Sa stavom

Televizijski "manhattan" mit

Moraju li slobodne žene živjeti u New Yorku da bi bile uspješne?

Moraju li slobodne  žene živjeti u New Yorku da bi bile uspješne?

Još od 1970. godine kada je  svoju TV premijeru imao  The Mary Tyler Moore Show, mlade, neovisne žene na TV-u,  odletjele su iz svojih gradova kako bi započele  karijeru. Ali  The Mary Tyler Moore Show uspjela je u Minneapolisu. U recentnijim sitcomima za slobodne žene – Cagney & LaceyLiving Single, PrijateljiFelicitySeks i grad, Televizijska posla, Ružna Betty, Don’t Trust the B—– in Apt. 23, Girls, i The Carrie Diaries – glavna pouka jest da je za mlade, slobodne, i na karijeru usmjerene – New York. U tim serijama poručuje se da se, ako svoju karijeru shvaćaš ozbiljno, moraš preseliti na Manhattan.

{slika}

Ali spoj ambicije, glamura i New Yorka ima veliki nedostatak: život u New Yorku je jednostavniji za ljude koji su doselili samo zbog novca. Za djevojke iz radničke klase, kao što je glavni lik serije Ružna Betty, taj san će često ostati van dosega. Bez novca iz zaklade teško ćete si priuštiti diplomu Sveučilišta u New Yorku kakvu ima Felicity na svom zidu. Nećete moći zalaziti u Indochine kao u Carrie Diaries ako morate uzdržavati obitelj, a i shopping pohodi na Petu Aveniju ostat će za vas samo mit ako imate 250 000 dolara studentskog duga. Za mlade neprivilegirane žene i njihove manhattanske ambicije postoji jedna barijera.  Uspjeh je, barem se tako čini, jako blizu za mlade žene u nepovoljnom položaju kao što je glavni lik Ružne Betty (2006 – America Ferrera). No, Bettyna karijera nije umanjena samo zbog njezine društvene klase, već i zbog kroničnog zdravstvenog stanja njenog oca, kao i njegovog statusa ilegalnog imigranta. Bettyna idealna karijera je tako je miljama daleko.

{slika}

Usporedite to s manhattanskom karijerom prethodnice Seksa i grada, The Carrie Diaries. U seriji je glavna privilegirana srednjoškolka iz Conneticuta, Carrie Bradshaw (AnnaSophia Robb). Možemo primijetiti kako je Carrie odmah utonula u manhattanski mit. U pilot epizodi, u svom sanjarenju kaže “Uvijek je isti san. U gradu sam kojem pripadam. Manhattan je moj.” Naravno, Carrie si može priuštiti san o New Yorku; njen otac, odvjetnik, pomogao joj je dobiti internship na Manhattanu i vozi je tamo jedanput tjedno. Ima njegovu  potporu, što je suprotno onome što Betty ima. Carrie si može priuštiti luksuz “Slijedi svoje snove”. Bez financijske sigurnosne mreže, puno je teže uspinjati se na društvenoj ljestvici za cure iz radničke klase kao što su Betty i Peggy iz Mad Mena.

Zavodnički mamac New Yorka nije ništa novo za mlade, ambiciozne žene. Mislim da je to najbolje sažela Joan Didion u svom eseju iz 1967. “Goodbye to All That” u kojem opisuje svoja visoka očekivanja: “Za one od nas (kojima)… Wall Street, Peta Avenija i Avenija Madison nisu bili mjesta, nego apstrakcija (novac, visoka moda i “The Hucksters”), New York nije bio samo grad. On je bio beskrajno romantičan pojam, tajanstveni splet svih ljubavi, novca i moći, sjajan i lako prolazan san. Pomisliti živjeti tamo bilo je smanjiti čudesni na zemaljski.”

Postoje li djevojke koje se bore za napredak koje mogu stići do grada? Možda ćemo to vidjeti u Girls ili 2 Broke Girls. U prvoj sezoni serije Girls “Povratak”, nesigurna dvadesetpetogodišnja Hannah (Lena Dunham), u posjetu roditeljima u Michiganu, ohrabruje sama sebe u ogledalu prije odlaska na zabavu: “Iz New Yorka si, dakle prirodno si zanimljiva”. Ali naravno, ona je iz Michigana. A kao drugo,  otkako su joj roditelji prestali slati džeparac, život u New Yorku sveo se na spajanje kraja s krajem. Kako objašnjava svom ne-dečku preko telefona “Zašto svi ne presele ovdje (u Michigan) i započnu revoluciju? Kao da smo robovi ovom mjestu koje nas zapravo i ne želi.” U drugoj sezoni, Hannah se vraća u New York i napokon dobiva honorarni posao na web stranici JazzHate. Možda će ipak uspjeti?

{slika}

Televizija nas želi navesti da vjerujemo kako bi vodili neovisan i uspješan život, moramo živjeti u New Yorku. Dok se to ostvaruje za privilegiranu Carrie i Hannah (dok je imala džeparac), nekad je poražavajuće za cure iz radničke klase kao što su Betty i Peggy. Televizija nas mami da založimo svoju financijsku sigurnost za posao i stil života iz snova. No, kako to biva, postoji cijena za manhattanske ambicije, a sve veća nejednakost u bogatstvu u Americi  te je snove učinila neuhvatljivima ženama koje pripadaju u onih 99%.

Autor John Updike je jednom rekao: “Pravi New Yorčanin/ka potajno misle da ljudi koji žive bilo gdje drugdje se, u nekom smislu, šale.” Dok je to temelj za odličnu televizijsku komediju, za ambiciozne žene koje se bore u stvarnom životu pokušavajući stvoriti karijeru u New Yorku, zbilja nije šala. 

Prevela i prilagodila: Ana-Marija Špehar