U svibnju ove godine, dogodio se novi reality-show na Markovu trgu, što samo po sebi nije ništa novo za tu lokaciju. U svemu tome, jedna stvar koja je svima upala u oči ili je barem trebala upasti jest nepostojanje legalne osnove da policijske snage interveniraju u unutrašnjosti crkve. To je, nažalost, posljedica Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima iz 1996. godine; točnije, članka 7. koji jamči nepovredivost mjesta za bogoštovlje.
Kao posljedica svega toga proizlazi da je naša država opet sama sebi pucala u nogu. Država se kroz četiri ugovora (ili konkordata) obvezala da će plaćati, oblačiti i brinuti se o izgradnji novih ili obnovi starih radnih mjesta Crkvi za vojsku ljudi, koji su – kada se sve zbroji i oduzme – svoju vjernost dali i daju teokratskoj nenasljednoj monarhiji koja stoluje u Vatikanu. Kao šlag na tortu, država je pristala, gdje god na njezinom teritoriju stoji katolička bogomolja, odreći se dijela suvereniteta nad tim područjem.
Ne pomaže ni to što dobar dio građana i građanki naše zemlje izjednačava ekstremni hrvatski nacionalizam i katoličanstvo. To je zapravo shizofrena situacija jer se upravo od nacionalista/kinja očekuje obrana domovine od ‘vidljivih’ i ‘nevidljivih’ vanjskih i unutarnjih neprijatelja; no tu izlazi na vidjelo paradoks jer su hrvatski ekstremni desničari vrlo spremni raditi protiv vlastitih interesa i interesa zemlje za koju se kunu da bi dali zadnju kap krvi. Dovoljan je samo blagi poticaj njihovih duhovnih pastira. Time se ne razlikuju previše od svojih idejnih predaka iz doba Drugog svjetskog rata.
Nije na odmet spomenuti da su konkordati potpisani (i ratificirani) za vrijeme devedesetih kada je ova država bila autokratska poludemokracija koja je jako naginjala u desno. Potpisani ugovori imaju snagu bilateralnih sporazuma kojima se ograničava suverenitet jedne države i dodaje gratis financijski teret na vratove građanima i građankama, bili oni/e to voljni/e nositi ili ne.
Glavni problem leži u tome što revizija ugovora ovisi o dogovoru dviju ugovornih strana, što se temelji na pravnom pacta sunt servanda ili načelu poštivanja ugovora. Sveta Stolica je suvereni entitet zbog čega ugovori s njom imaju karakter bilateralnog ugovora između dvije suverene države. Time ugovori sa Svetom Stolicom potpadaju pod Bečku konvenciju o pravu međunarodnih ugovora iz 1969. godine. No dok sama konvencija omogućuje izlaz iz ugovora i sporazum u slučaju da jedna ili više strana nije zadovoljna uvjetima, konkordati s našom zemljom spadaju u sivu zonu gdje takvi mehanizmi nisu unaprijed dogovoreni nego je u zaključnim člancima, kao što je u Ugovoru o legalnim pitanjima (1996.) čl. 19., istaknuto da sve ovisi o dogovoru ugovornih strana.
Ta pravna floskula zvuči divno, no nastaje problem kada, s jedne strane, imate internacionalnu organizaciju sa životnim vijekom od preko tisuću godina, čije glavne aktivnosti, uz propagiranje praznovjerja i indoktrinaciju, uključuju i pisanje kilometara pravnih akata i trakta, a s druge strane državu koja je tek izišla iz puberteta i nije baš poznata po dobrom unutarnjem uređenju. Ako se tome doda da dobar dio, ako ne i većina, stanovništva poistovjećuje svoj nacionalni ponos s kršćanskom denominacijom koja je sinonim za tu istu instituciju, jasno je da naša država u tom omjeru snaga i nije favorit.
Rješenje može postojati u vidu toga da se Hrvatska unilateralno odluči povući iz ugovora (breach of contract), što svaka država može napraviti, no mora biti svjesna posljedica. Sveta Stolica možda izgleda anakrono, no njezin je utjecaj sve, samo ne to. Hrvatska nije Kina, SAD ili Rusija koje si mogu dopustiti poštivanje ili ne poštivanje međunarodnih ugovora po vlastitoj volji, tako da bi posljedica mogla biti teška izolacija ili čak unutarnji nemiri (potaknuti izravno od strane Svete Stolice ili njezinih predstavnika u Hrvatskoj). Soft-power Vatikana je pozamašan (a Rimska Kurija se njime jako dobro zna služiti), osobito u zemljama katoličke tradicije; pa je u nekim zemljama uputnije voditi sastanak s predsjedavajućim lokalne Biskupske konferencije nego s predstavnicima izabrane vlasti. I vrapci na grani znaju da u dobrom dijelu tih zemalja stvarne poluge vlasti leže u rukama crkvenih prelata. Zbog toga se postavlja pitanje jesmo li i mi na put da nas zadesi ista sudbina?
