Sa stavom

Novinari s iskustvom protiv ex-manekenki i would be pjevačica

Novinari s iskustvom protiv ex-manekenki i would be pjevačica

 

Izbor novog urednika / ce HRT-a i nije tema koja se čini kao prvi izbor za Libelu. No bez brige, neću se baviti zakulisnim igrama, nepotizmom, političkom (ne)podobnošću i sličnim temama koje bilo kakvi izbori u nas nužno povlače. Na prvi pogled, izboru se doista nema što prigovoriti – pet kandidata i četiri kandidatkinje, sve fer i po propisu, jednake prilike za sve. A možda i ne? Nitko ne može osporiti činjenicu da se žene imaju prilike kandidirati za sve i sva, no pitam se, doživljava li ih itko kao uistinu ozbiljne kandidatkinje (na pamet mi padaju nezaboravne fotografije Đurđe Adlešič u pozi á la Sharon Stone koje su obilježile predsjedničke izbore 2004. godine)?

Ako je suditi prema članku objavljenom na web portalu Večernji.hr, odgovor na gore postavljeno pitanje je decidirano ´ne!´ Naizgled rutinski članak kojemu je zadaća ukratko predstaviti veselo društvo koje se natječe za uredničku fotelju zapravo je prava mala enciklopedija stereotipa. Da čitava stvar bude još bolja (ili gora, kako se uzme), tekst potpisuje jedna žena – Tanja Božić, respektabilna novinarka, pače dobitnica godišnje nagrade Hrvatskog novinarskog društva. Eh, da nije tragično, bilo bi smiješno (no dobro, i ovako je u najmanju ruku urnebesno!).

Da ovaj tekst nije objavljen na ´ozbiljnom´ web portalu (ili barem takvom koji pretendira na ozbiljnost), vjerojatno bih ga otpisala kao neukusnu seksističku šalu. Najprije me zasmetalo uporno korištenje muških oblika imenica (kandidat, urednik), no kad sam prešla na konkretne portrete ´kandidaTA´, ubrzo sam shvatila da je ispuštanje nastavaka ´-inja´ i ´-ca´ najmanji problem! Samprozvani list za ´ljude sa stavom´ očito itekako svjesno i slobodno rabi rodno obojeni jezik; ako ništa drugo, a onda stoga što je (navodno) očito da će pobjedu odnijeti muškarac. Čak i ako se pomirimo s bolnom činjenicom da naše društvo još uvijek nije spremno na to da nacionalnu televizijsku kuću vodi ženska ruka (no nikad se ne zna, možda se i u ovo pred-predblagdansko vrijeme čuda događaju!), znači li to nužno da kandidatkinje nemaju ništa za ponuditi osim atraktivnog izgleda, pjevačkih afiniteta i seksualnog umijeća? Da ne bi ispalo da izmišljam, fantaziram, upadam u zamku pogrešnog tumačenja, zavirimo pobliže u portrete kandidata / tkinja.

 

Bivši diplomat vs. bivša manekenka

Pojednostavljeno rečeno, ´crno-bijeli svijet´ u članku Tanje Božić moguće je svesti na slijedeću jednadžbu: žene = zaposlene, ali uglavnom imaju preča posla (obitelj, prijatelji, raznorazni hobiji) , muškarci = sve redom ozbiljni novinari i profesionalci s iskustvom, jedan drugome do uha. Evo, ukratko, što se može pročitati o kandidatima: “dugogodišnji novinar i urednik” (Dražić), “prošao je sve novinarske i uredničke faze na televiziji” (Kovačević), “osim karijere novinara u Informativnom i Vanjskopolitičkom programu, karijeru je gradio i u diplomaciji kao glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova” (Rotim), “vrlo uspješan u Zabavnom programu” (Štengl). Doista impresivan popis kvalifikacija, uspjeha i radnog iskustva. Šteta što isto ne možemo reći i za mini-portrete njihovih kolegica koje se također natječu za mjesto u uredničkoj fotelji. Evo što o njima piše Božić: “uživa u seksu, koji joj je na vrhu liste prioriteta” (Kušec), “majka dvoje djece”, često je se viđa “na modnim događajim, otvorenjima i zabavama”, “do udaje se bavila i manekenstvom” (Zidarić), “za njezino se ime ne vežu ni tračevi ni afere” (Živalj), “bliska” s Dijanom Čuljak i Sinišom Kovačićem (Gašparović).

Primijetila bih i to da se niti za jednog muškarca ne navodi dob ili bračni status, kao ni njihovi interesi ili hobiji (za Kovačevića, se doduše, ističe da voli skijanje, no to je spomenuto u vezi s njegovim dokumentarnim filmom o obitelji Kostelić). Na kraju krajeva, ako je seksualni apetit ovdje doista relevantan faktor, zašto nam autorica ne otkriva ništa o umijeću i vratolomijama muških kandidata? S kime Šprajc ispija jutarnju kavu? Koliko djece ima Dražić? Podacima koji su, kako se čini, ključni kad je riječ o nominiranim novinarkama, nema ni traga u portretima novinara.

I tako nemušti čitatelj / ica stječe dojam kako su jedini ozbiljni pretendenti na uredničku poziciju pripadnici muškog spola. Žene kao da su zalutale na izbore, prijavile se više iz nekog hira. Posjeduju li one uopće potrebne kvalifikacije? Čovjek se zapita. U prilog tomu idu i fotografije koje prate članak: Šprajc i Kovačević, kao tzv. glavni favoriti prikazani su u radnom okruženju i u odijelima, dok je Mirna Zidarić ´uhvaćena´, a gdje drugdje, nego na jednom od brojnih ´događaja´ i ´otvorenja´ koje, kako doznajemo, tako često posjećuje. Znači li to da su joj preči parfemi nego posao?

 

Ozbiljna kandidatura ili ´ženski hir´?

Kao glavni kriteriji za izbor novog/e urednika/ce HRT-a navode se “petogodišnje uredničko iskustvo na HRT-u i poznavanje tehnologije rada u kući”. Čitajući Večernjakov tekst, teško se oteti dojmu da niti jedna od predstavljenih kandidatkinja ne udovoljava ovim kriterijima. No dobro, nešto radnog iskustva očito imaju, no iz napisanog je nemoguće razaznati koliko dugo su na televiziji ili na koji način pridonose njenom radu. Katja Kušec je “urednica u Informativnom programu”, Zidarić “jedna od urednica u Sportskom programu”, a Jasminka Živalj “urednica u Dramskom programu”… Koliko dugo, s kakvim uspjesima? Ne zna se. A uvaženi kolege novinari? No da, tu smo ipak nešto konkretniji i iscrpniji: Zoran Šprajc uređuje nedjeljni Dnevnik te prati rad Sabora i Vlade, Štengl je “vrlo uspješan u Zabavnom programu”, Kovačević je prošao “sve novinarske i uredničke faze na televiziji”. Lako se stječe dojam da izbor između kandidata i kandidatkinja u ovom slučaju i nije neki izbor!

Nakon svega, preostaje mi tek ponoviti pitanje s početka članka – shvaća li itko žene ozbiljno? No da, možda tražim previše – pa već i sama činjenica da im se ´dopušta´ da se kandidiraju velika je stvar. Nakon što cijela priča završi i najkompetetniji među momcima se vine u uredničku fotelju, ljupke se kandidatkinje mogu mirne duše (jer pokazale su, eto, da je rodna ravnopravnost u nas živa i zdrava) vratiti svojim društvenim događanjima, obiteljskim ručkovima i pjevačkim showovima.