Emerald Fennell je u svega šest godina uspjela postići status jedne od najkontroverznijih redateljica u mainstream filmu. Dok joj se uglavnom priznaje specifičan smisao za estetiku i vješto balansiranje između ljepote i groteske, njen afinitet za nonšalantno sardoničnu satiru najčešće je poiman kao pretenciozna provokacija, čisti ragebait ili bljesak genija. Svaki novi film izaziva hajp koji se čini primarno motiviran iritacijom njenom pojavom i neupitnom privilegijom. Ni “Orkanski visovi”, Fennellina recentna adaptacija istoimenog klasika, nisu iznimka.
Od objave prvih vizuala prošlog proljeća, film dio publike i kritike dosljedno ozlojeđuje anakronizmima, izborom kostima i glumaca, uopće idejom da se redateljica poput Fennell prihvatila tako ambicioznog, gotovo nemogućeg zadatka.
Nakon premijere, kritike u tom smjeru gomilale su se iznenađujućom žestinom. Naravno, to je samo intenziviralo interes publike. Je li film zaista toliko loš ili je u pitanju sitničavi elitizam?
Tim i drugim pitanjima bavio se razgovor Romansa na aparatima: Novi orkanski visovi, održan 5. ožujka u Šesnaestici. U razgovoru su sudjelovale filmska i književna kritičarka Dunja Plazonja, književnica Lucija Tunković i knjižničarka Rebbeca Mikulandra, uz moderiranje suradnice portala Vox Feminae Barbare Gregov.
Prezasitni kolači za kojima ćemo posegnuti ponovno
Jedna od prvih tema koje su se dotakle bila je upravo skrutinizacija Fennelline adaptacije te su istaknule da su prijašnje ekranizacije Orkanskih visova primljene blaže. Animozitet prema Fennell specifično, Rebbeca Mikulandra povezala je s njenim posh statusom u Britaniji i mizoginijom.
Osobno smatram da je nemoguće ne primijetiti da rad drugih redatelja_ica, čak i onih percipiranih jednako iritantnima i pompoznima, rijetko nailazi na toliku količinu neskrivenog prijezira. Uz primjedbu da je Emerald Fennell Michael Bay ženskog pogleda, nezanemariv broj kritika ima tendenciju uspoređivanja Fennellinih “Orkanskih visova” s prekrasnim kolačima groznog okusa, svodeći recepciju filma i njena opusa na puku nekritičku konzumaciju luksuznog smeća. Takva reduktivna tumačenja mainstream kinematografije i slastica dopuštaju primarno pasivnu i pacificiranu publiku ili samozadovoljni hatewatch, ne i malo kompliciraniji, neironični interes kakav je mogao proizvesti njen prethodni film Saltburn.
Da je Fennellina aspirativno šokantna i vizualno beskrajno atraktivna, idiosinkratična (in)verzija eat the rich filma kolač, bio bi raskošna torta s kremom u nekoj pastelnoj boji i elaboriranim, sirupastim preljevom koji provali saharina daje gotovo oporu, izazovnu notu. Zasićuje nakon svega par zalogaja, no sočna je i nesvakidašnja pa odgovara na neku nepresušnu potrebu za intrigom, iako ne utažuje glad a iritacija i tromost neminovno postupno zasjenjuju dekadenciju. Baš zato ćemo za takvom tortom posegnuti opet, barem ponekad, čak i kada „znamo bolje“.
Sudeći po promo materijalima i traileru, Fennellini “Orkanski visovi” trebali su biti još jedan takav sočan film, gdje je upravo oprečnost iskustva, sposobnost da zabavlja iako servira predvidljivo površne interpretacije najavljenih tema i očarava dok polako dosađuje slojevima ironije, sastavnim dijelom njegove privlačnosti. Nažalost, umjesto transgresivnijeg Bridgertona, ova reinterpretacija knjige nudi razvodnjenu i beskrajno sumornu priču o zabranjenoj ljubavi lišenu ključnih konflikta koji su je zapravo učinili potresnom i nemogućom.
