Na zapadu, feminizam je u zastoju. No, u ostalim dijelovima svijeta, žene su u njemu otkrile novi model prosvjetiteljstva u pogledu prava i sloboda.
Platforma “Pa što?” feminizma uobičajena je na zapadu: 40 godina nakon drugog vala zastoj je očigledan. Za žene na zapadu uobičajena su zaposlenja u srednjem menadžmentu i na općenito slabije plaćenim poslovima. Mali dio elite ima fenomenalne karijere, plaća drugim ženama nisku cijenu za pomoć pri odgoju djece i u kućanskim poslovima. U medijima žene su i dalje zastupljene kao subjekti i glavne teme tek u 15% slučajeva. One vode svega 5% tvrtki koje pripadaju u Fortune 500 grupu. Razlika u plaćama među spolovima neznatno je umanjena, muškarci i dalje zarađuju u prosjeku 20-ak posto više za isti posao. Muškarci u današnje vrijeme rade kućanske poslove nekoliko sati tjedno više.
S pravne strane, dobici su veći. Pravo na pobačaj i jednakost pred zakonom uvedeni su u većini zapadnih zemalja. Nedavno je u Sjedinjenim Državama donesena odredba koja prisiljava žene koje se odluče na pobačaj na invazivni vaginalni ultrazvuk. U većini europskih zemalja postoje vrtići i obiteljski dopusti, ali ne i u SAD-u. Silovanja i seksualna uznemiravanja gotovo nikada nisu pravilno i uspješno procesuirana, 6-12% prijavljenih silovanja u Velikoj Britaniji i SAD-u nikada ne dođe do suda. Mainstream mediji zasićeni su više no ikada strogim modnim idealima ljepote.
Podaci o anoreksiji i bulimiji na zapadu se ne mijenjaju. Mlade žene pokazuju sve manje interesa za feminizam – kažu da je on samo relikt ere njihovih majki – neduhoviti pokret lišen bilo kakve seksualnosti, nasilan prema muškarcima i s predrasudama prema mladim ženama. Danas možemo online pronaći uzbudljive i nove sadržaje poput stranica Feministing, Bust ili Bitch; no buduće generacije ipak nemaju snažne institucije ili jasni feministički politički program. Ista slabost rasprostranjena je i drugdje: 2009. sociolog Marcus Buckingham objavio je studiju u kojoj stoji da su, od drugog vala feminizma, žene na zapadu koje “imaju sve” postale manje zadovoljne. Najobrazovanije, privilegirane i imućne žene koje znam – žene kojima život pruža bezbroj mogućnosti “izbora” – ključne riječi “našeg” feminizma – općenito same govore kako nisu sretne. Osjećaju se neispunjeno: “I to je to?”.
Ovaj zastoj ima veze s manjkavošću u tome kako mi na zapadu vidimo “feminizam”, gdje smo odgojeni da vjerujemo da feminizam koji smo naslijedili “jest” feminizam. Ali ja tvrdim da je to samo jedan od nekoliko mogućih intelektualnih okvira feminizma – i to nije nužno najbolji izbor za nas u ovom povijesnom trenutku. “Naš” feminizam potječe iz tri glavna izvora: iz ideala iz 19. stoljeća “Anđela u kući”, egzistencijalizma i naprednog kapitalizma. S vremenom se ispostavilo da ti izvori nisu uspješni kao matrice za zadovoljavajući i učinkoviti feminizam.
