U srpanjskom broju hrvatskog izdanja časopisa Le Monde diplomatique u tekstu naslovljenom Jobs Act – veliki blef talijanskog premijera analizirano je talijansko tržište rada i na njemu prisutna masovna nezaposlenost. Pri prvom čitanju lako je uočiti da je njihova situacija poprilično slična stanju u Hrvatskoj, jer, kako piše autor članka Andrea Fumagalli, ‘nadaleko hvaljeni ‘uspjesi’ na tom polju drastično su povećali nesigurnost zaposlenja, uz minimalno smanjenje broja nezaposlenih. Usprkos tome, fleksibilizaciju radnih odnosa vladajući i dalje vide kao jedinu opciju’.
Naime, kako se u javnom diskursu sve češće može pročitati (a najvećim dijelom to možemo zahvaliti aktivnostima Mreže mladih Hrvatske) u provođenju aktivnih politika zapošljavanja namijenjenih mladima uz određene pozitivne efekte sustavno se događaju propusti. Implementacija Garancije za mlade u praksi suočena je s dosta poteškoća, pri čemu je posljednja u nizu nedaća ona s isplatom putnih troškova samo ako su mladi/e korisnici/e određene mjere koristili/e javni prijavoz i pritom predočili/e račun. Tako kreirana odredba implicira kako je Zagreb centar svega jer mladi iz ruralnih prijedjela, koji su slabo ili nikako povezani, neće dobiti naknadu za odlazak i povratak s ‘posla’, kao ni oni koji nemaju mogućnosti korištenja javnog prijevoza – jer ga nema. Osim toga, posljedica koje su ove mjere ostavile u svijetu rada jesu svakako povećana nesigurnost, rizik od siromaštva, manjak ili izostanak osnovnih radničkih i socijalnih prava. Sve to dodatno ‘podebljano’ učestalim promjenama koje HZZ provodi ili najavljuje.
Primjeri Italije zanimljiv je iz perspektive zemlje koja se smatra razvijenijom i gospodarski konkurentnijom od Hrvatske, a koja također vodi borbu s visokom stopom nezaposlenosti, što sugerira da je iskorištavanje radnog potencijala mladih očito dobro raširena praksa, a ne nužnost kako se to kod nas u ‘situaciji u kakvoj se Hrvatska nalazi’ obično opravdava.
Profesor ekonomije na odjelu ekonomskih i industrijskih znanosti Sveučilišta u Paviji Andrea Fumagalli pojašnjava kako besplatni rad, osnažen ‘ekonomijom obećanja’ koja vječito odgađa stabilno i plaćeno zaposlenje, postao je nova fronta deregulacije talijanskog tržišta rada, a tome svjedoči i plan Garancije za mlade.
“Renzijeve reforme zacementirale su prekarne odnose u području rada, istovremeno ih poopćujući i postavljajući ih na strukturnu razinu. Rast prekarnosti jedan je od glavnih uzroka ekonomske stagnacije Italije, a upravo se stagnacija koristi kao opravdanje za uvođenje mjera koje povećavaju prekarnost radnih odnosa”, napisao je u članku Jobs Acts.
Navedeno se može prenijeti i na Hrvatsku jer se provođenje mjera iz Garancije za mlade prezentira najboljim rješenjem u trenutnoj gospodarskoj situaciji. Da preformuliramo, ljudi sa stabilnim zaposlenjem i primanjima imaju i veću potrošačku moć što direktno utječe i na gospodarski rast zemlje, iz čega se opet generira novac koji se može usmjeriti na rast trenda zapošljavanja. Mladi s nestabilnim i neredovitim (a tako i nedovoljnim) primanjima ograničeni su u svojim mogućnostima, u prvom redu osnovnim životnim potrebama, a o kupovnoj moći da ne govorimo. Dakle, mjere koje se trenutno nude kratkoročnog su dometa i generalno ne doprinose izlasku zemlje iz situacije koja je i dovela do njih, već spomenute stagnacije. U tom smislu one su ‘vatrogasne’, a ne strukturne i prikladne.
Kod nas se polemike vode oko stručnog osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa (SOR-a) koji je određeni broj mladih aktivirao na tržištu rada, ali pod nedovoljnom radnom zaštitom, i koji se obično opravdava stjecanjem nužnog iskustva (mogućnost stjecanja znanja i vještina koje ne uče u sklopu formalnog obrazovanja). Tome u prilog idu i rezultati HZZ-ove godišnje ankete poslodavaca koji su pokazali da značajan dio poslodavaca (u 2015. nešto više od 35 posto) očekuje barem godinu dana radnog iskustva u referentnom zanimanju od kandidata/kinja koje razmatraju za zapošljavanje[1]. Kako upozorava MMH u svom kvartalnom izvješću, financijska strana SOR-a (naknada je prvotno iznosila 1.600 pa 2.400 kuna plus putni troškovi) jedna je od nepremositivh barijera u korištenju ove mjere . To je potvrdilo rezultat istraživanja Dore Levačić, pod nazivom Kriza i nejednakost na tržištu rada, prema kojem samo 15 posto ispitanika/ca navodi kako se za vrijeme SOR-a nisu susreli/e s financijskim poteškoćama, dok se njih 72 posto uglavnom ili u potpunosti slaže s tvrdnjom kako je preduvjet korištenja ove mjere financijska potpora obitelji ili partnera[2]. Takvi modeli zapošljavanja u pitanje dovode socijalni status korisnika/ca, omogućavaju neprestano rotiranje radne snage na postojećim radnim mjestima bez potrebe za otvaranjem novih (naročito zbog kolebljivosti mjere samozapošljavanja HZZ-a koja je donekle omogućavala i kreiranje novih radnih mjesta što ide na ruku povećanju zaposlenosti), te uz trenutno smanjenje nezaposlenosti ne garantiraju i istovremeno povećanje zaposlenosti.
