Četrdeset godina nakon pobune u južnoafričkom Sowetu, knjiga Barucha Hirsona još uvijek nudi nadahnuće za antikolonijalnu i antikapitalističku borbu
Ovo je ulomak iz knjige Barucha Hirsona “Year of Fire, Year of Ash: The Soweto Schoolchildren’s Revolt that Shook Apartheid”, koju je ovog mjeseca ponovno objavio Zed Books, u kojoj autor opisuje društveno-političku i ekonomsku pozadinu Ustanka u Sowetu 1976. godine.
Deseci tisuća školske djece sudjelovalo je u pobuni koja je započela kao protest protiv predloženog uvođenja obavezne poduke na jeziku afrikaans, što je doživljeno kao još jedna diskriminatorna mjera protiv crnih učenika i učenica kojima su već bile uskraćene obrazovne mogućnosti i čije je obrazovanje općenito bilo nekvalitetno. Stotine učenika/ca i studenta/ica (procjenjuje se između 176 i 700) ubijeno je od strane policije koja je brutalno intervenirala i napala prosvjednike/ce.
Ustanak u Sowetu obilježava se 16. lipnja i taj dan je proglašen Danom mladosti u Južnoafričkoj Republici.
Bijes crnog stanovništva na bjelačku dominaciju u Južnoafričkoj Republici nikada uvijek je bio blizu površine. U selima, na farmama, u gradovima, Afrikanci su dizali glas, organizirali kampanje i koristili sva moguća dostupna sredstva kako bi osigurali i zaštitili svoja prava od bijele vladajuće klase. Na svakom koraku su nailazili na neumoljivu manjinu koja je željela zadržati svoju kontrolu – političkom hegemonijom, ekonomskim potčinjavanjem, društvenom segregacijom, pravilima i odredbama te, konačno, brutalnom silom.
Taj bijes je često bio prigušen. Oblici prosvjedovanja su bili “miroljubivi”. Crno stanovništvo je pokazivalo iznimnu samokontrolu koja je bila u raskoraku s ogromnim bijesom zbog beskonačnog poniženja koje su svi osjećali. U svim štrajkovima, bojkotima, demonstracijama, lokalnim i državnim kampanjama, vođe su zahtijevale obuzdavanje – a policija je odgovarala palicama, oklopnim vozilima, suzavcem i mecima.
Nasilje se prečesto internaliziralo, i u predgrađima u kojima je živjelo crno stanovništvo, na granicama gradova u kojima su živjeli isključivo bijelci, skupine tsotsis (kako su nazivali bande/delinkvente) terorizirale su ostalo ostanovništvo. Bijes koji je ključao, hranjen siromaštvom i frustracijom, često je bio oružje kojim je opresirano crno stanovništvo ozlijeđivalo i ubijalo svoje ljude.
Soweto je desetljećima žarište velike količine nasilja. Njegovo stanovništo od 1,3 milijuna služi kao kućna, tvornička i uslužna radna snaga za pola milijuna bijelaca (koji čine “službenu” populaciju Johannesburga). Prema svim iskazima, ovaj grad koji nije grad, odnosno područje koje je poznato po svom akronimu Soweto (South West Township) jedno je od najnasilnijih područja na svijetu. Godinu dana prije pobune u Sowetu, studentske novine Sveučilišta Witwatersrand objavile su kako je:
“…u posljednjih godinu dana zabilježen stopostotni porast nasilnih zločina: 845 ubojstava; 92 teška ubojstva; 1828 silovanja; 9682 napda s namjerom teškog tjelesnog ozljeđivanja. Četristo tisuća ljudi u Sowetu nema dom. Žive na ulicama i pod crkvenim nadstrešnicama. Njihova lica i tijela prepuna su ožiljaka; pištolj je brz, a nož je tih”.
Isti taj bijes okrenuo se protiv bijelaca, ne samo u obliku “kriminala” (kuće bijelaca u Joannesburgu čuvene su po svojim grmovima ruža i po svom osiguranju od provalnika!), već i nasiljem nad bilo kim koga smatraju štetnim za stanovnike ovog dijela grada. Postoji duga povijest nasilnih prometnih nesreća u kojima su poginuli ili ozljeđeni Afrikanci. Gnjev okupljene mase bio je uperen protiv osoba koje su bile prisutne ili su se našle na putu. Lako zapaljiv gnjev pretvarao se u bacanje kamenja i uništavanje posjeda. Gomila bi se preobrazila u proključalu gnjevnu masu koja traži osvetu.
