Colette Dowling američka je psihoterapeutkinja i spisateljica koja je 1981. godine objavila knjigu The Cinderella Complex: Women’s Hidden Fear of Independence, koja je ostala zapažena kao njeno najznačajnije djelo. Iako je objavljena prije više od četiri desetljeća, knjiga je i danas više nego aktualna, a njenim čitanjem svatko može profitirati. Autorica se bavi temom ženskog straha od neovisnosti kojeg opisuje pojmom kompleks Pepeljuge. Govori o nesvjesnoj potrebi žena da se o njima brine netko drugi, privlačnosti ovisnosti o dominantnoj, uglavnom muškoj figuri.
Iskustvo koje dijeli mnogo žena
Colette Dowling inspirirana i potaknuta vlastitim stanjem i osjećajima nakon razvoda, perioda samovanja te ponovnog braka, odlučila je istraživati i pisati o, kako se kasnije pokazalo, iskustvu brojnih žena. Njena knjiga temelji se na njenom osobnom iskustvu, razgovoru sa stručnjacima koji su se bavili temom ženskog straha od neovisnosti i istraživali sve što je uz tu temu vezano i blisko, a temelji se i na brojnim iskustvima žena koje je povodom knjige intervjuirala.
Tema koju je Dowling odlučila obraditi iznimno je kompleksna, kao i sam konflikt između potrebe za neovisnošću i istovremenog straha od neovisnosti. Na samom početku knjige ona ističe da je upravo odnos s njenim psihoterapeutom Stephenom Breskinom bio nedvojbeno ključan za razvoj njene vlastite neovisnosti, kao i želja da to što je naučila prenese drugim ženama. Autorica smatra kako je upravo njen psihoterapeut prva odrasla osoba u njenom životu, uključujući učitelje, poslodavce i prijatelje, koja nije podupirala njenu ovisnost.
Poticaj za ozbiljno bavljenje ovom temom dobila je kada je kod sebe prepoznala potrebu da se netko za nju pobrine; „Mrzim biti sama. Voljela bih živjeti u tobolcu, u kuži nekog drugog. Više od zraka, energije i samog života, ono što želim je biti sigurna, ušuškana, zbrinuta. To, shvatila sam, nije bilo ništa novo. Bilo je tu, dio mene, veoma dugo vremena. Shvatila sam da je mnogo žena poput mene, tisuće nas koje smo odrastale na određeni način, i nismo bile u stanju suočiti se s realnošću da smo mi same odgovorne za sebe.“
Sloboda plaši
Autorica spominje i kulturnu promjenu koja se dogodila tijekom sedamdesetih godina i koja je donijela brojne promijene za žene. Od žena se počelo očekivati nešto drugačije, poručivalo im se da su njihovi djevojački snovi slabi i površni, da postoje bolje stvari kojima treba težiti, kao što su novac, moć i najnedostižnije stanje – sloboda.
Žene su bile ohrabrivane da izbjegavaju ono što ih plaši, naučene od malena da čine samo ono što im daje osjećaj ugode i sigurnosti. „Sloboda je bolja od sigurnosti, rečeno nam je, sigurnost obogaljuje. Ali sloboda, kako smo uskoro saznale, plaši. Nismo pripremljene na slobodu već na ono što joj je suprotno – ovisnost. Sve počinje još u djetinjstvu, kao potreba da budemo zbrinuti i paženi, zaštićeni od opasnosti. Te potrebe ostaju s nama i u odraslom dobu, zahtijevajući ispunjenje zajedno s potrebom za samodostatnošću. Potreba da ovisimo je normalna, kako za muškarce, tako i za žene, no žene su od djetinjstva ohrabrivane da bivaju ovisne do nezdrave razine.
Svaka žena koja se zagleda u sebe zna da nikad nije naučena da se osjeća ugodno s idejom da brine za sebe, da se zauzme za sebe i da se izražava s pouzdanjem. U najboljem slučaju mogu igrati igru neovisnosti, zavideći muškarcima jer se oni čine prirodno samodostatnima. Ne nagrađuje priroda muškarce samodostatnošću, nego vježba. Muškarce se uči neovisnosti od rođenja, kao što se žene uči da će jednog dana na neki način biti spašene. I tu bajku, tu poruku smo introjicirale gotovo s majčinim mlijekom.“
Što žene dobivaju iz pozicije zavisnosti?
