Jugo je vjetar karakterističan za Jadran, jugoistočnog i južnog smjera koji može dosezati brzinu strujanja od čak 30m/s, donoseći kišu i tamne oblake.
Prvih dana veljače dalmatinske gradove zahvatilo je jako i olujno jugo praćeno grmljavinskim nevremenom uzrokujući izlijevanje mora. Na području Kaštela more se izlilo te u potpunosti poplavilo, čak i razbilo rivu te komunalnu infrastrukturu poput klupa, hidranata, onečistilo lokalnu cestu, a obližnji poslovni prostori su poplavljeni.
Stanovnici_e kažu da nije prvi put da svako jače nevrijeme uzrokuje materijalnu štetu na gradskoj i njihovoj imovini te da lokalni političari_ke već godinama obećavaju realizaciju projekta uređenja obale kao i sanaciju tog problema, no rezultati zasad nisu vidljivi.
Umjesto toga, gradske komunalne službe prinuđene su ponovno nasipavati pijesak i ostali materijal po obali kako bi zaštitile ostatak grada od plavljenja, a građani_ke koji_e imaju kuće uz obalu moraju ponovno financirati sanaciju materijalne štete.
I koga su zapalili Kaštelani_ke?
Mjesec veljača je i mjesec kad počinju pokladne svečanosti i traju do početka korizme. Obilježavaju ih povorke maskiranih ljudi koji u veselju, pjesmom i plesom pokušavaju oživjeti stara narodna vjerovanja, koja sežu još u pretkršćansko vrijeme, da prerušavanjem i stvaranjem zaglušujuće buke mogu „otjerati“ zimu, demone i ostale zle sile te odbiti ih od sebe i svojih domova, kao i stoke i usjeva. Ovaj stari običaj nastavio se do današnjeg vremena mijenjajući svoju izvornu motivaciju u svojevrstan oblik društvenog (čak i vjerskog) neposluha, izrugivanja društvenim normama, pravilima i političkim autoritetima.
Drugim riječima, ovo je jedino vrijeme u godini kad je moguće vidjeti muškarca odjevenog u žensku odjeću, a da ga pritom nitko ne osuđuje, niti mu prijeti na društvenim mrežama.
U našim krajevima posebno je pažnja javnosti usmjerena na običaj paljenja tzv. krnje, pokladne lutke koja za mještane simbolizira sve loše što ih je zadesilo u proteklom razdoblju. I sad biste mogli metodom dedukcije zaključiti da bi nastavak teksta trebao biti to da su Kaštelani, razumljivo i logično, ove godine zapalili krnju koja predstavlja njihovog gradonačelnika koji im je obećavao uređenje obale svih ovih godina, i svih ovih godina je nisu dobili.
Pogrešno. Mještani Kaštela jesu zapalili krnju gradonačelnika, ali zagrebačkog. Mještani drugog Kaštela, Kaštel Sućurca su pak svoju krnju našli u liku saborske zastupnice Dalije Orešković. Demokracija, neki će reći. Svatko može biti kritiziran, reći će drugi.
No u društvu u kojem je u proteklih dvadeset godina ubijeno preko 400 žena, sasvim je opravdano postaviti pitanje – je li primjereno zapaliti krnju ženske osobe? Ili možemo otići i korak dalje. Je li primjereno zapaliti krnju koja predstavlja – živuću osobu?
U državi u kojoj je oporbenoj zastupnici Daliji Orešković skupina političkih neistomišljenika prosvjedovala ispred zgrade u kojoj živi, uznemiravajući tako ne samo nju i njezinu obitelj nego i njezine susjede te kojoj je svećenik katoličke Crkve na blagdan slavljenja Velike Gospe poručio neka pati i neka u toj patnji umre, sasvim je ljudski postaviti pitanje – je li demokratski zapaliti krnju političarke samo zato jer nam se ne sviđa njezin stav ili razmišljanje? Kakva poruka se time šalje građanima_kama u čije ime ta političarka govori, a kakva poruka njoj osobno?
U političkom okruženju u kojoj postoje političke stranke koje zabranjuju, etiketiraju, manipuliraju, izvrću i nameću ideje, činjenice, ljude, zakone i institucije, a politička rasprava se svodi na vrijeđanje neistomišljenika i parazitiranje na prošlosti, sasvim je razumljivo postaviti pitanje – je li zaista potrebno miješati politiku u apsolutno svaki aspekt društvenog života, od sporta preko kulture do narodnih običaja?
Žene se danas, za razliku od nekad, ipak „pali“ samo na pokladama
Običaj lova na tzv. vještice, odnosno paljenja ljudi (uglavnom žena) na lomači nekad je bio pravi narodni običaj. Marija Jurić Zagorka je napisala i roman o tome, a nekako mislim da je kaštelanski vatropalitelji nisu pročitali. Jer da jesu, saznali bi da su neki ljudi nekad davno vjerovali da su žene koje se nisu uklapale u tadašnje društvene norme zapravo vještice. Bilo je dovoljno iskazivanje bilo kakvog drugačijeg mišljenja da biste bili optuženi za demonizam. Naime, optužene žene su bile mučene kako bi priznale navodna nedjela te potom spaljivane na lomači za kaznu zbog hereze.