Jedna od posljedica tih ugovora je i davanje pozamašne svote za izgradnju kninskog mastodonta od crkve, što je zaključeno Ugovorom o gospodarskim pitanjima iz 1998. godine (članak 6.). Time dobivamo situaciju da Hrvatska daje novac poreznih obveznika/ica za izgradnju objekata nad kojima ima vrlo ograničene ovlasti, ali čije je održavanje i funkcioniranje dužna financirati. To je, nažalost, samo kap u moru izdataka koje država mora financirati – i koji su kodificirani ugovorima sa Svetom Stolicom – za naše ‘dušebrižnike’ i njihovo pomoćno osoblje. U to treba uključiti i teologe u školama, na koje možemo gledati kao na laičku komponentu stezanja crkvenih kliješta nad sferom građanske slobode u vidu propagiranja jednoumlja, sada samo brendiranog na katolički način.
To, naravno, nije sve jer koliko god članak 7. Ugovora o pravnim pitanjima bio kriminalan, članak tog istog ugovora pod brojem 8 (stavak 1) predstavlja šlag na torti pa ga je najbolje citirati: “U slučaju sudske istrage o kleriku zbog možebitnih krivičnih djela predviđenih krivičnim zakonikom, sudske vlasti će o tome prethodno obavijestiti nadležne crkvene vlasti”. Taj je članak strašan sam po sebi jer omogućuje da prekršitelj zakona u Hrvatskoj, ako je dio crkvene hijerarhije, bude unaprijed obaviješten. Ne radi se o fikciji: dovoljno se prisjetiti skandala vezanog uz Crkvu u SAD-u gdje je njujorški kardinal Timothy Dolan imao poseban fond za pomoć svećenicima zlostavljačima djece u vidu pomoći pri njihovom nestajanju prije nego ih sustigne ruka zakona.
Spomenuti članak 8. olakšava posao Crkvi jer obavijest o tome hoće li neki njezin član biti kazneno gonjen dostavljaju isti oni organi državne administracije kojima je posao da možebitnog počinitelja stave iza rešetaka. Time se otvara mogućnost da možebitni okrivljenik nestane i ponovno se pojavi kao, primjerice, misionar u bespućima Afrike izvan dohvata našeg pravosudnog aparata. To nije nemoguć scenarij: dovoljno je samo pogledati slučajeve svećenika koje je Crkva maknula od dohvata ruke pravde zbog sudjelovanja u genocidu u Ruandi.
U našoj zemlji apsurda, ponizni položaj naše države prema jednoj stranoj instituciji u vidu davanja novca poreznih obveznika/ica konstantno dolazi do izražaja kroz legalne lance Ugovora. Kao primjer nam opet može poslužiti famozni članak 6. iz Ugovora o gospodarskim pitanjima, prema kojemu država mjesečno mora davati Crkvi iznos od dvije prosječne hrvatske plaće, pomnoženo s brojem lokalnih župa. Biskupska konferencija svake godine dostavlja državi popis župa, pri čemu je prva tranša isplaćena 1999. godine iznosila 190 milijuna kuna. Da bi apsurd bio veći, člankom 9. tog istog Ugovora država se obavezala uvećati taj iznos za 20 posto u razdoblju od 10 godina od dana stupanja Ugovora na snagu. Taj je dio uglavnom bio prešućivan. No to je samo vrh ledenog brijega crkvenih financija i financiranja, u čije je prikazivanje trud uložio portal Lupiga serijom tekstova pod naslovom “Koliko je teška Crkva u Hrvatskoj?“.
Konstantno se vode bitke oko seksualnog odgoja u školama, dok je pravo na legalan pobačaj zasad samo površno dotaknuto, no pitanje je do kada će tako i ostati, osobito ako uzmemo u obzir neokonzervativne struje koje su u Hrvatskoj u posljednje vrijeme itekako uzele zamah.
Najnovije ukrštanje mačeva vezano je uz pilulu za dan poslije, gdje su se u raspravu uključile razne konzervativne nevladine organizacije kao što su U ime obitelji i Vigilare, a iz bespuća naše društvene realnosti izronilo je i Hrvatsko katoličko liječničko društvo. Upravo je suradnja konzervativnih organizacija civilnog društva i Crkve u ovom obliku postala šablona njihovog djelovanja s ciljem podrivanja sekularnog društva, pri čemu se često koriste kvazi-znanstvenim diskursom, ističe slovenski sociolog Roman Kuhar. U osnovi svih tih napora važno je imati nekog eksperta koji govori laži ili se koristi spinom u svojim izjavama i to potkrjepljuje, ako ne lažnim, onda “blago prerađenim” znanstvenim podacima.