Takvo nasilje je specifično za zemlju u kojoj lokalne zajednice žive u nepodnošljivim uvjetima. Uvijek postoji duboki osjećaj frustracije i otuđenosti u naseljima ili segregiranim zonama velikih urbanih cjelina. Nemiri imaju funkciju održavanja dijelova zajednice; stapanja očajnih pojedinaca/ki u kolektivitet koji ustaje protiv dugotrajnih nepravdi.
{slika}
Kako se razdoblje do pobune rastegnulo – sve do 1976. – gomila nije više mogla mirovati. Pojavile su se frakcije i formulirali novi ciljevi. Nije postojala samo jedna gomila, već stalno promjenjiva masa koja se preoblikovala u svojoj potrazi za načinom promjene društvenih uvjeta. Opisati sudionike/ce i njihove grupe kao “etničke” ili “plemenske” ili “rasne”, kao što to čine mnogi Južnoafrikanci, ne može objasniti ciljeve tih ljudi niti uzroke događaja. Takav opis samo skriva očitu neravnopravnost u društvu i siromaštvo pobunjenika/ca. Osim toga, takvi opisi odvlače pažnju s provokacija koje su potaknule “pobunjenike”, kao i od dugotrajnih kampanja buđenja mržnje u lokalnim i nacionalnim (bijelim) novinama koje su često prethodile napadima Afrikanaca. Otvoreno anti-indijska kampanja u medijima prethodila je neredima u Durbanu 1949. Direktna policijska intervencija prethodila je “plemenskim” napadima tijekom bojkota autobusa u Evatonu. Otvoreno policijsko provociranje dovelo je do napada na stanovnike Soweta od strane stanara hostela Zulu 1976. godine.
Kada su apologeti sustava shvatili da opisi prosvjednika/ca u okviru “rase” ili “etniciteta” nisu uvjerljivi, pokušali su s drugim pristupom. Tvrdili su da su za te događaje “zaslužni” “kriminalni elementi” i bande iz naselja (tsotsis). Ignorirali su kako su razdoblja političke aktivnosti u naseljima/predgrađima Južnoafričke Republike zapravo dovela do velikog pada krimala. Taj pad je obilježio i događaje 1976., kada su se inicijalni prosvjedi pretvorili u prolongiranu pobunu protiv bjelačke administracije.
Policija i režim morali su “zamaskirati” nove sukobe u naseljima. Kada su se mladi ljudi okrenuli protiv članova savjetničkog vijeća (Urban Bantu Council, UBC) ili protiv afričkih biznismena i nekih svećenika, vlasti su okrivile tsotsis; kada su mladi uništivali pivnice i trgovine s alkoholnim pićima, opet su okrivili tsotsis; i kada su policajci u civilu pucali na djecu, krivi su bili tsotsis. Premda nikad nitko od tsotsis nije pucao na policiju ili, zapravo, na bilo kojeg bijelca.
Rasni nemiri ili klasni rat?
Pobuna, koju su mediji prezentirali svijetu kao sukob “boja kože” bila je daleko više od rasnog sukoba. Do 1976., riječi korištene u prošlosti promijenile su značenje. Riječ “crnac” bila je ublažena i proširena. Tijekom 1970-ih mladi muškarci i žene koji su osnovali/e Black Consciousness Movement nisu bili/e samo Afrikanci/ke, već i mulati/kinje i indijski studenti/ce i intelektualci/ke. Tijekom 1976., pobunjeni mulati/kinje – studenti/ce sa Sveučilišta Cape Town i srednjoškolaci/ke – priključili su se afričkim kolegama/icama u demonstracijama i zajedno s njima se suočili s policijskim terorom.