Generacijske traume koje definiraju roman su zanemarene
U Fennelinoj verziji, otac Earnshaw (MartinClunes) preuzima Hindleyevu ulogu mučitelja i alkoholizmom i kockom obitelj baca u siromaštvo. Nelly (Hong Chau) je sada nezakonita kćer plemića i Catherinina (Margot Robbie) družica. Joseph (Ewan Mitchell) je od religijskog fanatika i Hindleyeve desne ruke postao drag mladić u konsenzualnoj BDSM vezi sa sluškinjom Zillah (Amy Morgan). Na sličan je način portretiran i odnos Isabelle (Alison Oliver) i Heathcliffa (Jacob Elordi). Edgar Linton (Shazad Latif) malo je mrzovoljniji nego u romanu.
Uvidi sudionica razgovora u Šesnaestici slažu se i s mojim viđenjem da takvi rezovi, iako ekonomični, brišu kontekst transgeneracijskih trauma koje definiraju roman. Na taj način odnos između Catherine i Heathcliffa u fokusu Fennellinae adaptacije gubi na ambivalentnosti i težini. Bez sociopolitičke dimenzije, njihova razdvojenost i Catherinin brak s Edgarom Lintonom rezultat su jednog nesporazuma i potrebe za bijegom iz siromaštva. Nisu realizacija želje za moći i uzdizanjem već prilično komfornog načina života, koji pripada Catherine, no ne i Heathcliffu.
Kako je u razgovoru istaknula Barbara Gregov, Catherine ga ne bira čak ni kad postane bogat, iako ne postoji zabrana od strane Edgara Lintona. Izbjegavanjem prikaza Heathcliffove surovosti, silina te osuđene ljubavi svodi se na generalnu žudnju, banter na kiši i šlampavi preljub, pri čemu uzroci premreženih tragedija nisu istraženi. Catherinina smrt u filmu direktnom je posljedicom Nellynih spletki. Nitko nikog ne proganja iz groba.
Slobodna interpretacija izvornog materijala nije problem sama po sebi, pogotovo kada baca novo svjetlo na kritički podzastupljene segmente originala ili razvija neki definirajući detalj u alternativnu povijest. Čak i kada takve vrste intervencija izostaju, adaptacija može biti zabavno samostalno djelo. U intervjuima uoči izlaska filma, Fennell je izjavila da je pokušala uhvatiti iskustvo i osjećaj čitanja Orkanskih visova u dobi od četrnaest godina, što upućuje na potencijal pristupa djelu kroz prizmu djevojaštva. Uz to, film stavlja u određeni dijaloški odnos s Marie Antoinette Sofie Coppole i Romeo + Juliet Baza Luhrmanna.
Nedorečeno iskorištena prizma djevojaštva
Tumačenje filma kao oblika istraživanja djevojaštva moglo je biti izuzetno zanimljivo da nije ostalo nedorečeno. U Marie Antoinette, Sofia Coppola koristi visoku modu, campy interijere, Conversice, Tumblr kolornu paletu, pa i slastice, da bi omraženu kraljicu prikazala kao – tinejdžericu, rastrganu, očekivano, između internacionalne politike, patrijarhalnih očekivanja i unutarnjih previranja s kojima se nosi kroz partijanje, luksuz i balansiranje po rubu ekscesa. Sviđao nam se Coppolin portret Marie Antoinette ili ne, implikacije i napetosti između njene pozicije, kapaciteta i dobi jasno su naznačene.
Fennellini “Orkanski visovi” centriraju Catherine Earnshaw, no na mjestu njene dublje karakterizacije plasiraju niz vizualno efektnih simbola bez osobite poruke ili intencije.
Zid koji imitira boju i teksturu njene kože u Thrushcross Grangeu neodređeno upućuje na metaforu tijela kao uklete kuće ili življenja u vlastitoj koži, kao što korzeti i silne vrpce posvuda upućuju na generalnu sputanost, tekstilni odjek staklenog zvona. Osim toga, njeno nepredvidljivo, eratično ponašanje kodirano je kao razmaženost i izraz duboke patnje motiviran dosadnim brakom i preplavljujućom ljubavlju prema Heathcliffu.
Ipak, vajb prvog čitanja knjige uhvaćen je kroz sumornu, prijeteću ljepotu kontrastnih interijera, samog krajolika, prekrasnu kostimografiju i neodređene osjećaje ushita i jeze u interakcijama između Catherine i Heathcliffa. Sardonične geste poput Isabelline kuće lutaka ili praznih boca postavljenih u formaciju božićnog drvca ponekad zaista zabavljaju.