Povjesničari procjenjuju da je gotovo sto tisuća ljudi diljem Europe bilo optuženo za vještičarenje, od čega je 40 000 – 60 000 ljudi bilo pogubljeno, većinom žena. Zanimljivo je spomenuti i to da su tzv. vještice bile označene kao odgovorne za slične stvari kao i današnje krnje, od neizlječivih bolesti, uginuća stoke do prirodnih pojava poput poplava.
U međuvremenu se položaj žena u društvu malo poboljšao, drugim riječima, danas se žene može „zapaliti“ samo na pokladama.
Nasilje nad ženama je i dalje sveprisutan problem
Izmjenama Kaznenog zakona 2024. godine femicid je definiran kao teško ubojstvo ženske osobe i kao takav smatra se zasebnim kaznenim djelom. U godišnjim izvještajima Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova svake se godine objavljuju brojevi ubijenih žena, kao i brojevi onih koje su ubijene od strane bliske osobe, kao i žena ubijenih od strane intimnih partnera.
2023. godine u Osijeku se dogodilo ubojstvo Mihaele Berak, za što je optužen i prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Osijeku na 18 godina zatvora osuđen njezin poznanik. No, nakon žalbe obrane okrivljenika, Visoki kazneni sud poništava prvostupanjsku presudu i vraća predmet na ponovno suđenje. Obrana okrivljenika je tražila smanjenje kazne i prekvalifikaciju kaznenog djela u ubojstvo iz nehaja, tvrdeći da je optuženi nespretno rukovao vatrenim oružjem. Optuženi je, inače, po zanimanju policajac.
Ovaj slučaj navodim iz razloga što će se, ukoliko sud usvoji tezu obrane i u ponovljenom suđenju, ovaj slučaj vjerojatno u službenim statističkim podacima navoditi kao „obično“ ubojstvo ženske osobe, a ne kao femicid. Normiranje ubojstva kao rodno utemeljenog jedan je od preduvjeta za nazivanje ubojstva femicidom, čime se šalje jasna i nedvosmislena poruka o tome da država prepoznaje rodno uvjetovano nasilje kao društveni problem.
Stoga je vrlo važno pravilno definirati sve potrebne parametre kojima će se neko kazneno djelo kvalificirati kao femicid, kao i razumjeti šire društveno značenje koje određena sudska praksa može prouzročiti, poput povratka ili gubitka povjerenja građana_ki u neovisnost rada sudstva tj. institucija.
Tanka je granica između „narodnog veselja“ i poziva na linč i nasilje
Što se tiče javnog i medijskog prostora, tu je također važno raditi na ublažavanju retorike prema ženama, posebice kad se radi o najvišim državnim dužnosnicima čije riječi imaju znatno veću težinu u javnosti.
Ako niste zadovoljni_e ili se ne slažete s riječima koje političarka ili bilo koja druga žena izgovara, pokušajte joj argumentirano to objasniti. Pod uvjetom da argumente imate i da su dovoljno jaki i snažni. Vrlo je jednostavno, slažete se?
Neupitno je to da svatko ima pravo izraziti svoj stav prema bilo kojoj temi i da nitko nije, niti bi trebao_la biti nedodirljiv_va kad je riječ o kritici, posebno ako se radi o javnim osobama kao što je to slučaj s političarima_kama. No, u društvu u kojem postoje brojne, vrlo aktivne skupine nasilnika u crnim kapuljačama koji sebi daju za pravo uzimati „pravdu“ u svoje ruke te fizički napadati one koje smatraju nepoćudnima, u takvom društvu je potrebno posebno obratiti pažnju na vrlo tanku granicu između zabavne narodne veselice i poziva na linč i nasilje prema neistomišljenicima.
Narodno vjerovanje kaže da južina muti razum, izaziva razdražljivost i izvlači ono najgore iz čovjeka. I to toliko da se u vrijeme Dubrovačke Republike čak ni zakoni nisu donosili za vrijeme trajanja te vremenske nepogode, ili tako barem legenda kaže.
Splitski reperi iz TBF-a pak kažu:
„Splitsko stanje uma je da drugi rješava probleme,
A one koji nude rješenje etiketiramo ka kretene.“
Kad se te dvije vrijednosti udruže u jednu varijablu, imamo prilike vidjeti ono što smo vidjeli na pokladama u Kaštelima. A vidjeli smo ljude koji su se okupili na rivi da bi svjedočili jednom, za njih zabavnom trenutku.
I tako, dok su lokalni vatrogasci benzinom polijevali krnju saborske zastupnice trudeći se da građanima, koji još u glavi zbrajaju štetu i cijenu koju će morati platiti za nov parket u dnevnom boravku, prirede nezaboravan vatreni spektakl, te zatim hrabro zapalili prvi plamen koji se, nošen još uvijek jakim i neumornim južnim vjetrom, vrlo brzo rasplamsavao te brzo gutao lik visoke i lijepe dugokose brinete s mačetom u ruci, sjetih se onog naslova filma Srđana Dragojevića iz sredine devedesetih godina.
I da ga parafraziram, lijepe žene lijepo gore. Hrabre žene hrabro gore. S mačem ili bez njega. A kukavice ostaju kukavice i kad imaju benzin i upaljač u ruci.
I baš kao u filmu, i dalje ostajemo u mračnom tunelu, opterećeni vlastitim zabludama tražimo krivca i neprijatelja među sobom, dok izvan tunela gori još veća vatra i nestaje svijet kakav poznajemo.
