Dvije najživlje debate koje se ovih dana vode među aktivistima/kinjama u Europi odnose se na strategiju ljevičarskog populizma s jedne strane te potrebu feminizacije politike s druge strane. Pa ipak, malo toga je rečeno o odnosu ove dvije strategije. Kako bi izgledalo feminističko čitanje ljevičarskog populizma? Kako se populizam ljevice uklapa u ciljeve feminizacije politike?
Smatramo da populizam nije kompatibilan feminizaciji politike – zapravo, učvršćuje patrijarhat. Suočen s izborom između dvije nekompatibilne strategije, svaki pokušaj transformacije zahtijevat će napuštanje populizma i stvarnu posvećenost promjeni načina na koji funkcionira politika.
Feminizacija politike
Prema našem shvaćanju, feminizacija politike znači tri stvari. Prvo, rodnu ravnopravnost u institucionalnoj predstavljačkoj i javnoj participaciji. Drugo, posvećenost javnim politikama koje osporavaju/propituju rodne uloge i žele ukinuti patrijarhat. Treće, drugačiji način političkog djelovanja koji je zasnovan na vrijednostima i praksama koje naglasak stavljaju na svakodnevni život, odnose, ulogu zajednice i opće dobro.
Ovaj treći element je kontroverzan unutar feminističkog pokreta. Kritizirana je ideja da treba osnaživat “feminitet” – koji je kao takav proizvod patrijarhata. Međutim, ovakav pristup možemo opravdati brojnim razlozima. Kao prvo, tradicionalna politika nagrađuje i promovira maskuline značajke, a obezvrjeđuje i isključuje one s kojima se žene osjećaju ugodnije. Nema baš smisla povećavati udio žena u prostorima donošenja odluka ukoliko u njima imaju podređenu ulogu.
Drugo, fokusirajući se na načine djelovanja, feminizacija politike ide u srž načina na koje se reproduciraju rodne uloge. “Osobno je političko”, rekla je Carol Hanish 1969., ukazujući na činjenicu da je javna sfera izravno povezana s onim što se događa u privatnoj domeni. Također, ovaj slogan nas upozorava da ekstenzivni planovi i apstraktne ideje neće biti dovoljni ukoliko ne uključe promjene na mikro-razini, u praksama na kojima se zasniva sve drugo.
Konačno, ovakav pristup naglašava ciljeve kao što su suradnja, sudjelovanje te briga o interesima drugih kao vrijednima, dakle šire od pitanja roda. Vjerujemo da su ovi elementi oni koji mogu dugoročno pozitivno utjecati na živote ljudi, prije nego što to mogu brzi i kratkoročni efekti određenih politika ljevice.
Kompatibilnost s ljevičarskim populizmom
Danas veliki broj ljudi zagovara populizam na ljevici kao način suprotstavljanja rastu desničarskog populizma u velikom dijelu zapadnog svijeta. Svrha ove strategije je pobijediti populiste “na njihovom terenu”, slijedeći primjere kao što su Hugo Chávez i Evo Morales u Južnoj Americi ili Syriza i Podemos u Južnoj Europi. Ideju ljevičarskog populizma promoviraju političari/ke, akademici/kinje i novinari/ke, od Chantal Mouffe do Owena Jonesa i Pabla Iglesiasa, među ostalima.
Dok su prva dva elementa feminizacije politike – predstavnička ravnopravnost žena i feminističke politike – savršeno kompatibilna ljevičarskom populizmu, s trećim elementom to nije slučaj. Zapravo, kao što ćemo vidjeti, populizam, kako desničarski tako i ljevičarski, ne samo što nije kompatibilan feminizaciji politike, već i učvršćuje sâm patrijarhat.
Prvi problem s populizmom leži u tome što svijet opisuje pojmovima “mi” (narod) i “oni” (što u slučaju ljevice predstavlja establišment ili elitu). Za razliku od toga, feminizacija politike pretpostavlja razvoj inkluzivnijeg diskursa, zasnovanog na idejama kao što su suradnja i opće dobro. Populizam se ne može tome lako prilagoditi jer usvaja maskulini okvir izražen u paroli “pobjednik uzima sve”. To znači da gleda svijet kroz prizmu sukoba, a njegov krajnji cilj je uništiti lako prepoznatljivog neprijatelja.
Drugi problem je čvrsto povezan s prvim – ljevičarski populizam ne zanimaju previše različitosti unutar “naroda”. Kao što je to naglasio sociolog Akwugo Emejulu, populizam uzima zdravo za gotovo da su “svi ljudi jednaki: zainteresirani aktivni građani i građanke koji/e dijele iste interese i nisu u međusobnom konfliktu kada su u pitanju moć i resursi na razini grassroot pokreta. Ova strategija nastoji minimalizirati različitost (diverzitet) i na taj način “guši” razvoj identiteta što dovodi u opasnost zajedništvo ljudi.
Za razliku od populizma, feminizirana politika ne izbjegava kompleksnost identiteta u korist jednog dominantnog (bijeli heteroseksualni muškarac). Prepoznaje ovu stvarnost i poziva na proces otkrivanja i debatu kako bi se problemi prepoznali i rješavali kolektivno. Zahtijeva podizanje svijesti o višestrukim sustavima privilegije i opresije te shvaća da su to temeljni elementi općeg dobra.