Dunja Plazonja istaknula je da je iz tinejdžerske perspektive Orkanske visove moguće poopćiti na ljubavnu priču. Doživljaj morbidne fascinacije može proizvesti činjenica da kao čitateljice puno toga zaboravljamo, previđamo ili ne možemo još razumjeti u toj dobi. Ponovljenim čitanjima, postaje očito koliko je Nelly nepouzdana naratorica, kao stvarni razmjeri Heathcliffova i Hindleyeva nasilja te rasizam i klasna borba u srži svega. To decentrira odnos Catherine i Heathcliffa, potpuno ga demitologizira kao rubnu romansu.
Ignoriranje političke dimenzije romana
Jedan od najtežih momenata recepcije knjige je praćenje Heathcliffova postupnog preobražaja u okrutnog oportunista nepresušnog strpljenja za dovršetak svoje apsolutne, sve prožimajuće osvete, kao i razumijevanje da u gušećoj izolaciji propadajućeg zdanja Orkanskih visova nije moglo biti drugačije. To čini kroz perpetuiranje i potenciranje svega što je naučio od svojih mučitelja. Fennell zaobilazi hvatanje u koštac s tom nelagodom tako što Heathcliffa čini tipičnim Scorpio boyfriendom s kojim nije baš tako teško suosjećati. Ambivalentnost Nellyna lika gotovo je jednako nelagodna. U filmu je njena uloga sluškinje, odgajateljice i prijateljice, koja ipak gaji primjetan animozitet prema Catherine specifično, svedena primarno na spletkarenje protiv Catherine opravdano zamorom njenom bezrazložnom frivolnošću.
To je lijen i neukusan odjek Saltburna gdje je u liku Olivera srednja klasa prikazana kao zavidna i manipulativna, uvijek spremna potkopati naivne bogataše iz nekog devijantnog nagona koji potpuno ignorira njihove nedaće i ljudskost.
Uz to što je isključivim uzrokom Catherinine tragedije, Nellyn lik je u “Orkanskim visovima” rasijaliziran umjesto Heathcliffova. Drugi rasijaliziran lik je Edgar Linton, pomalo prikazan kao Catherinin tamničar. Fennell ponovno ignorira političku dimenziju romana, pretvarajući je u površan pokušaj besmislene subverzije.
Zbog svoje investiranosti u razvučenu patetiku, “Orkanski visovi” uglavnom podbacuju i gdje je Saltburn bio zabavan, ponajviše u pogledu seksualnih eskapada i uvrnutog humora. Uz iznimku scene u štali između Josepha i Zillah i dinamike između Isabelle i Heathcliffa, seks u filmu prilično je konvencionalan unatoč svoj žudnji koja se nastoji signalizirati. Sugestivne geste miješenja tijesta i prčkanja po razbijenim jajima više funkcioniraju kao comic relief nego što upućuju na seksualno buđenje Catherine i Heathcliffa. Također, smjeliji pokušaji humora (primjerice, uvodna scena) uglavnom djeluju isforsirano.
Svakim svojim filmom, Fennell nastoji uvjeriti gledatelja_icu da radi nešto transgresivno, pomiče granice, usuđuje se ići tamo (gdje god to u datom trenutku bilo). Iako “Orkanski visovi” još jednom potvrđuju Fennellin besprijekoran smisao za idiosinkratičnu estetiku, sama priča gubi smjer i postupno se razvodnjava pod teretom potrebe da izaziva kojoj se ne usuđuje zaista prepustiti.
Promatran izvan konteksta knjige, film je prvenstveno festival yearninga, vizualno i atmosferski na tragu recentnih gotičkih ekranizacija poput Nosferatu Roberta Eggersa i Frankenstein Guillerma del Tora, koji su više blagonaklono kritizirani od “Orkanskih visova”, iako u sva tri filma estetika neuspješno pokušava nositi svu težinu frustrirajuće konvencionalno ispričane priče.
Barbara Gregov i Lucija Tunković složile su se da film ne može odlučiti je li šokantan ili pristupačan, zbog čega ne uspijeva ni u jednom. Zaista transgresivno bilo bi napokon prikazati Orkanske visove točno kakvi jesu.
