Došla sam kod novog fizioterapeuta zbog problema s vratnom kralježnicom i tamo me dočekao visoki mišićavi muškarac u sportskoj odjeći. Nakon kraćeg razgovora o mom stanju, Davor me počeo masirati i krckati kralješcima. “Koliko dugo već imaš te probleme?” upitao me. “Od ovog mjeseca, doktorica misli da mi se tenzija od stresa skuplja u vratu i vratnoj kralježnici”, odgovorila sam. “Hm, pa ljudima se tjelesna stanja mogu pogoršati od raznih stvari, ne samo stresa. Nekima postane gore zbog nove ozljede, krivog držanja i sjedenja, debljanja…”, objašnjavao je. “Misliš da me vratna kralježnica počela zezati zbog debljanja?” nepovjerljivo sam upitala.
“Da! Ako si se udebljala, što je općenito najveći izvor zdravstvenih problema, i nisi aktivna, to loše utječe na tijelo pa tako i na vrat. Fizička aktivnost je najvažnija stvar za sva ljudska bića i tu nema rasprave. Ja skoro svaki dan idem na trening ili u teretanu. Koliko god da sam busy, uvijek, ali uvijek nađem vremena za kretanje. Mislim da je to bitno za fizičko i psihičko zdravlje, a oni koji se ne bave ničim su obično uistinu nezdravi i debeli”, odlučno me uvjeravao fizioterapeut sportaš. “Pa Davore, postoje ljudi koji su veći i deblji od mene, ali nemaju istih problema. Kralješci su mi zeznuti od automobilske nesreće, ne od debljanja. Ne slažem se da je ono najveći izvor zdravstvenih problema”, nisam se dala. “Gledaj, ipak sam ja fizioterapeut i znam bolje o ljudskom tijelu”, asertivno je zaključio.
Prema preporuci doktorice koja je opovrgnula njegove tvrdnje, nisam se fizioterapeutu sportašu vratila.
Davor sa svojim fatphobic komentarima (komentarima koji posramljuju ljude zbog njihove kilaže i veličine) samo je jedan primjer u zemlji koja ne gleda blagonaklono na veće ili deblje ljude. Prema mom iskustvu, body positivity ili čak fat acceptance (prihvaćanje sebe kao deblje/veće osobe) u Hrvatskoj zvuči poput znanstvene fantastike. Okolina gleda na debljanje kao na posustajanje, pad, gubitak kontrole, kao na nešto sramotno što bi trebalo ostati između tvoja privatna četiri zida. Nitko ne želi čuti kako ti je teško fizički ili psihički i da se zbog praznine u sebi okrećeš hrani. Sve/i žele čuti “success story”, žele vidjeti “prije i poslije” fotografije, žele saznati tajnu mršavljenja i vječnog života. Smatraju kako je najbolje potaknuti veću osobu na gubitak kilaže raznim neprimjerenim i bezobraznim komentarima kao što su: ‘zdebljala/o si se jer jedeš gluposti’, ‘ne paziš na sebe, jer ti nije stalo do tebe, jer si se zapustio/la’.
Ne želimo te ako nisi vitka ili fit, glasna je (in)direktna poruka društva. Reklame za proizvode za mršavljenje, od tableta i čokoladica do raznih tekućih pripravaka, obješene su na vratima ljekarni i drogerija, tako da kada prolazimo pokraj njih se podsjetimo da ‘ljeto dolazi’ i da oni malo veći nemaju pravo zauzimati prostor, pogotovo žene.
Debele žene u mainstream medijima
Nije lijepo vidjeti ženu koja nije ženstvena, nije lijepo vidjeti ženu kratke ili sijede kose, nije lijepo vidjeti ženu s celulitom, nije lijepo vidjeti debelu ženu, nije lijepo vidjeti ženu koja je svoja. Tu se radi o fenomenu imena male gaze, koji odlučuje putem diskursa što je lijepo i prihvatljivo za vidjeti (i biti!), a što ne. Debele žene, kao atraktivne i poželjne, rijetko su prikazane u mainstream medijima.