Nadalje, ljevičarski populizam reproducira pogreške tradicionalne ljevice, interpretirajući svijet isključivo s aspekta ekonomije i klase, bez obzira jesu li ti “ljudi” (“narod”) pripadnici/e radničke klase ili prekarijata. Na ovaj način, njegov se interes ograničuje na javnu sferu: globalna tržišta, institucije države i javne politike. Ljevičarski populizam općenito ignorira elemente privatne sfere, kao što su reproduktivni rad, rodne uloge ili kultura silovanja, što ima izravan utjecaj na živote ljudi.
Razumijevanje demokracije
Premda se autori poput Paola Gerbaudoa zalažu za radikalni potencijal ljevičarskih populističkih politika, u okviru takvog razumijevanja demokracije ideja suvereniteta često ostaje ograničena na izbornu pobjedu ili referendume. No, feminizacija politike proširuje pojam demokracije i ne svodi ga ne izražavanje preferencija na izborima. To znači da koristi deliberativne (dogovorne) mehanizme koji omogućuju svim građanima/kama sudjelovanje i stvaran utjecaj na odluke koje oblikuju svakodnevnu stvarnost.
Takvi mehanizmi imaju potencijal da promijene način na koji ljudi vide sami sebe i svoju ulogu u društvu. Dok populistička demokracija učvršćuje postojeće uloge i preferencije, feminizirana politika omogućuje učenje o okolnostima drugih te međusobno razumijevanje, a odluke bolje odražavaju stvarnost svih onih koji/e sudjeluju u njihovu donošenju.
Fokus populizma na naciju, i njezino patrijarhalno i kolonijalno porijeklo, također je istinski problematičan za svaki pokušaj feminizacije politike. Naposljetku, nacija je najprije kolonizirala svoje žene, od kojih se očekivalo da preuzmu reproduktivni rad u službi nacije. Suočene s povratkom patriotizma, feminizirane politike traže alternativne načine poticanja kolektivnog djelovanja prema zajedničkim ciljevima. To znači graditi zajedničke identitete zasnovane na stvarnoj interakciji unutar zajednica s konkretnim aktivnostima i ciljevima.
Feminizacija politike odbacuje snažno, personalizirano najčešće muško vodstvo kakvo je omiljeno populizmu. Premda su ljevičarski pokreti u Južnoj Americi stavili određeni naglasak na stvaranje moći u zajednicama, to je bilo prvenstveno instrumentalno, s ciljem održanja moći onih na vlasti, a ne transformiranja društva “odozdo”. Demaskulinizacija politike znači promicanje kolektivnih modela vodstva koje sluša i ne boji se izražavanja kontradikcija ili sumnje. Kako kaže María Eugenia R. Palop, transformacijsko, feminizirano vodstvo je ono koje “promiče timski rad, horizontalnost, participaciju i dijeljenu moć”.
Konačno, ljevičarski populizam i feminizirana politika funkcioniraju u različitim “vremenskim jedinicama”. Zagovaratelji/ce populizma često žure kako bi opravdali zaobilaženje feminističke agende, vođeni izbornim kalendarom ili političkim krizama. Pobjeda na izborima i zaustavljanje desnice, kažu, prevažni su da bismo se fokusirali/e na spor i temeljit razvoj kolektivnih procesa “odozdo”. Problem je u tome što prihvaćanje takve pretpostavke znači prihvaćanje da možda nikada neće biti pravi trenutak za transformiranje rodnih uloga – uvijek će biti neki novi izbori ili kriza. Usvajanje pristupa feminizacije politike znači predanost ideji da načini/metode djelovanja određuju ishode, a da fokusiranje na njih ima veći transformativni potencijal na duže staze.
S obzirom da sadašnje strukture moći mogu biti preoblikovane jedino kroz svakodnevne prakse, velika je vjerojatnost da su lokalne politike bolja sfera djelovanja od rada na nacionalnoj/državnoj ili europskoj razini. Translokalno pa i globalno djelovanje je izuzetno važno, no prema našem mišljenju feminizacija politike trebala bi krenuti s lokalne razine, budući da jedino ondje mogu biti položeni temelji svakog višeslojnog pristupa. Temu uloge lokalnog (gradskog, mjesnog, općinskog) djelovanja u procesu feminizacije politike ostavljamo za neki sljedeći put.
—
Laura Roth je profesorica na Sveučilištu Pompeu Fabra. Bavi se temama povezanosti demokracije i prava. U zadnje vrijeme proučava političku kulturu pokreta 15M i njegovog odnosa prema novim oblicima demokratske participacije. Koordinatorica je Odbora za participaciju građanske platforme Barcelona en Comú.
Kate Shea Baird živi u Barceloni gdje radi kao međunarodna zagovarateljica lokalnog upravljanja. Piše o katalonskoj i španjolskoj politici za Novara Media, Red Pepper, Open Democracy, Indy Voices, Planeta Futuro, Sentit Critic i Media.cat. Sudjeluje u radu platforme Barcelona en Comú od lipnja 2014. godine.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