Autoricu je mučio osjećaj vlastite nekompetentnosti nakon razvoda, no smatrala je da je normalno da se većina samohranih majki tako osjeća. Nakon što ponovno završi u braku, ponovno se mijenja njena svakodnevica, ponovno o nekome ovisi i shvaća da je ono što joj se događa regresija. Brinući o djeci, suprugu i kućanstvu, shvaća da ne radi ništa za sebe, ništa svoje i da to počinje načinjati njen osjećaj samopoštovanja. Samoj sebi se činila slabijom i manje kompetentnom u usporedbi s mužem, on je bio onaj koji je privređivao, a ona ona koja je trebala zaštitu. Pitala se kako je moguće da se toliko plaši neovisnosti. Ideju da o svemu tome piše dobila je kada je shvatila da nije jedina koja se tako osjeća i koja to proživljava. Razmišljala je također o tome što žene dobivaju iz pozicije zavisnosti, koje su to sekundarne dobiti.
Znala je da je na dobrom tragu nakon objave članka na tu temu u novinama i nakon velikog broja pisama žena koje su pisale o vlastitim iskustvima, poručujući joj da nije sama. Žene su naučene vjerovati kako ne mogu biti same, da su previše krhke i trebaju zaštitu i onda kada im vlastiti intelekt govori da mogu stajati na vlastitim nogama, neriješena emocionalna pitanja ih povlače na dno.
U istom trenutku čeznu za tim da budu slobodne i da budu zbrinute, o tom konfliktu Dowling navodi: „Zavisnost je zastrašujuća, uznemiruje nas jer ima svoje korijenje u ranom djetinjstvu, kada smo zaista bile bespomoćne. I sada činimo sve kako bismo tu potrebu sakrile i od sebe samih, posebice kada je društveno ohrabrena neovisnost, izazovno je taj drugi dio nas držati potisnutim, odsječenim.“
Žene su naučene biti ovisne
Autorica smatra da je samo jedan način za oslobođenje, a to je emancipirati se iznutra, a teza knjige je upravo da osobna, psihološka ovisnost, duboka želja za zbrinutošću kao glavna sila koja žene čini sputanima. Autorica to naziva kompleksom Pepeljuge, mrežom široko potisnutih stavova i strahova koje žene čine prigušenima, udaljenima od nesputane uporabe uma i kreativnosti. Baš poput Pepeljuge, žene čekaju nešto izvanjsko što bi transformiralo njihove živote. Postoji želja za slobodom i ujedno strah od neovisnosti što stvara unutarnji konflikt.
U razgovoru s brojnim stručnjacima/injama koji/e su se bavili/e ovom i sličnim temama, autorica postavlja važna pitanja, a jedno od njih je i nemogućnost realiziranja punog potencijala. Odgovor na pitanje što žene sputava je – strah, a to ima veze s odgojem. Žene kao djeca nisu naučene biti asertivne i neovisne, upravo suprotno, naučene su biti neasertivne i ovisne. Odgajane su da budu one koje ostaju doma i brinu o obitelji. No, što kad se dogodi razvod, kad ostanu same s djecom i financijskim izazovima, bez obrazovanja, bez dovoljno iskustva, na tržištu gdje zarađuju znatno manje od muškaraca, u društvu gdje statistika pokazuje da veliki postotak žena nakon razvoda ostaje bez alimentacije? Nezavisnost se kod žena nije poticala, smatrala se karakterističnom za muškarce, nepoželjnom kod žena.
Sindrom „dobre djevojčice“
Strah se pokazuje kao epidemija među ženama; strah od neovisnosti, strah od ovisnosti, strah od kompetentnosti, strah od nekompetentnosti. Navodeći strahove, autorica navodi i da žene neće postati slobodne sve dok se budu plašile. Svi strahovi i potreba za ovisnošću i zbrinutošću utječe na odnose i prenosi se dalje, ako se time ozbiljno ne pozabavi i s time suoči.