Michelle Taylor u svom članku o nevidljivosti debelih žena u svijetu piše kako većina serija često prikazuje deblje žene kao smiješne, aseksualne ili pak udane majke nekoliko djece. Neke prikazuje kao drske i brze na jeziku. Čak i različiti muzički žanrovi koje slušamo, iako ne navode određene dimenzije ženskog tijela, često su popraćeni glazbenim spotovima koji prikazuju vitke žene. Himne koje slave veće i punije žene su rijetke. Taylor kaže da društvo nastavlja uskraćivati tjelesnu autonomiju debelih žena, ponos i pravo da se osjećaju željnima. Mnogi ljudi će učiniti sve kako bi se pobrinuli da debele žene nikad ne zaborave kako bi se trebale smatrati ružnima i krajnje odvratnim crpiteljicama društvenih sredstava. Nadodaje da, kada su debele žene seksualno zlostavljane, manje je vjerojatno da će im se vjerovati jer “tko bi htio silovati debelu curu?”. Kada debele žene govore pozitivno i afirmirajuće o svojoj seksualnosti, bilo da su spisateljice, filozofkinje, reperice, kritičarke, umjetnice, pjevačice, glumice, feministkinje itd. bijes i negativne reakcije koje dobiju su goleme i to samo zato što se usuđuju reći da su ovdje i da su seksi.
Taylor smatra kako živimo u dobu koje potpuno poriče ekspresiju seksualnosti debelih umjetnica. Neki ljudi ne mogu shvatiti kako to da se i debele žene seksaju, a još manje kako mogu pjevati ili repati o tome kako vole seks. Ono što se događa jest da se često zaniječu iskustva debelih žena. Taylor priča kako je često tvrdila da su debele žene najnevidljivija skupina na svijetu, na što se susretala sa šalama o tome kako je to “doslovno nemoguće”. Ona smatra kako se ljudskost debelih žena redovito odbacuje kad ljudi pretpostavljaju da se one ne upuštaju u seksualne odnose, zbog čega se žene osjećaju nevidljivo i izbrisano.
Je li toliko loše biti debela?
Zašto je debljina tako uvredljiva da ljudi troše milijarde godišnje na beskorisne dijete i tako kažnjavaju zdrava tijela kako bi se udaljili od vlastite tjelesnosti? Postoje mnogi razlozi koji se navode kao opravdanje za nezapošljavanje debelih ljudi, za nagrađivanje zaposlenika za odabiranje stepenica umjesto dizala i za češće izražavanje interesa za upoznavanje ili prijateljstvo s vitkim ljudima. Ti razlozi se obično svrstavaju pod vrstu ‘grube ljubavi’ koja će natjerati deblje ljude da više vježbaju i bolje jedu “za njihovo dobro” ili pak pod to da debeli ljudi predstavljaju lijenost i pohlepu, čime demoraliziraju sebe i druge. Zadnji razlog je taj što su deblji ljudi navodno estetski neprivlačni.
Američka profesorica sociologije Lesleigh L. Owen iz Black Hills State sveučilišta je u svom radu Trošenje tijela: debljina, seksualnost i protestantska etika dala kontra argumente uobičajenim razlozima posramljivanja debljih ljudi. “Nisam čula povike javnosti o ‘epidemiji samotamnjenja, koja ljude izlaže štetnim, potencijalno kancerogenim ultraljubičastim zrakama. Zašto se ne prozivaju ljudi, čije tvrtke zagađuju okoliš, za svoje nezdrave izbore? Zašto ne postoji epidemija ‘potisnutog maskuliniteta i povećanog rizika od srčanih oboljenja’? Diskriminacija debelih osoba “zbog njihovog vlastitog dobra” čini se proturječnom i nimalo altruističnom. Debljina, bilo da je riječ o bolesti ili životnom stilu, razmatra se u terminima koji se podruguju, kažnjavaju i osuđuju, što je neproporcionalno navodnoj brizi koju ljudi imaju za tuđe fizičko dobro. Ne mogu biti prva osoba koja se pita kako krivnja i diskriminacija navodno potiču ljude na ‘zdravije’ ponašanje,” kaže Owen.
