“Ne pitaj zašto sam ostala. Pitanje je: zašto sam otišla“, napisala je Janice Canty, žena koja je nakon 17 godina zlostavljanja ostavila muža i o nasilju progovorila na televiziji. Ovdje donosi svoja sjećanja, bol i posvetu svima kojima je besmisleno nasilje upropastilo život i obitelj. Ne pitajte je zašto je ostala, veli Janice. Unatoč svoj rječitosti, gubi dar govora kad joj postave to pitanje i odgovara zašto je otišla.
Svake godine u listopadu nosim ljubičastu vrpcu. Predstavlja sve žene koje su izgubile život u besmislenom nasilju. Sve muškarce i djecu kojih nema zbog besmislenog nasilja. Ljude koji su prerano otišli s neispisanom knjigom života. Prazno mjesto na obiteljskom stolu. Glas koji je poznata ruka zauvijek utišala.
Nosim je za izdržljivost i životnu pobjedu. Sve godine koje sam izdržala. Preživjela sam 17 godina u podrumskom stanu, na podu u svekrvinoj rupi, zatim u lijepoj smeđoj kućici koju smo si jedino mogli priuštiti jer je bila u zoni poplava te u još jednoj plavoj kući gdje se septička jama često zaštopavala. Ljubičasta vrpca podsjeća me na vremena kad sam se bojala govoriti. Micati. Plakati. Disati. Istovremeno slavi mene kako odrastam. Bome sam zaslužila tu vrpcu. Volim je i mrzim u isto vrijeme. Podsjeća me da živimo u svijetu koji podupire ljepotu, ali i brutalnost. Podsjeća me na glad koju ne možemo kontrolirati.
Tu je da me podsjeti što želim svojim unukama: da vjeruju u nježnost, snagu i ljepotu ljudske ruke. Stvorene su da njeguju i daju potporu, izgrađuju temelje, izraze se s kredom, tintom, kemijskom olovkom i pastelama. Stvorene su da zaustave djetinjstvo u glini. Ruke nisu oružje. Nisu kazna. Ne trebamo ih se bojati. Pred ljudskim rukama nije potrebno uzmicati. Svojim unukama želim da odrastu i stvore dom bez straha. U kojem će moći govoriti. Micati se. Plakati. Disati. Želim im partnere koji ih cijene i čine da se osjećaju lijepima. Želim da se pogledaju u zrcalo i ne vide očaj. Ili strah. Želim da vide, osjete, kušaju i dožive vlastitu ljepotu. Želim da vjeruju u nju.
Svake godine u listopadu stanem uz strance i strankinje, prijatelje i prijateljice, susjede. Stojim s policajcima i policajkama u sumrak, na kiši i vjetru. Hodam u koloni s ljudima koji imaju slične priče. Nosim svijeću. Ponekad govorim u ime nepoznate osobe. Uvijek plačem za nekim koga nikad nisam upoznala. Listopad me podsjeti da sam slobodna i živa, ponizi me pred jednostavnim darom da svako jutro otvorim oči. Zadivljena sam kad se moja kćerka smije. Topli tuš i boca šampona ostavlja me u čudu. Kad si živio u mraku, duge linije Wal – Marta i šetnja kroz supermarket prave su pustolovine. Poput plesa ispod duge.
Svaki godine u listopadu, malo sam starija i, nadamo se, nešto pametnija. Pogledam se u zrcalo i ona slomljena ‘ja’ koja je odšetala iz mraka u listopadu 2000. izgleda kao uspomena. Ona je odraz svega što se mi se događalo. Žena u ogledalu, ona koju vidiš na Wal- Martu i u mliječnom baru, kako se smije nad kolicima u domu umirovljenika/ca, ona je ono što jesam. Unatoč svim doživljenim nevoljama i upravo zbog tih nevolja. Ona je skup svih dijelova mene koji su koračali kroz vatru te iscijelili s novom kožom bez plikova.
