Razmišljajući na koji način govoriti o Zdenki Marković, prisjetila sam se scene iz Matanićeva filma Sto minuta slave o slikarici Slavi Raškaj u kojoj lik umjetnice, izmješten u suvremeni svijet, nagađa (ne bez ironičnog prizvuka) kako bi se njezino ime, koje posjeduje osobine dobrog branda, moglo marketinški upakirati. Ta istovremeno apsurdna i realna situacija pokazatelj je svijeta u kojem čovjeka ne legitimira vlastiti rad nego njegova prezentacija. S obzirom kako su je “reklamirali”, u Zdenkinu je slučaju možda i bolje što se o njezinu radu nije dovoljno govorilo jer je pokroviteljski govor gori od prešućivanja. U njezinoj ostavštini može se naići na novinske članke koji potvrđuju pravilo da se “svojih” pjesnika prigodno prisjećamo (razne obljetnice, rođendani). Riječ je uglavnom o kraćim osvrtima na njezin cjelokupni rad, među kojima se nalaze i fraze o “svježoj krvi ubrizganoj ženskom emocionalnošću u zamorno naučenjaštvo”. Relevantan govor o Zdenkinu radu, osobito znanstvenom, tek predstoji.
Rad Kad žena piše povijest književnosti jedan je od doprinosa revivalu, bez ikakvih pretenzija, ove znanstvenice, polonistice, književnice, prevoditeljice, kulturne i prosvjetne djelatnice, u kojem ukazujem na njezinu studiju Pjesnikinje starog Dubrovnika. Od sredine XVI do svršetka XVIII stoljeća u kulturnoj sredini svoga vremena (1970), kao prvi opsežniji hrvatski književnohistoriografski pregled koji je napisala žena. Polazeći od binarne opreke između ženskog i muškog, kao zasigurno najtrajnijeg izvora feminističkoga kritičkog promišljanja, zanimalo me kako se te opreke, imaginarne ili stvarne, manifestiraju u znanstvenome diskursu, konkretno u historiografskome pisanju koje je dugo bilo percipirano kao isključivo “muški” posao. Dokidanje takve odrednice hrvatske književne historiografije praćeno je porastom broja žena zaposlenih u znanosti. Sporadičnost ženskih glasova u struci prekida se nastupom autorica rođenih četrdesetih godina 20. stoljeća. Dunja Detoni-Dujmić, Dubravka Oraić Tolić, Gordana Slabinac, Dunja Fališevac, Živa Benčić samo su neka od imena koja su “feminizirala” sliku hrvatske književne znanosti. No pomak u tom smjeru naznačen je mnogo ranije, što potvrđuje stvaralaštvo Marije Jambrišak (1847-1937), Adele Milčinović (1879-1968), Zdenke Marković (1884-1974) i Nade Beritić (1921-1996).
Sa studijom Pjesnikinje starog Dubrovnika napravljen je pomak u dotadašnjoj povijesti književnosti jer su napokon “razne Boškovićke, Bogašinovićke i Bettere” izvučene iz neopravdane anonimnosti. Progovoreno je o ženskom stvaralaštvu koje je bilo zanemareno čak i kao kulturna činjenica. Ako su ranije i bile spomenute, u usporedbi s muškim autorima jednake pjesničke vrijednosti, redovito su deblji kraj izvlačile žene. Iznenađuje li činjenica da je ustaljene predodžbe o ženskom stvaralaštvu ranijih razdoblja promijenila upravo žena?! Vrijednost toga pionirskog rada dopunjuje i način njegova nastanka. To će najbolje oslikati Zdenkine izjave iz raznih intervjua (1971): “Morate znati da sam svoje Dubrovkinje radila bez prestanka deset punih godina, svakoga dana od devet do pola jedan, a popodne pregledavala i pripremala materijal za drugi dan… Skupivši materijal u Dubrovniku, kod kuće sam ga obrađivala smirena, sama, ne tražeći savjeta ni od koga. Nikad ne radim nešto žurno ili nešto onako, za novac. Silno sam osjetljiva na ritam rečenice i više puta, ako mi ne odgovara, stanem i ne idem dalje… Posvetila sam se isključivo svom radu… Ja sam s tim tako srasla.” No unatoč djelu koje samo sebe preporuča, od brojnih književnih priznanja, Zdenka Marković nije dobila ni jedno.