Živimo u državi u kojoj se novoizabrana predsjednica javno naslikava s propagatorima ustaštva na ovim prostorima, koji su bili prisutni i tijekom njezine inauguracije, a tijekom kampanje se obilno koristila PR-om dolazaka i odlazaka s adrese šatoraša u Savskoj. Nakon što je i službeno zakoračila na Pantovčak, najprije je pozvala svećenika da izvede obred blagoslivljanja prostorija. U državi u kojoj bi predsjednik ili predsjednica trebali biti predstavnici svih građana i građanki, koja je i ustavno sekularna i odvojena od vjerskih zajednica (članak 41.), takvo ponašanje je skandalozno. No ispada da opet pretjerujemo – ionako smo svi mi Hrvatice i Hrvati jer građani i građanke je (pre)pogrdno. Ili se radi o tome da za ostale vrijedi politika po recepturi Mile Budaka?
Premda razloga za pretjerano čuđenje nema, nije naodmet spomenuti da se 90-ih dogodila rehabilitacija Stepinca, oko čijeg se sudjelovanja u NDH još uvijek lome koplja. Naravno, Hrvatska ne bi bila ovo što je danas da grijehe prelata koji je bio dovoljno pametan da izravno ne zakrvavi ruke (kao njegovi podređeni) ne pokuša isprati svetom vodom papinskog amenovanja u status blaženika. U tome se ne može ne vidjeti povijesna ironija – Wojtyła, etnički Poljak, službeno uzdiže čovjeka koji je papu Pia XII. veselo slijedio u krevet s nacističkim monstrumom, najprije u uništenje Poljske, a potom i ostatka kontinenta. Kao dodatak na sve to, tu je i potez kojeg se ne bi posramila ni ekipa iz Monthy Phytona – pokušaj nominacije dotičnog za odlikovanje Pravednika među narodima. Naravno, ne treba zaboraviti ni mise za Antu Pavelića koje se održavaju u Splitu i Zagrebu. U slučaju Splita – koji se dičio pravim ‘hrvatskim imenom’ Spalato u doba Pavelića – može se reći “da nije tužno, bilo bi smiješno”.
Činjenica je da filijala Katoličke Crkve u Hrvatskoj i naša desnica idu krvavu ruku pod krvavu ruku, i to već desetljećima, ako ne i dulje. Većina građana i građanki ove zemlje deklariraju se kao katolici i katolkinje (preko 86 posto), a ako tome dodamo da, kako ističe Science and Society Synergy Institute, 27.4 posto stanovništva starijeg od 19 ima samo ili čak ni nema završenu osnovnu školu (postotak koji u određenim ruralnim sredinama prelazi 50 posto!), mogućnosti demagogije s oltara su fenomenalne. To je, dakako, samo dio problema jer postoje i intelektualne elite bliske Crkvi, koje se okupljaju unutar različitih HSP-ova, Hrastova i sličnih, a sada se konačno vraćaju na svoje s ‘retuđmanizacijom’ u HDZ-u. Ta skupina ljudi jasno ili prikriveno gura našu zemlju u mrak povijesnog revizionizma veličanja zločinaca, što za posljedicu ima stvaranje društva u kojem su sloboda pojedinca i pravo na izbor skoro pa nepostojeći.
To djelomično nalikuje na scenarij Poljske, gdje su Ugovori sa Svetom Stolicom potpisani 1993. godine, a ratificirani pet godina kasnije, pod patronatom tadašnjeg predsjednika Lecha Wałęse. Cijela procedura oko pregovora i potpisivanja išla je tako daleko da se na Ustav nije ni obaziralo, a svi oni koji su na to ukazivali bili su izloženi prijetnjama i zastrašivanju uz poljske varijacije na naše jugokomunjare, srbočetnike, izdajice i slično. No to se moglo i očekivati jer su, nakon pada komunizma, Poljaci veselo otplesali iz partijskog jednoumlja u katoličko nazadnjaštvo, što je rezultiralo time da se Crkva uvukla u sve pore društva i gotovo je sigurno da se popuštanje njezinog stiska ne nazire u skoroj budućnosti. To je dovelo do jednog od najrestriktivnijih zakona o pobačaju u Europi, LGBT paranoje koja je 2007. godine došla do te mjere da je tadašnja vlada čak razmišljala o donošenju anti-gej zakona. U to su vrijeme žrtve seksualnog nasilja koje su počinili svećenici društvene parije. Možda je vrijeme da se zapitamo želimo li zaista da naše društvo bude kopija onog najgoreg što Poljska ima za ponuditi?
Kao zaključak, dobro se vratiti na Markov trg. Na jednoj strani zgrada Vlade, na drugoj zgrada Parlamenta, malo poviše njih Ustavni sud i u sredini svega toga crkva. U nekoj drugoj zemlji, to bi bila samo slika srednjovjekovnog trga, no u našoj uvrnutoj realnosti, ostaje simbolika ne baš ugodnog okusa. Danas moramo postaviti pitanje kako će naša zemlja izgledati za 10 godina – hoće li Ugovori biti revidirani, hoće li prava pojedinaca zajamčena zakonom biti poštovana ili ćemo se jednostavno prepustiti i postati kaljuža od osiromašene katolibanske džamahrije?