Moderni zapadnjački feminizam stvoren je zahvaljujući britanskim sufražetkinjama koje su pripadale srednjoj klasi i na koncu prešle u Sjedinjene Države.Te su žene, iako to same nisu željele, postale začetnice ideologije opisane u pjesmama Coventry Patmore kao “Anđeli u kući”: ženin utjecaj opisan je kao emocionalan, ne logičan; ona mora stvoriti “zasebnu sferu”, odvojenu od rigoroznog muškog svijeta; žene se moraju izdići, biti čišće i manje seksualne od muškaraca; njihova je uloga provođenje moralnosti. Viktorijanske feministkinje preuzele su misao da su žene predodređene za unaprjeđenje društva, inzistirajući na prikazivanju seksualnog zlostavljanja od strane muškaraca te na taj način gurajući temu kroz legislativu ne bi li ukazale na dvostruke standarde u zakonodavstvu i potakle reformu u bračnim i vlasničkim zakonskim pitanjima. Na taj način su se usredotočile na osjećaje žrtava potlačenosti od strane muškaraca ne bi li utjecale na muške osjećaje za pravdu i pravednost. Taj je pristup u mnogočemu bio uspješan: 1864., 1866., 1885., 1894., dok se nisu izborile za pravo glasa 1919.-20. Na taj su se način izborile i za veću jednakost pred zakonom.
Problem je u tome što je ovakvo “guranje” jednakosti postalo općeprihvaćeni način djelovanja feministkinja na zapadu. To nas vodi k feminizmu baziranom na žrtvama i ne omogućava ženama stvarnu ravnopravnost. Feminizam je dovelo do toga da nevoljko prlja ruke “muškim” pitanjima: novcem, medijima ili zakonodavstvom. Također nas ostavlja s tendencijom da sudimo ženama s drugačijim životnim odabirom – osim iz feminističkih “sestrinstva”, žene koje imaju drugačija zaleđa ili ciljeve od “naših” (primjerice, žene u vojsci, konzervativne ili žene koje se protive pobačajima).
Kako se pokazalo, fetiš ženskih skupina s vremenom postao je “konsenzus”, a on dovodi do organizacijske paralize. Strah da ne bi slučajno nekoga uvrijedile doveo je feminizam opet do nečujnih “anđela u kući”. Nelagoda radi mogućih sukoba srezala je u korijenu mogućnost produktivnih rasprava. Žene na zapadu nisu pripravne za ono što pod hitno treba napraviti: same inicirati svoju kandidaturu za državnička mjesta, voditi vlastite tvrtke i ustanove, imati vlastite novce, same se pobrinuti da se potrebni zakoni izglasaju i vršiti vlastiti utjecaj na medije.
U Velikoj Britaniji 1860-ih Zakon o zaraznim bolestima, kako bi spriječio širenje spolno prenosivih bolesti,dopustio je tadašnjoj vojsci da prerušeni otmu bilo koju ženu za koju bi im se učinilo da je prostitutka. Budući da je u to vrijeme prostitucija bila poprilično nedefinirana, subjektivna procjena da žena izgleda kao da ima seksualnog iskustva dovodila je mnoge nevine žene u “zatvorene bolnice” gdje su bile prisiljene na ponižavajuće vaginalne preglede pred grupama stranaca, boraveći u zatočeništvu i do devet mjeseci. Zamah je bio tako širok da je dužnosnik zadužen za dovođenje sustava u London, upozorio da treba osigurati ekvivalent 12 bolničkih centara ne bi li smjestili sve otete žene. Kampanja je trajala godinama.
Josephine Butler, feministkinja iz srednje klase, uspješno se borila protiv zakona, koji je 1886. ukinut, te se to smatra prvom organiziranom feminističkom akcijom. Takvi su zakoni i uspješnost Josephine Butler ostavili snažan utjecaj na zapadnjački feminizam. Mnoge se žene s pravom još i danas osjećaju nedovoljno zaštićenima u svojim zemljama – recimo, u slučaju silovanja, ako pripadaju ili su pripadale nekoj eskort agenciji.
Još jedan nesretni društveni poredak bio je egzistencijalizam u 20. stoljeću. Drugi val feminizma potječe iz Sjedinjenih Država, objavom knjige Simone de Beauvoir 1949. pod nazivom “Drugi spol”. Na bestseler Betty Friedan iz 1963. “The Feminine Mistique” snažno je utjecao upravo “Drugi spol”. Francuski egzistencijalizam bila je beskorisna filozofija u kojoj se utopio moderni feminizam: rođen iz razaranja u Drugom svjetskom ratu, to je cinična, individualistička škola misli koja postavlja sebe i osobni izbor kao mjeru cjelokupnog životnog značenja.On definira sebe u izolaciji od svijeta obitelji, socijalnih uloga i međusobnih obveza i brige za budućnost vlastite djece. Bio je to moćan individualizam koji je doveo De Beauvoir do njezina radikalnog pojma da su žene, također, imale vlastitu autonomnost, koju drugi nisu imali pravo definirati. Ali fokus egzistencijalizma na izbor pojedinca pod cijenu svega ostalog je dovelo zapadni feminizam na razorni put.