Na tragu konstatacije D. Oraić Tolić kako je “svaki muškarac bilo kojim svojim uratkom na kraju 20. stoljeća bio vredniji od jedne žene i njezina pionirskog rada o ženama”, što govori u prilog postojanosti i perpetuiranju spolnih stereotipa, kreće se i recepcija studije Z. Marković. Naime njezino djelo, iako pod znanstvenim okriljem tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, temeljeno na iscrpnom arhivskom i terenskom radu, stvarano u dugom razdoblju i obogaćeno zadivljujućim angažmanom autorice, nije naišlo na adekvatnu recipijentsku pozornost te je zanemareno i marginalizirano u usporedbi s muškim historiografskim pothvatima. O vrijednosti Markovićkine monografije, koja je ostala izvan zanimanja čak i u recentnijim djelima posvećenima ovoj autorici, dovoljno govori činjenica da je u njoj prvi put kao cjelina obrađena velikim dijelom nova i nepoznata građa o životu i radu književnica XVIII. stoljeća te književni rad dubrovačkih redovnica istoga doba, kao i kulturno-socijalno značenje ženskih samostana u Dubrovniku. Prikaz opusa do tada marginaliziranih dubrovačkih pjesnikinja od sredine XVI. do svršetka XVIII. stoljeća (Julija i Nada Bunić, Cvijeta Zuzorić, Marija Dimitrović, Lukrecija Bogašinović, Anica Bošković te Benedikta Gradić) istodobno je i mjesto neprikrivene samorealizacije ženskoga autorskog glasa. Iako piše o pjesnikinjama, studija Z. Marković mnogo je više od pisanja “slabog” subjekta o “slabim” sudionicama književne povijesti. To je ujedno i autoričino nesubverzivno razbijanje tradicionalnoga modela književne povijesti kroz njezinu osviještenu potragu za ženskim.
Svojim iskustvom žene čitateljice autorica pruža pogled iz vizure dijametralno suprotstavljene onoj muškoj. Iako senzibilizirana za građu koju minuciozno analizira, Z. Marković ostaje dosljedna znanstvenome pristupu. Njezina namjera nipošto nije neobjektivna obrana stvaralačke vrijednosti pjesnikinja, nego razumijevanje njihova rada iz pozicije u kojoj piše. Ona nastoji progovoriti u njihovo ime te ih sačuvati od zaborava jer su one jednako relevantna kulturna pojava svoga vremena kao i njihovi muški suvremenici. Percepcija žene u muških historiografa uglavnom je koncizno svedena na biografski podatak koji je u nekim slučajevima i pogrešno naveden. Prešućivanje ili zanemarivanje ženske književne produkcije, uz izvanestetske kriterije koji su utjecali na selekciju, nužno je dovodilo do njezine marginalizacije u svijesti recepcije. Isto tako bismo mogli pretpostaviti da rad poput Markovićkina zasigurno ne bi ostao bez odjeka da ga je pisao muškarac.
Autorice koje su kasnije ulazile u područje znanosti zapravo su nasljedovale priznati “muški” diskurs ili su, riječima C. Paglie, ulazile u konceptualni sustav koji je izmislio muškarac, dok je Z. Marković napravila iskorak u području historiografije jer je upisala vlastitu senzibilnost, ali i kritičkim znanstvenim pristupom sačuvala od zaborava istaknute pripadnice naše književno-kulturne povijesti. Iako se recepcija ovoga djela ne može mjeriti s recepcijom muških književnohistorijskih pregleda, moglo bi se ustvrditi da je studija Z. Marković daleko značajnija. Ona svjesno izbjegava superiornu poziciju znanstvenika s apsolutnim uvidom u građu koja je pred njim. Muške historiografije, s obzirom na tendenciju prisvajanja velikih tema, često na ovaj ili onaj način uključuju i velike ideologije, dok je s druge strane Markovićkin autorski glas nepretenciozan. Davanje prednosti “autsajderskim” sudionicama književne i kulturne povijesti, kao i samorealizacija kroz pisanje ulaz su u vlastitu sobu, uređenu na Markovićkin način – što bi trebalo biti rječitije od bilo koje reklame.
{slika}
