Sjećam se svog prvog radnog dana u uredima glazbenog časopisa “Melody Maker”. Bilo mi je tek šesnaest i bio je to moj prvi pravi izlazak u svijet odraslih. I da, bio je to popriličan šok za mene. Izlazim iz lifta s pripaljenom cigaretom u ustima kako bih svima dala do znanja da sam i ja jedna od njih – dakle, odrasla. Iz istog razloga iz ruksaka vadim bocu pijače i na sve strane zapitkujem tko želi guc. Nedugo nakon doseljavanja u London odlučila sam da ću se seksati s kim god stignem. Zašto ne? Prvu plaću trošim na nove, izazovne gaćice iz Marks&Spencera tako da napokon mogu baciti one užasne koje sam naslijedila od mame. Nije da se kod kuće u Wolverhamptonu nisam pretrgla nudeći se na sve strane, no bojim se da nije bilo interesenata za moje djevičanstvo. Na kraju sam zaključila da je to nešto što ipak treba obaviti u Londonu. Moja misija ovaj mjeseci: postati novinarski wunderkind i neodoljiva zavodnica koju će netko (po mogućnosti u što bližoj budućnosti) povaliti.
Flertanje na radnom mjestu tema je oko se feministice nikako ne slažu. One tvrdokornije u to ne vjeruju: što se njih tiče, čemu okolišati? Lijepo se smjestite u izlog u četvrti Crvenih svjetiljki i stvar riješena! Takvom načinu razmišljanja apsolutno ništa ne fali. Na kraju krajeva, ideja da žene moraju flertati kako bi napredovale u poslu jednako je frustrirajuća kao i svi ostali imperativi za žene – da moraju biti mršave, da moraju prihvatiti niže naknade za jednaku količinu posla i sl. Neke žene jednostavno ne flertaju. Ne žele flertati, nemaju ´štiha´ za flert, ne osjećaju se ugodno. Ukratko, pomisao na flert odbojna im je koliko i visoke pete, dizanje utega ili snalaženje u prostoru mojoj malenkosti. Najradije bi odjebale cijelu stvar.
{slika}
No ima i žena kojima flertanje dolazi potpuno prirodno. Za njih to nije obrambeni mehanizam niti posljedica godina neželjene seksualizacije od strane prokletog patrijarhata. Za njih to nije reakcija, već akcija, nešto što proizlazi iz čiste uživancije u životu, u razgovoru sa zanimljivim ljudima, u zajedničkoj spoznaji da-se-ti-sviđaš-toj-osobi-i-da-se-ta-osoba-sviđa-tebi-i-nije-li-to-super. Ako vam je flertanje urođeno, ne možete si pomoći. Flertate sa svim i svačim: muškarcima, ženama, djecom, životinjama, automatskim sekretaricama. Kao prpošnoj umjetnici flertanja, moj moto je da kad sam već i onako osuđena da po cijele dane razgovaram s ljudima, zašto onda taj razgovor ne bih pretvorila u nešto nakon čega ćemo se svi skupa bolje osjećati?
I, je li mi flertanje pomoglo u “Melody Maker”-u? Jesam li izgradila novinarsku karijeru zahvaljujući svojoj neodoljivoj seksualnoj privlačnosti? Moram biti iskrena i reći: ne. A što da vam kažem – ne zaboravite da sam u to vrijeme bila šesnaestogodišnja klinka koja je na posao dolazila u ogromnim šeširima i izgledala kao da se boji vlastitog upaljača. Moje vještine flertanja (ako se dobro sjećam) uglavnom su se svodile na ´drsko´ namigivanje koje je vjerojatno podsjećalo na kakvog poremećenog gusara prije negoli na femme fatale.
{slika}
Svi muškarci u uredu prema meni su se odnosili kao da sam čimpanza odjevena u haljinu koja se ušuljala kroz prozor, i za koju su zaključili da je bolje da ju puste da se potiho zabavlja s računalima jer bi ih u protivnom mogla ugristi. A čak i da me nisu gledali kao da sam upravo pala s Marsa, ja ionako ne bih htjela flertati s njima. Pobogu, oni su bili pravi odrasli! Bili su stari – ono, u tridesetima! Da sam se spetljala s nekime od njih sigurno bi me počeo daviti pričama o porezima, politici i sličnim temama za odrasle. Hvala, ali ne hvala! I tako su u mom slučaju flertanje i karijera bili strogo odvojene kategorije.