Još jedna zanimljiva stvar, kad pričamo o osudi debljine, jest sveprisutni pojam zapuštanja – ‘zapustio/la si se’. Može se vidjeti u časopisima, u emisijama, čuti u upozorenjima prijatelja i roditelja novim nevjestama. Što to znači? Eksplicitno, naravno, to je upozorenje da se ne prepuštamo tjelesnim apetitima, zbog straha od glomaznosti, od koje postajemo neatraktivne. Implicitno, međutim, “zapustila si se” nekima podrazumijeva dobivanje slobode od neke vrste zatvora. Zapustiti se implicira, ne samo fizičku i seksualnu ‘labavost’, već zastrašujući bijeg od diktata opresivnih ideala ljepote. Je li to još jedan od razloga zašto se debele žene čine tako prijetećima – jer smo se oslobodile nastojanja ostvarivanja ideala ljepote?
Ako gledate na televiziji neku emisiju deset minuta ili prelistajte bilo koji popularni časopis (pogotovo Cosmopolitan na plaži) vidjet ćete da je odgovor na žensku ‘zapuštenost’ uvijek isti – dijeta. Dijeta obećava ženama (i nekim muškarcima) SVE. Ona od nas traži da se definiramo po onome što nismo. Dijeta je vrsta moći koju dobivamo kroz samoodricanje i podvrgavanje idealima ljepote, koji su često i štetni. To je također Sizifovo prokletstvo – tražimo društveno odobrenje i želimo se osjećati pozitivno i dobro kroz samoporažavajući zadatak gubitka težine. Ako uzmemo u obzir, da velik broj ljudi vrati kilograme koje su izgubili dijetom, ta zadaća se čini još više poražavajućom.
{slika}
“Jesi čula za novu dijetu?”
Owen u svom djelu kaže da, budući da su debljina i hiperseksualnost tako čvrsto isprepletene, nije čudno da debele osobe mogu izgledati zastrašujuće, grabežljivo i nekontrolirano. To je osobito očito u dva primjera: u pojmu ‘labav/a’ i u eksplozivnoj popularnosti dijeta. Pojam ‘labav/a’, osobito onaj koji se primjenjuje na žene, podrazumijeva seksualnu permisivnost – labava, neograničena, kulturno nevezana tijela u obliku debljine se smatraju prijetnjama patrijarhalnim strukturama moći.
Ako debljina simbolizira našu žensku opuštenost, onda je ona podsjetnik na našu sposobnost za seksualnu potrošnju, ona je simbol političkog i društvenog prostora koji zahtijevamo. Rješenje koje patrijarhat predstavlja za ovaj ‘problem’ je: predstavite tanka tijela kao kulturne pokazatelje uspjeha i ljepote, čineći time dijetu opsesijom roda i kulture. Ideali ljepote su postali kulturno načelo koji predstavljaju ideale o rodnim, klasnim, rasnim i tjelesnim pojavama.
Dijeta, taj kavez koji se suprotstavlja istinskoj ljepoti, još je jedna prepreka koja usporava napredak žena prema većim političkim i društvenim dobicima. Problem je u tome što su ideali ljepote često nedostižni, oni se naziru kao monolitna društvena zapreka koja ometa borbu žena za političke, pravne, ekonomske i kulturne jednakosti. Obzirom na to da se sve veća vrijednost žena veže uz našu sve manju fizičku pojavu (a time i politički, kulturni i društveni utjecaj), ne može biti slučajnost da dok su žene dobivale veća zakonska prava i slobode, tako su tjelesni ideali postajali mlađi, umanjeniji i ranjiviji.
“Postoji nešto uznemirujuće u kulturi u kojoj žene trebaju naći zadovoljstvo, čak i užitak, uskraćujući sebi adekvatno gorivo za vlastito tijelo. Je li tako iznenađujuće da kada slavimo svete žene, često je to zbog odricanja svjetovnih užitaka, uključujući i bilo kakvu hranu osim hostije? Dok si uskraćujemo hranu, simbolički minimiziramo svoje seksualne apetite i našu političku težinu. Naša pomahnitala potraga za samoodricanjem, sama po sebi pruža izopačenu vrstu zadovoljstva”, smatra Owen.