U afričkim naseljima također je bilo naznaka da pobuna prelazi granice boje kože. U Sowetu je bilo crnih policajaca koji su se ponašali isto kao njihovi bijeli kolege; bilo je i kolaboracionista koji su prijetili vodećim članovima Black Parents Association; bilo je crnih doušnika koji su surađivali s policijom; bilo je vođa koji su nastojali potkopati borbu i zaustaviti školski bojkot; a postojalo je i savezništvo između članova Urban Bantu Council, policije i plamenskih vođa čiji je zadatak bio ugušiti pobunu. Konačno, migrantski radnici su korišteni u borbama protiv mladih. Naoružani i instruirani od policije, ti muškarci su imali “odriješene ruke” i “pušteni” su na mlade pobunjenike/ce u Sowetu, a u Cape Townu su vlasnici lokala (sheeben) koristili migrante kao zaštitare svoje imovine, što je rezultiralo rasprostranjenim nasiljem, ubojstvima i uništavanjem imovine.
Unatoč ovim dokazima o suradnji dijela Afrikanaca i drugih s vlastima, neosporivo je jedno: pobuna se izražavala u terminima “crnog gnjeva”, što doista odražava temeljnu istinu o odnosima u Južnoafričkoj Republici. Kapital i novac su gotovo isključivo pod kontrolom bijelaca. Industrijom i trgovinom gotovo isključivo raspolažu i upravljaju bijelci. Parlament i sve institucije vlasti su rezervirane za bijelce, a sva glavna državna tijela kontroliraju bijelci.
{slika}
Sprega ekonomske i političke kontrole i bjelačke dominacije podijelila je društvo na rasnoj osnovi. Oni crnci koji su htjeli savezništvo s bjelcima napustili su svoje crne sudržavljane i povezali se s vladujućom grupom. Određeni broj njih je bio nagovoren ili podvrgnut prijetnjama ili potkupljen kako bi podupirali državne strukture i koristili svoju boju kože u borbi protiv crne opozicije.
Budući da se većina bijelačkog radništva, neovisno o njihovoj ulozi u proizvodnji, u ogromnoj mjeri svrstala uz bijelu vladajuću klasu, klasne podjele su bile prikrivene, a rasna separacija i podjela su naizgled predstavljale prevladavajući društveni problem. Ekonomska kriza 1975., koja je djelomično bila rezultat depresije na Zapadu i pada vrijednosti zlata, a djelomično manifestacija krize južnoafričkog kapitalizma, samo je učvrstila savezništvo bijelog radništva i vladajuće klase. Crne zajednice pronašle su nekolicinu saveznika među bjelcima nakon sukoba 16. lipnja 1976. – to je bila nekolicina intelektualaca/ki uglavnom iz srednje klase ili iz kršćanskih grupa koje su donekle bile povezane s grupama unutar Pokreta Black Consciousness.
Kapitalistička proizvodnja u Južnoafričkoj Republici svoj uspjeh duguje dostupnosti jeftine radne snage. U nepreglednim ruralnim područjima, poznatim kao Rezervati, žene i djeca, stariji ljudi, bolesni i osobe s invaliditetom, jedva su preživljavali. Svi su se oslanjali na zaradu muških članova zajednice u gradovima. Smještaj u naseljima, u hostelima ili barakama također je bio organiziran kako bi se snizile plaće Afrikancima. Istovremeno, velika urbana naselja, među kojima je Soweto bilo najveće, bila su planirana kako bi osigurala potpunu policijsku i vojnu kontrolu.
Vlast je također nastojala pojačati kontrolu u velikim konglomeratima koji su rasli na granicama “bijelih” gradova tako što ih je dijelila na naselja, gradeći hostele, barake i sve popratne institucije (poput škola i koledža) kako bi stvorili segmentirane “plemenske” regije. Također, dijelili su Afrikance od mulata i sve njih od Indijaca, postavljajući rezidencijalna “grupna područja” (rezervirana za pojedine rase). Karta Južnoafričke Republike se iscrtavala s namjerom da “zapečati” sve te zajednice i da osigura njihovu razdvojenost.
Vlast je uglavnom uspjevala koristiti ogromnu administrativnu mašineriju (pojačanu policijskim snagama) kako bi držala “druge” pod kontrolom. Male grupe, koje su organizirali pokreti u egzilu, bile su razotkrivane i uništene. Političke organizacije u naseljima nisu se smjele razvijati – pobune u Sharpevilleu i Langi 1960. ugušene su u krvi, a dva nacionalna pokreta za oslobođenje (African National Congress i Pan-Africanist Congress) bila su zabranjena.