Stoga, dolazimo do zatvorenog kruga u kojem gotovo nekoliko generacija ne pliva, nego su njihove budućnosti odnešene jakom strujom. Naime, uz SOR i ostale mjere aktivnih politika zapošljavanja za mlade, fleksibilizacije radnih ugovora i radnih vremena, niska primanja ili pak isplate plaća na studentske ugovore, rad od doma i part time u konačnici rezultiraju nemogućnosti profesionalnog usavršavanja i napretka. Poslodavci uzimaju mlade na neku od mjera Garancije za mlade uz minimalni trošak što može sugerirati da za veća ulaganja u njihov radni i intelektualni potencijal nemaju previše interesa ili (nažalost) ni mogućnosti, a korisnici/e mjera nemaju dovoljno sredstava da bi se makli/e s takve mrtve točke – bar ne samostalnim financijama. Poslodavci očekuju ‘gotove radnike i radnice’ (obrazovane, s vozačkom dozvolom, konkurentne, fleksibilne), a u njih trenutno nema tko ulagati.
Valjalo bi ukazati na još jedan fenomen koji su mjere aktivne politike zapošljavanja HZZ-a proizvele kao nuspojavu. Naime, korisnici/e ove mjere u velikom su broju visokoobrazovani mladi za koje se pretpostavlja da bi kada-tada pronašli zaposlenje s obzirom da ne pripadaju slabije zapošljivim skupinama. S druge se strane nalaze mladi nižih obrazovnih kvalifikacija i socijalno ugroženi koje, po logici, mjere Garancije za mlade prvotno i ciljaju. HZZ je ovog ljeta navedeni problem i priznao, detektirajući glavne mane: ‘Mjera SOR-a se provodila krajnje neselektivno, i za nedeficitarna zanimanja, za osobe s visokom stručnom spremom i bez institucije mentorstva te je ozbiljno rušila cijenu rada, čime je u potpunosti zaustavljeno klasično zapošljavanje mladih’. Nakon toga je HZZ mjere Garancije za mlade (a time i SOR-a) restrukturirao i redefinirao prilagodivši ih sukladno financijskim sredstvima kojima raspolažu. Problematičan je proces u kojem je prvo uslijedilo ukidanje određenih mjera i njihova prenamjena, a tek onda detaljno obrazloženje, kao što je problematično da se stanju na tržištu rada ne pristupa reformatorski ni sistematično, već budućnost mladih u Hrvatskoj ovisi o prilično nekonzistentnim i nepovezanim odlukama. S treće pak strane, oni mladi koji jesu korisnici/e, primjerice, SOR-a na godinu su dana gotovo ‘paralizirani/e’ što se tiče daljnjeg usavršavanja i ne ostvaruju ni približno potencijale koje imaju – jer za to nemaju financijskih preduvjeta. Dosta je praktičan plastični primjer usporedbe života naših roditelja i generacija koje trenutno istupaju na tržište rada: dok se prije nekoliko desetljeća s prvim poslom moglo osamostaliti i samostalno kreirati kvalitetu života, danas to, iz gore navedenih razloga, za najveći broj mladih ipak nije slučaj.
Da stanje na Hrvatskom tržištu rada općenito nije povoljno, priznalo je i Ministarstvo rada i mirovinskoga sustava (MRMS), te dodaje da trendovi stope nezaposlenosti (tada prognozirani za 2014. i 2015.) ukazuju da će izazovi u području zapošljavanja i nezaposlenosti ostati akutni i u narednim godinama zbog čega je nužno tražiti razvoj prikladnih mehanizama intervencije sa raspoloživim resursima. Bez obzira na upozorenja, konkretni koraci koji bi trebali ići u smjeru rješavanja problema nezaposlenosti još uvijek nisu poduzeti.
Gledajući stopu nezaposlenosti u državama članicama EU u 2013. godini, hrvatska je nezaposlenost mladih iznosila čak 50 posto, od čega su jedino Španjolska s 55,5 posto i Grčka s 58,3 bile u goroj situaciji. Dakle, to znači kako je u Hrvatskoj svako druga mlada osoba koja je završila neki oblik obrazovanja bila nezaposlena. Zašto ne inzistiramo na pitanju kako je moguće da imamo neznatno manju stopu nezaposlenosti od države koja je bila pred bankrotom i koju je financijskim sredstvima spašavao ostatak Europe? Jer kod nas, navodno, situacija (još) nije tako dramatična, a po broju nezaposlenih mladih smo tu negdje.
Preslikavanjem europskih praksi, bez uzimanja u obzir kontekst te specifičnosti određenih mjera iskupina krajnjih korisnika/ica istih u Hrvatsoj dodatno su erodirana ioanko krnja radnička i socijalna prava. Stavljanjem cijelih novih generacija u svijetu rada na rub ponora i riskirajući njihove živote i budućnosti nikako ne pridonosi rješenju. Štoviše, produbljuje problem koji će kroz koje desetljeće pokazati svoje prave ožiljke na društvenoj, ali i ekonomskoj slici ove zemlje.
