Oni ističu da čak i kad bi se uklonile sve prepreke koje je društvo postavilo, još uvijek bi postojale neke stvari koje ne bi mogli napraviti.
Kao odgovor na to, mogu reći da se svaka osoba ima pravo identificirati na koji god način želi. Ako nekome bolje odgovara termin “osoba s invaliditetom” umjesto “invalid/invalidkinja”, ja s tim nemam nikakvih problema.
Drugo, većina tih ljudi nije uočila razliku koju ističe društveni model, a to je razlika između “oštećenja” (stvari koje ne možeš raditi zbog svojeg tijela ili mozga) i “invaliditeta” (društvenih prepreka koje te onemogućavaju u funkcioniranju na temelju svoje bolesti ili oštećenja). Ja imam smanjenu pokretljivost i zbog toga društvo klikče desnim gumbom i sprečava me u potpunom funkcioniranju.
Neki tvrde da je društveni model samo sociološka teorija i da ona ne igra ulogu u svakodnevnom životu. Za mene to ne vrijedi. Imala sam 17 godina kada sam čula za društveni model i on je radikalno promijenio način na koji sam ja promatrala svoje tijelo.
Kao dijete, svaki dan sam se pitala “zašto ja?” Pitala sam se zašto je moj duh stavljen u ovo tjielo koje je toliko boljelo. Mrzila sam svoje tijelo kada nisam smjela ići na školske izlete ili kada su me ostavili samu u učionici dok su moji prijatelji iz razreda radili nešto zabavnije. Ostala bih sama u razredu samo sa udžbenikom iz matematike, sve je bilo zabavnije od toga.
{slika}
Kada sam saznala za društveno model, shvatila sam da moje tijelo uopće nije problem. Razlog boli po cijelom tijelu bio je taj što sam uzimala pola paracatamola svaka četiri sata za višestruko slomljene kosti. Nije bilo potrebe da trpim bol, učinkoviti lijekovi protiv bolova su do osamdesetih već postojali. Samo što ja nisam dobila nijedan takav lijek. Uskratiti nekome potrebne lijekove protiv bolova je odnosna prepreka koja nečiji život čini bespotrebno teškim.
Možda sam bila nasmiješeno dijete, ali sve te slomljene kosti su izrazito boljele.
Također sam shvatila da razlog što su me u školi tretirali kao smeće nije bio u mojem tijelu. Razlog je bila diskriminacija invalida. Nakon toliko vremena, sada mi je neobično što sam tada prihvatila kriviti svoje tijelo za sav jad kroz koji sam prolazila u osnovnoj školi, ali ono je činilo jedinu razliku koju sam mogla vidjeti između sebe i druge djece. Nitko se nije zaustavio i rekao mi da sam diskriminirana, da se ovo ne mora događati i da moje tijelo nije ništa krivo.
Nitko mi nikad nije rekao da se opišem kao “osoba s homoseksualnošću” ili “osoba sa ženstvenošću.”
Glavni argument za korištenje izraza “osoba s invaliditetom” jest taj da “osoba dolazi prva”. Mooolim? Nitko mi nikad nije rekao da bi se trebala opisati kao “osoba s homoseksualnošću” ili “osoba sa ženstvenošću.” Ja sam homoseksualna i ja sam žena, nema potrebe da ističem da sam i osoba. Ali rečeno mi je da sam u krivu ako se nazivam “invalidkinja”, a ne “osoba s invaliditetom”. Ne iznenađuje stoga što sam sklona tome da moj odgovor bude dugačak poput ovog članka ili kratak poput nekolicine psovki.
Prije dva mjeseca su ovdje u Londonu održane Paraolimpijske igre. Za vrijeme trajanja igara, nastao je hit među slavnim osobama bez oštećenja tweetati o tome kako je riječ invalid “apsurdna” i kako je treba zamijeniti. Voljela bih vidjeti bi li jednako mislili kada bi im uskratili pristup prijevozu, stanovanju, zdravstvenoj skrbi i obrazovnim šansama. “Invalid/invalidkinja” je najbolja riječ na svijetu da bi se opisale prepreke s kojima se suočavam i nijedna osoba koja nije invalid/invalidkinja nema pravo mi to oduzeti.