Lipanjski ustanak 1976.
Sukobi u kampusima 1970-ih podudaraju se s ekonomskom krizom i važnim događajima na sjevernim granicama zemlje. Borbe u Namibiji, poraz portugalske vojske u Mozambiku, pokret za nezavisnost Angole i gerilske borbe u Zimbabveu (Rodeziji) – sve to je utjecalo na mlade u Južnoafričkoj Republici (ili Azaniji, kako su preimenovali zemlju). Grupe koje su organizirane na sveučilištima – BPC (Black Peoples Convention) i SASO (South African Student Organization) – koristile su ratoborniji jezik. Govorili su o oslobođenju i o neovisnosti; opirali su se zabranama vlasti, a kada bi bili uhićeni, izražavali su prkos u sudnici.
Jedina neplemenska politička organizacija koja je mogla funkcionirati bila je Black Peoples Convention (BPC), premda su se na početku 1972. suočili s poteškoćama koje su se činile nepremostivima. Državni aparat bio je moćan, vojska je bila snažna i odana režimu. Policija je imala dobru obuku i potporu velikog broja doušnika u naseljima koji su se infiltrirali u nove organizacije. Povrh svega, režim je imao podršku zapadnih sila i čini se da je SAD-u i Velikoj Britaniji bio ključan u osiguravanju “mirnog” riješenja u sukobima u Zimbabveu.
Mladi čelnici SASO-a i BPC-a bili su neiskusni. Njihova baza svodila se (barem do 1975.) na male grupe intelektualaca na sveučilištima, nekoliko ljudi iz crkve, novinara/ki, umjetnika/ica i liberalnijih profesija. Osim toga, njihova filozofija “crnačke svijesti” odvraćala ih je od analize prirode Južnoafričke Republike. Čini se da su reagirali srcem, a ne umom. Odražavali su crni bijes naselja – no nisu uspijevali ponuditi održivu političku strategiju.
Mjesecima, pa čak i tjednima prije 16. lipnja, čini se da su studenti/ce iz SASO-a očekivali/e sukob s vlastima. Hrabro su govorili o predstojećoj borbi – no nisu potpirivali sukob. Prema su vođe bile privođeni, a okupljanja zabranjivana, čini se da nisu bili svjesni s čim su se suočili. A kada je, na kraju, policija uperila svoje pištolje u učenike i učenice iz Soweta i počela ih ubijati, nije postojao plan niti ideja što bi trebalo učiniti. Ostao im je samo crni bijes; koji je u nedostatku organizacije, ideologije ili strategije, odgovorio na pucnjavu ciglama i kamenjem.
Ljudi iz Soweta bili su uglavnom prepušteni sami sebi i odgovorili su junaštvom po kojemu je Soweto postao međunarodnim simbolom otpora tiraniji. Mlade vođe mjesecima su govorili o težnjama učenika/ca i studenata/ica – a to što nisu formulirali program u potpunosti, nije njihova krivnja. Program su trebali formulirati stariji – a oni to nisu učinili. Mladi su se borili najbolje što su umjeli – i to je premašilo sva očekivanja.
Unatoč svim kritikama, pobuna koja je vođena 1976.-77. promijenila je prirodu političkih odnosa u Južnoafričkoj Republici. Onemogućila je sve pokušaje vladujućih da uspostave prijateljske odnose s liderima nekih afričkih država, a dio zapadnih sila natjerala je da još jednom razmisle o bijeloj Nacionalnoj Partiji kao o svojim najboljim saveznicima na podkontinentu. Kao drugo, označila je kraj neupitne bijele prevlasti i pokazala crnoj populaciji kako je moguće oduprijeti se kontroli vladajuće klase.
U svim velikim urbanim središtima i selima, mladi su marširali, demonstrirali, zatvarali škole, bojkotirali ispite, zaustavljali promet… okupirali su gradska središta, zatvarali trgovine alkoholom i zaustavljali božićna slavlja. Natjerali su marionete režima – Urban Bantu Council i školska vijeća na ostavke. U kaotičnim danima koji su uslijedili nakon 16. lipnja 1976., pokazali su Južnoafričkoj Republici i svijetu da još imaju snage i volje da ukinu sustav apartheida.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