Svake godine u listopadu iznova mi se stari upitnik podigne iznad glave. Pitanje koje mrzim. Pitanje na koje, čini mi se, odgovora nema. Zašto si ostala? Raspravljali smo o tome. Sjedila sam na večernjim vijestima. Odgovarala medijima. Na S.O.S. telefonskoj liniji razgovarala s bezbrojnim ženama i čak nekoliko muškaraca. Stajala sam na sredini parlamenta i obratila se zakonodavcima. Ja sam žena koja je 17 godina preživjela s nasilnikom. Volim riječi. Kažu mi da mogu držati predavanja i pisati zbog moje rječitosti. Ali gubim dar govora kad mi postave to pitanje. Ne znam zašto drugi, vaš sin, kćerka, nećakinja, rođak ili brat ostaju.
Ne znam zašto neki ljudi uzgoje mržnju tamo gdje je postojala ljubav. Buknu u bijesu koji im obuzme dušu. Ne znam zašto ljudi povrjeđuju druge ljude. Postoji strah. Poznajem ga. Svatko tko je ikad vidio zmiju ili velikog mrava poznaje strah. Svatko tko je ikad ustao s namjerom da nepoznatim ljudima održi govor, zna što je strah. Svatko tko se oženio, rodio ili započeo novi posao rastegnuo je vlastiti strah ispred sebe kao pregaču. Svatko tko je pod tušem našao cistu, zna što znači sjediti u sjeni s prstima smrznutim od straha. Strah od nepoznatog. Čudovište, zar ne? Strah je planina puna značenja.
Svake godine u listopadu stavim ljubičastu vrpcu i nadam se boljem svijetu, mom i tvom. Nadam se da će jedna osoba, bar jedna, razumjeti što imam za reći. Uvidjeti kako zločin između četiri zida zaslužuje jednaku kaznu kao i napad na cesti. Nadam se boljoj edukaciji za učitelje i učiteljice, volontere i volonterke, policijske snage. Za suce i sutkinje, službenike i službenice, roditelje i djecu. Žrtve i one koje su preživjele. Želim da se pojavi osoba koja će to objasniti bolje od mene, u tek nekoliko riječi. Nadam se da će bar jedna osoba uvidjeti kako ne zaslužuje svake noći zaspati u strahu. Ne zaslužuje probuditi u srahu od sunca i novog dana.
****
Svake godine u listopadu ponovo je 1978. Ja imam 13 godina i živim u novom gradu. Imam naočale i frizuru koju mrzim. Želim odrasti i biti spisateljica. Glumica. Želim biti sve ono što nisam. Samopouzdana i prekrasna. Moj prvi poljubac s dečkom. Boli. On zahtijeva poljubac i ja poslušam bez razmišljanja. Zato što imam 13 godina i ne znam bolje. Možda su dečki jednostavno takvi. To je normalno. Taj dečko mi svira gitaru s varljivo nježnim rukama. Kaže mi kako sam prekrasna. Vjerujem mu dok zaglađujem rane koje su njegovi zubi ostavili na mojim usnama.
Vidjela sam roditelje spremne da se pobiju oko konzerve pive. Vidjela sam oca u lisicama te dok pakira svoje stvari. Vidjela sam ga kako odlazi i kako se ponovno vraća. Nikad se neću udavati. Niti imati djecu. 1983. godina. Imam 18 godina. Oblačim posuđenu vjenčanicu. Hodam niz aleju prema tom istom dečku. Uz drhtaje nosim buketić cvijeća i bebu u trbuhu. Još nikad nisam skuhala ručak. Ni upravljala automobilom. Imam 18 godina i udana sam.