Debljina, tretana, kretanje
Doktorica Sarah Jacksons iz Londona je provela istraživanje o stigmi i vježbanju. Ona kaže da su rezultati, temeljeni na intervjuima s više od 5.400 sredovječnih muškaraca i žena, pokazali što bi moglo funkcionirati, a što ne kada je riječ o poticanju zdravijeg ponašanja. “Stigma može biti uspješna za nešto poput kampanja za prestanak pušenja, gdje istaknete štetu cigareta”, kaže doktorica Jackson, “ali to nije isto za težinu. Tijela javnog zdravstva počinju to shvaćati. Nuditi ljudima dobrodošlicu i okolinu koja pruža podršku je zaista je ključno, a važno je i da sportski sektor i dalje pronalazi nove načine povezivanja s ljudima koji smatraju da sport ili tjelesna aktivnost nisu za njih”.
{slika}
Pokret koji je postao poznat zahvaljujući društvenim mrežama je body positivity (pozitivan odnos prema tijelu). To je pokret koji se zalaže za prihvaćanje tijela u kojem smo, kao i promjene u obliku, veličini i sposobnosti kroz koje tijelo može proći zbog prirode, dobi ili osobnih izbora tijekom života.
Body positivity pokret se, međutim, ne zalaže za to da samo sjedimo i ne krećemo se. Bilo kakav oblik kretanja je prihvatljiv, dobar i zdrav. Ono što pokret predlaže jest to da se ne tjeramo na ono što ne želimo – ako nisi netko tko želi provesti sat i pol vremena u teretani na spravama, ne trebaš i ne moraš. Šetanje, vožnja bicikla, ples ili pak pospremanje stana nas također pokreću i potiču na određenu dozu aktivnosti. Mnoge i mnogi smatraju da je pokret koji zagovara prihvaćanje svog tijela zapravo sinonim za poticanje nezdravih životnih navika, no to nije istina. Ljudi su nezadovoljni svojim tijelom, bili oni mršavi ili debeli, hranili se oni najzdravije na svijetu ili ne. Body positivity nas uči da ne moramo riskirati fizičko i mentalno zdravlje kako bismo dostigle/i nerealne ideale ljepote.
Na kraju, možda se pitate kako se boriti protiv komentara koji posramljuju i ridikuloznih stereotipnih mišljenja stranaca/kinja na cesti? Kako se boriti s vlastitom obitelji koja s neodobravanjem gleda svaki zalogaj? Kako se boriti s negativnim autodestruktivnim mislima koje te povlače u tamnu dubinu?
Nažalost, ne postoje univerzalni odgovori na takva pitanja. Ljudi se iz različitih razloga odlučuju na razne puteve i dok će neke/i vidjeti osobe s povećanom tjelesnom masom kao nove mete za ismijavanje, neke/i će probati “pomoći” posramljujućim komentarima. One/i rijetke/i će shvatiti da je tvoje tijelo zaista tvoje i da one/i nemaju ništa s tim.
Ponekad je teško prihvatiti činjenicu da nismo u pravu dok se trudimo izložiti obrazloženje iza argumenata “ali smršavi jer je to za tvoje dobro, to govorim jer te volim”, pogotovo kada pričamo sa ženama. Ženska tijela su postala javna stvar na koja svi misle da imaju monopol i da ‘znaju bolje’. Faktori poput genetike, stresa, ankisoznosti ili depresije rijetko kome padaju na pamet dok se priča o povećanju tjelesne mase. Bitno je shvatiti da svaka od nas ima svoju vrijednost koja nije povezana s našim izgledom, s malenim strukom i s manjkom celulita i strija. Pronaći u sebi izvor ljubavi i samoprihvaćanja je nešto što će nam služiti puno duže i puno bolje od truda da se uklopimo u maleni i tijesni kalup, u koji patrijarhalno društvo želi staviti naša velika, bujna, ženstvena tijela.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