Friedan je popularizirala taj masovni svjetonazor: ona ga je nazvala “razlog koji nema ime”, te je kao obrazovana žena dovodila u pitanje svoju ulogu, istovremeno obavljajući kućanske poslove: “Svaka prigradska supruga borila se sama sa sobom. Kao što su popravljale krevete, kupovale namirnice… bojala su se i same sebe zapitati: Zar je to sve?”
Dakle, iz dva nesretna slučaja naše intelektualne povijesti, rođena je naša verzija feminizma. Uz to, pojavio se veliki potrošački pritisak poslijeratnog kapitalizma, kada su svi novonastali proizvodi tražili potrošače, koje je bilo potrebno pretvoriti u osobe opsjednute osobnim izborom. Činjenica da je ovaj materijalistički val pomeo i žene i muškarce jednostavno znači da je za oba spola sloboda redefinira kao “sloboda vlastitog izbora povrh svega”. Za žene, to oslobođenje nazvano je “feminizmom”.
Zapadne žene postale su vrlo dobre u identificiranju što u dubinama svojih duša doista žele i uklanjaju prepreka do samoispunjenja. To je svakako imalo svoju vrijednost. No, nažalost, poruka o samoispunjenju bolno se podudarala sa zahtjevima konzumerističkog kapitalizma. Od 70-ih na dalje, naša je kultura postavila individualno izražavanje kao vrhovno načelo. Za žene to je značilo pravo odabira zanimljive karijere, statusno poželjnog muža, željene torbe ili godišnjeg odmora i sl.; po definiciji beskorisnu potragu za “savršenstvom”. Zbog toga mnoge “feminističke” debate na kraju se svode na rasprave o stilu života: bi li žene trebale ići na facelift? Treba li zapošljavati dadilje? Majke kućanice protiv zaposlenih majki? Iskreno, ako je meni – strastvenoj feministkinji – dosta ovakvih rasprava, nije čudo da se i ostali osjećaju isto. Stilovi života su nebitni ukoliko ne postavljamo prava pitanja.
S obzirom na takvu prošlost, zaista nije iznenađujuće da se toliko žena bori s osjećajem neispunjenosti. Ovo je moj prijedlog.
Moramo se okrenuti prema ne-zapadnom feminizmu – i vratiti se skrivenom nadahnuću vlastite iskonske baštine. Rekla bih da je “najiskrenija” intelektualna baština zapadnjačkog feminizma – premda često pogrešno shvaćena – prosvjetiteljstvo. Isti poticaj koji je doveo Mary Wollstonecraft do pisanja “Obrane prava žena” je isti izvor koji je vodio Tom Painea u pisanju “Zdravog razuma“, i Jeffersona u pisanju Deklaracije o neovisnosti u smislu prirodnih prava podarenih od Boga, što čini sve ljude jednakima. Ovaj prethodni stavlja feminizam kao prirodni položaj u spektru prava u globalnoj borbi za slobodu i demokraciju.
Ta baština usmjerava feminizam prema dizanju glasa za samoodređenje i demokraciju, što se nedavno dogodio na Trgu Tahrir – ustanak koji su povele mlade žene – i slične borbe u Siriji, Bahreinu, Grčkoj i Španjolskoj.