1989. godina. Imam troje predivne djece. Imam i ozljede na mjestima koja samo ja mogu vidjeti. Moj glas slabi jer šutim. Odazivam se na imena koja ne bi nadjenuo ni životinjama. On mi veli da sam ružna i debela. Vjerujem mu. Nemam razbijene usnice ni slomljene kosti koje mogu pokazati doktoru. Ovo očito nije čin nasilja, kakvo je utjelovila Farah Fawcet u filmu Gorući krevet. Vjerujem da ovo nije nasilje. Djeca vjeruju u to jer drugi život ne poznaju. Moji roditelji žive s tim. Preostali prijatelji iz srednje škole više nisu ovdje. Moj se svijet smanjio na sobicu u stražnjem dijelu roditeljske kuće mog muža. Još uvijek ne vozim. Nisam maturirala.
1989. godina. Zanijela sam po četvrti put u posljednjih pet godina. U šestom mjesecu trudnoće. Spora sam i debela, gadim mu se. Nikad nisam dovoljno brza. Njegove ruke hvataju me oko prsa. Kasnije će reći, bila je to nesreća koja ga je jako uzrujala. Nije važno. Pala sam sa stolice. Ružne zelene stolice s razderanom navlakom od vinila. Spužvasto punjenje razlijeva se poput kozjeg sira. Nespretna sam i debela sa svih strana i možda, možda je to razlog što je moj mali dječak umro unutar mene. Umro je i mrzila sam se. Mrzila sam mog muža, tu ružnu stolicu i njegove ruke.
1995. godina. Vraćamo se u malu plavu kuća sa zaštopanom septičkom jamom. U toj smo kući živjeli kao mladi. Naivno zazivali sreću. Kako li sam samo vjerovala da je to moguće! Na isto mjesto vratili smo se kao drugi ljudi. Strah unutar mene živio je nevidljivo kao komarac u oluji. Osakaćeni, zamrznuti strah. Nije se pojavio odjednom, buknuo uz dojavu vatrometom. Bilo je tiho i podmuklo. Kao plijesan. Ustajali zrak i molekule. Onda to nisam protumačiti, ali postala sam tupo tijelo bez osjećaja da bih preživjela.
2000. godina. Radim u domu za potrebite i nemoćne. Ponovno sam otkrila dio sebe koji sam zaboravila. Ljubav prema riječima i pisanju. Uživanje u kartaškim igrama, Scrableu i šetnjama po toploj kiši. Ja sam ‘radovi u tijeku’. Oprost prema samoj sebi još se slaže. Sjedim na večernjim vijestima. Ljudi me zovu hrabrom zbog sranja koje sam preživjela. Zovu me hrabrom jer nisam sjela i umrla iako sam zazivala smrt. Htjela sam prekinuti vlastiti postanak. Prekinuti ozljeđivanje. To je naoružalo strah. Otupilo me i zatim vratilo natrag. U želji za smrću otkrila sam volju za životom.
Odatle je potekla snaga da odšetam iz kuće. Ne pitajte me zašto sam ostala. Ne mogu vam odgovoriti. Ne pitajte me zašto vaša sestra ili susjedi ostaju. Ne znam vam to objasniti. Nije bijelo crno. Ne lakim riječima. Ovisi o svakoj pojedinoj osobi. Poput boje za kosu. Krivim li strah? Sveznajući, moćni, osakaćujući, zamrznuti strah? O da. Skriva se iza zavjesa. Druži se s razbijenim suđem. Slomljenim snovima. Ozljedama koje nitko ne može vidjeti.
Ne pitajte zašto sam ostala. Pitajte zašto sam otišla. Onda stavite ljubičastu vrpcu i nosite svijeću u mraku.
O autorici: Zovem se Janice Canty. Počela sam pisati u jedanaestoj godini kad mi je učiteljica rekla da imam talenta. Pisanje je za mene poput eliksira. San o objavi knjige zataknula sam daleko na sigurno mjesto. Ne živim od pisanja iako strast prema riječima u meni gori poput logorske vatre. Radim kao medicinska sestra u domu za potrebite na sjeveru zemlje u malom nepoznatom gradiću. Bavim se bloganjem i pisanjem na Facebooku. Twitter mi ne ide.
Prevela i prilagodila Marina Damian