Ipak, čvrsto vjerujem da bi svaka žena trebala flertati ako to želi, a da to ni na koji način ne dovede u pitanje njena feministička uvjerenja. Moje dame, radno je okruženje prema nama neprijateljski nastrojeno. Da ne spominjem da svi vaši muški kolege non-stop flertaju sa svojim muškim šefovima. Časna riječ! Famozni male bonding (zbližavanje među muškarcima) zapravo se svodi na flertanje. Oni flertaju dok igraju golf, kad zajedno idu na nogometne utakmice, kad ćaskaju kraj pisoara, čak i (tužno, ali istinito) kad u sitne sate plazaju po pubovima i striptiz klubovima. Stoga, dame – samo naprijed! Ako vam se flerta, flertajte! Ako vam se ne flerta, nemojte flertati, ali onda ne kenjajte po ženama koje to čini (barem ne njima u facu).
I tako, učim ja flertati. Ne da bih napredovala na poslu nego onako, zabave radi. Uf, al je zajebano! Do sad sam flertala samo s tinejdžerima koji me baš i nisu primjećivali. Hmm kad malo bolje razmislim, još uvijek sam djevica, što znači da me uopće nisu primjećivali! Očito se nisu razumjeli u flertanje. “Valjda sam previše suptilna”, mislim si dok se njišem u ritmu glazbe na jednom tulumu. Razmišljam o svom ogromnom šeširu i izvodim nešto što bi trebalo biti sexy ples. “Hmm, ne djeluje. Možda da pokušam s manje suptilnosti?” Bingo! Prilazi mi frajer, ćaskamo o glazbi. Uskoro odlazimo do šanka i on naručuje piće. Ja u tišini buljim u njega. “Jesi OK?” pita me dok plaća pivo. “Samo se pitam kako bi bilo poljubiti te”, kažem ja, dobacujući mu znakovit pogled ispod oboda šešira. Deset sekundi kasnije čovjek mi gura jezik u grlo kao da štrajkam glađu, a on me pokušava prisilno nahraniti cjevčicom (dok se ja svojski trudim da tu cjevčicu ne iskašljam van). Sva sam u euforiji! Isuse! Tko bi rekao da će biti tako lako! Trebaš samo pitati – i dobit ćeš! Jedan poljubac molim – evo, izvolite! Narednih tjedana praktički stavljam karijeru na čekanje kako bih se ljubila do iznemoglosti.
No svijet glazbe i medija je malen, pa se vijesti o mojim pothvatima šire poput požara. Nisam se ni okrenula, a već imam “reputaciju”. Atmosfera u uredu radikalno se mijenja, i to na način koji mi se baš i ne sviđa. U kolumni s tračevima pojavljuju se nagađanja da sam se spetljala s jednim piscem, tip zadužen za likovnu opremu časopisa zadirkuje me jer sam zabrijala s tipom za kojeg se zna da ima problema s preranom ejakulacijom (??). “Nadam se da si dobro obrisala tu haljinu”. Ha, ha, smiješno. A onda me jedan od urednika poziva u svoj ured i kaže mi da moj tekst mogao završiti na naslovnici. “Slušaj, najbolje da mi sjedneš u krilo pa da popričamo o tome”.
{slika}
Opa! mislim si ja. Eto ga na – pravi pravcati seksizam, glavom i bradom! Čak i u uredu napučenom naprednim liberalima i otpadnicima od društva nađe se spodoba koja će me ocjenjivati isključivo na temelju moje seksualnosti. Lagala bih kad bih rekla da u tome nema i nešto uzbudljivo. Uostalom, ako sam nekada bila potpuno nepoželjna, a sada sam materijal za ševu – pa, to je neka vrst napretka, nije li? S druge strane, nemam pojma kako se ponašati u toj situaciji. U nedostatku kvalitetnijih rješenja, jednostavno se oslanjam na učinkovite metode iz djetinjstva. Kao najstarije od osmero djece koja su se neprestano tukla i svađala, moja taktiku u “Melody Maker”-u je da lagano otkačim. Tipa sa šalom o brisanju haljine natjeram da mi plati piće kako bih zaliječila povrijeđene osjećaje, pisac trač-kolumne mora se popeti na stolicu i javno ispričati pred čitavim radnim kolektivom. Stoga kad urednik zatraži da mu sjednem u krilo, ja si mislim “Tvoja greška stari”, čitavom se težinom stuštim na njega i pripalim pljugu. “Da pogodim, prekinula sam ti cirkulaciju u nogama?” zapitkujem vedro dok se on preznojava i kašlje. I tako sam dobila svoju prvu naslovnicu.
OK, nije da ne shvaćam zašto sam postala predmet sprdnje u uredu. Istina je da se ponašam kao narajcani ženski Pac-Mac i jurim naokolo razjapljenih čvalja. Tu definitivno ima dosta materijala za šale. Ali u problem je u tome što te šale nisu ´smiješne šale´. U njima je previše… ne znam, domigivanja, znakovitog kimanja glavom. A primijetila sam i to da muškarci s kojima se ljubim nikada nisu predmet šala. Te se šale nadvijaju nad mene kao tama i pritišću me.
Prevela i prilagodila: Nada Kujundžić