U knjizi su navedene priče nekoliko žena koje svjedoče da je strah od neovisnosti utjecao na njihov život. Pričaju kako su ga prevladale i što su sve nakon toga postigle. No, za ovisnost ne treba kriviti žene, tako su odgajane, one su se ponašale onako kako su naučene i zašto su ohrabrivane, imajući na umu patrijarhalno društvo, razlike u odgoju dječaka i djevojčica, ulogama i očekivanjima. Žene su odgajane tako da budu ovisne, odgajane za majčinstvo, za kućanstvo. Važno je imati na umu razlike u odgoju. Ono što su poželjne karakteristike i što se potiče kod djevojčica, ne potiče se i kod dječaka. Sramežljivost ili pretjerana opreznost, pokorno i lijepo ponašanje te ovisnost o drugima i njihovoj pomoći smatrano je prirodnim i gotovo šarmantnim kod djevojčica. Takva vrsta odgoja rezultira sindromom ”dobre djevojčice”. Jednom kad se uspostavi, ovisnost se sistematično podržava.
Istraživanje je pokazalo da daleko veću osobnu prilagodbu rade žene nego muškarci kada je u pitanju održavanje stabilnosti braka. Kada se ožene, muškarci uglavnom ne mijenjaju životnu rutinu. Zanimljivo je pratiti i rezultate istraživanja koje autorica spominje u knjizi, tako u jednom istraživanju rezultati pokazuju primjerice da više od 75 posto muškaraca kaže da su za kuhanje odgovorne njihove žene, 78 posto čišćenje kupaonice smatra ženskim poslom.
Dowling na kraju zaključuje da sloboda i neovisnost ne dolaze od drugih, od društva ili od muškaraca, već se može razvijati mukotrpno, iznutra: „Kako bismo je razvili moramo odustati od ovisnosti koju smo koristile poput štaka kako bismo se osjećale sigurnima.“
Neovisnost je borba koja nikada ne prestaje
Premda je knjiga napisana prije nekoliko desetljeća, i dalje je aktualna. Žene danas možda imaju veću slobodu i više mogućnosti nego što su imale u vrijeme kada je knjiga nastajala, ali pritisak i očekivanja društva su jednaki, nejednakosti su i dalje prisutne, prava koja su izborena su u konstantnoj opasnosti, jednakost još uvijek djeluje nedostižna. Mnogo je izazova ako pogledamo današnje društvo koje politički sve više zaokreće desno. Ženska prava, rodne uloge, očekivanja i položaj žena često postaju dijelom političkih rasprava. Društvo, religija i politika i dalje žele određivati veliki dio života žena. U tom smislu borba za neovisnost nikad ne prestaje.
Dugotrajnost te borbe i promjene koje se događaju sporije nego što bismo htjele mogu nas na trenutke možda pokolebati, no istovremeno nam pokazuju zašto je važno tu borbu nastaviti. Važno je upoznati se s temom, uvidjeti ulogu koje društvo ima, a prije svega ulogu koju ima odgoj. Još uvijek su prisutne razlike u odgoju dječaka i djevojčica, djevojčicama se još uvijek šalju poruke o poslušnosti i lijepom ponašanju, ne potiče se njihova asertivnost i zauzimanje za sebe. Takve stvari je važno uvidjeti kako bi ih se moglo mijenjati, s ciljem razvoja društva u smjeru jednakosti, poticanja i ohrabrivanja žena u ostvarivanju njihovih punih potencijala. Važno je mijenjati poruke koje se upućuju djevojčicama i ženama koje su sputavajuće i ograničavajuće, a važno je i poticati i omogućiti veći prostor slobode i djelovanja od onog što obuhvaća uloga Pepeljuge.
Colette Dowling napisala je knjigu koja je jednako važna i danas kao što je bila i vremenu kad je nastala. I bilo bi dobro kada bi je pročitala svaka žena, ali i svaki muškarac. A posebice one i oni koji odgajaju kćeri.