Feminizam u prosvjetiteljskoj tradiciji nije bio viđen kao skup političkih ishoda. On nije govorio o tome morate li biti za pobačaje ili vegetarijanac, nego jednostavno da svi moraju biti slobodni. On traži, u maniri prosvjetiteljskih ideala, onu vrstu vladavine i društva, koje će osigurati slobodu što potpunijeg izražavanja ne pojedinačnog stila života, nego popularnog samoodređenja. Čini se da je borba za slobodu govora i izražavanja dio nasljeđa feminizma jer on jednostavno govori da svi ljudi trebaju biti slobodni; žene, koje čine većinu ljudi, trebaju biti slobodne. Moraju slobodno govoriti kako žele, štovati što god i na koji način žele i birati predstavnike vlasti koji će se zalagati za njihova stajališta u duhu demokracije.
Ovakav feminizam je, u principu, sama srž demokracije. Istinska demokracija ipak ima mnogo različitih političkih ishoda. Viktorijanske feministkinje napravile su pogrešku što su uvele članstvo u sestrinstvu uz uvjet priklanjanja određenom političkom programu. Feministkinje iz doba marksizma pogriješile su tvrdeći da je nemoguće biti prava feministkinja ukoliko se ne prikloni rudarima, sindikatima, veganima… Sve su to hvalevrijedne akcije, no ne čine neophodnog koalicijskog partnera. Pravi partneri ovome feminizmu su pokreti za demokraciju i ljudska prava diljem svijeta. Ovaj feminizam – kojeg zovem prosvjetiteljskim feminizmom, sa stavom da prosvjetiteljstvo ne pripada Europi ili Europljanima, nego svima koji se sada bore za svoje ideale i ustavna prava – on je globalan i pripada svima.
Koalicija prosvjetiteljskog feminizma će uključivati one koji se bore za demokraciju i slobodu za osobe s invaliditetom, za novinare, za žene žrtve traffickinga, za autohtone narode čija su prava uskraćena, za žene koje rade u tvornicama u Kini kojima je zabranjeno ujedinjavanje ili izražavanje pritužbi…
Prosvjetiteljski feminizam bavi se slučajevima gdje se spol koristi kao premisa za ušutkivanje ili potlačivanje žena, sa sustavom načela koje počiva na univerzalnim ljudskim pravima.
Globalni feminizam shvaća ovo, i to je razlog zašto smo svjedoci pokretanja borbe globalnih feminističkih vođa za prava u zapadnoj Africi na polju, na primjer, zaustavljanja genitalnog sakaćenja u Maliju, dopuštanja objavljivanja blogova u Kairu, uhićenja krijumčara u Bosni i sl. Na većina slika koje do nas dolaze su mlade žene, gologlave, religiozne i svjetovne žene koje se bore za prosvjetiteljsku slobodu i prosvjetiteljski feminizam u muslimanskim zemljama – bez osjećaja podijeljenosti radi marama ili vjerske pripadnosti. Zaista, feministkinje u Indiji, Pakistanu, Bosni, Libiji i drugim zemljama u razvoju ili tradicionalnim društvima pokreću diskurs o poboljšanju statusa žena koje su u potpunosti integrirane u obiteljski i u život zajednica. Za razliku od nas, one nisu naslijedile egzistencijalnu podjelu privatnog i života zajednice.
Vjerujem da feminizam u zemljama u razvoju ima šarm i uzbudljivost, intelektualnu energiju i neizmjerno je atraktivan mladim ženama – dok feminizam na zapadu ostaje statičan i intelektualno se ne razvija. Prosvjetiteljstvo je okvir globalnog feminizma i nudi zaista radikalnu budućnosti: tko ne bih htio ovakvu definiciju feminizma? Zar ga kao takvog ne bi htjeli prihvatiti i muškarci i žene?
Ako redefiniramo naš feminizam na ovaj način, odmah će postati važniji, pametniji i moćniji. Mi, žene iz zapadnih zemalja, bit ćemo u skladu s najsuvremenijim feminizmom koji cvjeta u zemljama u razvoju. Tako bismo zauvijek uklonili besmislenu tezu da je feminizam pokret protiv muškaraca ili da predstavlja i potiče rat među spolovima – i krenuli u uzbudljivu borbu za vlastitu slobodu.
Prevela i prilagodila Ana Begić
