Poveći je broj medija proteklih tjedana prenio izvatke istraživanja dr. Catherine Hakim znanstvenice s London School of Economics (LSE), pod nazivom “Mitovi feminizma i magični lijek”. Spominjanje LSE u svim člancima doprinijelo je vjerodostojnosti istraživanja u skladu s onom starom “Nije važno što se govori, nego tko govori” pa odmah na početku treba reći da, iako je doktorica Hakim istraživačica na LSE-u, rad je objavljen u okviru institucije pod nazivom Centre For Policy Studies. Taj su pak Centar osnovali 1974. godine Sir Keith Joseph i Margaret Thatcher s ciljem promoviranja slobodnog društva i tržišne ekonomije. Na svojim web stranicama kažu da Centar vjeruje u slobodu i odgovornost te promiče politike koje ograničavaju ulogu države, potiču poduzetništvo i privatizaciju te osiguravaju uvjete u kojem će dobrovoljne organizacije i obitelji cvjetati. Prevedeno, radi se o instituciji koja snažno promiče liberalnu ideologiju. Kada čitate istraživanje, znajući instituciju kojoj je bilo u interesu da ga objavi, mnoge stvari postaju jasnije. Također, pregled orginalnog rada pokazuje da doktorica Hakim zapravo nije provela istraživanje, već je reinterpretirala podatke iz već postojećih istraživanja od kojih su neka stara i po 20 godina.
Catherine Hakim polazi od liberalne pretpostavke da svaki pojedinac i pojedinka donosi odluke neovisno o društvenom utjecaju, da su oni slobodne i odgovorne individue čiji su svi postupci racionalne prirode i temeljeni na slobodnom izboru. Ukratko, da je svaki čovjek otok. Pritom doktorica Hakim zaboravlja da i život otoka ovisi o geografskom području na kojem se nalazi, temperaturi mora koje ga okružuje, klimi i mnogim drugim utjecajima koje taj otok nije mogao izabrati. I da Havaji ne bi bili Havaji u Sjevernom moru. Hakim jednostavno ne vjeruje u to da su ljudi produkt svog društvenog okruženja, da postoje rodne uloge, i da je sloboda izbora izuzetno relativna. Cjelokupni rad o tzv. mitovima feminizma paradoksalno upravo proizlazi iz mitova liberalne ideologije i njezine vjere u slobodnog i racionalnog pojedinca/ke. Otud teze doktorice Hakim da su sve razlike između karijera muškaraca i žena rezultat različitih stavova o karijeri i životnim ciljevima žena i muškaraca te da žene koje ne rade to jednostavno ne žele. Žene koje rade pola radnog vremena kako bi se ostatak vremena mogle posvetiti obitelji također su to isključivo racionalno izabrale. Ona ne vidi ili ne razumije ulogu žena i muškaraca u obitelji kao društveno uvjetovanu, ne pita se zašto tako malo muškaraca želi raditi pola radnog vremena kako bi se ostatak vremena posvetilo obitelji. Odnosno, ako se u kojem trenutku i pita, brzo zaključuje da je to zato što su tako odabrali. A zašto su tako odabrali? Tu opet dođemo do racionalnog i slobodnog pojedinca i tako se obrascima liberalne ideologije možemo vrtjeti u krug danima.
Liberalna ideologija vjeruje da je najbolje za sve da se država minimalno upliće u živote svojih građana i građanki. Otud pokušaji da u svom radu dokaže da politike koje služe za usklađivanje profesionalnog i privatnog života žena ne uspijevaju u svom naumu, odnosno da uvođenje takvih politika nije umanjilo npr. razliku u plaćama muškaraca i žena te nam stoga takve politike i ne trebaju. Kroz cijeli rad postoji izrazita težnja autorice da dokaže da uzori rodne ravnopravnosti – skandinavske zemlje – zapravo nisu ostvarile rodnu ravnopravnost usprkos svim svojim politikama te da skandinavske žene nisu ništa ravnopravnije od žena primjerice onih u Velikoj Britaniji. Sve to potkrepljuje izrazito selektivno odabranim podacima, a kad zađe u slijepu ulicu brzo izvuče argument, o pogodit ćete, slobodnom izboru i racionalnom pojedincu.
Bezbroj je teza, pretencioznih zaključaka i nategnutih konstrukcija u tom radu koji se ponajmanje može okarakterizirati kao istraživački, ali koje su našle svoj put u medije kao “dokazane” i “istraživanjem pokrepljene”, a sve to uz navođenje LSE-a kao institucije koja jamči vjerodostojnost. Ako ništa, Hakim se potrudila na jednom mjestu navesti sve teze kojima se uobičajeno koriste oni koji jednako samouvjereno kao i doktorica tvrde da nikakve diskriminacije nema, pa se rad uvijek može koristiti kao podsjetnik na to što nas čeka u javnoj raspravi oko politika rodne ravnopravnosti. Ono što brine što će ovakve “znanstvene” tvrdnje sigurno naći svoje mjesto u argumentaciji i domaćih prijatelja i prijateljica teze o nepostojanju rodne/spolne diskriminacije i što su mediji i opet bili samo puki senzacionalistički prenositelji bez tračka kritičkog propitkivanja informacije koja im je servirana.
