Tehnika je uvijek ista: proizvedi strah – od migranata, od LGBTIQ+ populacije, od COVID-a, od žena koje dišu izvan zadane uloge – pa se pojavi kao “spasitelj”. Zavedi, pa vladaj. Marine Le Pen u Francuskoj, Giorgia Meloni u Italiji, Alternative für Deutschland (AfD) – isti obrazac, različite kulise. A u Hrvatskoj, fašizam se hrani pod krinkom braniteljske mitologije, vjerskog autoriteta i političke šutnje. Njegovo plodno tlo su koncerti Marka Perkovića Thompsona gdje tisuće urlaju parole koje bi u svakoj ozbiljnoj demokraciji bile prepoznate kao ono što jesu – slavljenje mržnje. Ali ovdje se na mržnju žmiri, a ponekad i s njom otvoreno i srdačno rukuje. A na različitost se diže na noge.
Njih vrijeđa zastava duginih boja. Njih vrijeđa žena koja kaže “moj izbor”. Njih vrijeđa migrant koji traži sigurnost i strani radnik koji traži posao. Njih vrijeđa bilo koje tvoje mišljenje, ako nije njihovo. I to vrijeđanje postaje “ideologija”. Dok njihovo jednoumlje prolazi kao “prirodan poredak”.
Rat kao trajna metafora
U Hrvatskoj, svaka kritika dominantne politike ili uloge Crkve i branitelja proglašava se “napadom na temelje države”. Političari i dio braniteljskih krugova i dalje govore kao da je 1991. jučer završila, pa svakog neistomišljenika bez oklijevanja stavljaju u poziciju neprijatelja. Oni sebe vide kao “korektiv društva”, čuvare moralnog kompasa, a zapravo su postali paravan za nesmetano održavanje monopola nad državnim resursima.
Jer kada ih čujemo kako prozivaju “uvoz ideologija” ili “financiranje sumnjivih udruga javnim novcem”, vrijedi podsjetiti da korisnici javnog novca nisu samo „ljevičarsko-aktivističke“ udruge, već upravo i braniteljske udruge, a u najvećoj mjeri Crkva i vojska. Kritiku prema njima ne smiješ izreći, jer onda, navodno, “narušavaš temeljne vrijednosti na kojima je Hrvatska nastala”.
Ali što su te vrijednosti ako ne selektivno sjećanje i institucionalizirana šutnja?
Ako je svaki otpor “neprijatelj”, a svaka kritika “izdaja”, onda nam je rat i dalje mjera društvene rasprave. A društvo koje rat koristi kao jedini jezik politike već je izgubilo mir.
Normalizacija nasilja i širenje prostora fašizma
Ono što dodatno razotkriva ovaj obrazac jest način na koji su napadi na novinarke u Hrvatskoj prolazili uz opravdanja ili relativizaciju. Danka Derifaj i Melita Vrsaljko postale su mete upravo zato što su radile svoj posao – kritički i javno. Na njihov rad reagiralo se prijetnjama, napadima i optužbama, pa je novinarstvo umjesto da se smatra javnim interesom, etiketirano kao provokacija.
Kada se novinarkama prijeti, vrijeđa ih se ili čak fizički napada, to se gotovo uvijek opravdava “povrijeđenim osjećajem” – nekog političara, nekog vlasnika zemljišta, nekog “čuvara tradicije”. Ali sve se svodi na isto: vrijeđa ih istina, vrijeđa ih pitanje, vrijeđa ih javni govor koji ne kontroliraju.
Normalizacija nasilja nad novinarkama nije privatni incident. To je ogledalo u kojem vidimo kako društvo zapravo tretira slobodu govora – i žene koje je koriste. U isto vrijeme svjedočimo da je nasilje protiv drukčijih u Hrvatskoj normalizirano i nekažnjeno. Festival Nosi se u Benkovcu otkazan je pod pritiskom “braniteljskih” udruga. U Šibeniku je festival Fališ dočekan prosvjedima i prijetnjama. Napadi na novinare/ke i sudionike/ice takvih događaja prolaze bez ikakvih sankcija – kao da je nasilje opravdano čim ga počini netko tko se poziva na 1991.
U istoj državi, čovjek koji je premijeru Plenkoviću dobacio “Živio ćaća”, bio je nasilno odveden te je protiv njega podnesen optužni prijedlog za narušavanje javnog reda i mira. To jasno pokazuje što vlast zapravo štiti: ne slobodu, ne javni prostor, nego mit o vlastitoj nepogrešivosti i pravo na monopol nad interpretacijom prošlosti.
Žižek je nakon europskih parlamentarnih izbora prošle godine pisao o “novom fašizmu” i upozorio na jedan novi trend: kandidature klaunova i influencera koji politiku svode na šalu. Kada ljudi, razočarani emancipatorskim politikama, počnu povlačenje u klaunadu doživljavati kao legitiman oblik otpora, nastaje opasan paradoks. Jer ako dovoljno njih očajava i odluči se nasmijati umjesto boriti, prostor za neofašizam se širi – upravo zato što nitko ozbiljan više ne brani alternativu.
I upravo to se danas događa pred našim očima – fašizam raste jer ga nitko ozbiljno ne imenuje, a kad ga imenujemo, optuže nas da smo mi ti koji “narušavamo temelje države”.
Između sjećanja i budućnosti
I sama sam odrasla uz oca, hrvatskog ratnog vojnog invalida. Gotovo svi muški članovi moje obitelji – ujaci, kumovi, prijatelji – redom su bili hrvatski vojni dragovoljci. I svejedno ne dijelim sva njihova stajališta i viđenja. Ne mislim da je rat moje naslijeđe, niti da znam kroz što su prošli. Jer sam, upravo zahvaljujući njima, odgajana i poticana da razmišljam kritički.
Možda ni oni ne mogu znati kako mi mladi danas vidimo stanje u naciji i svijetu. To ne znači prekinuti odnos ili ga svesti na ideološki sukob. To znači njegovati različitosti i tražiti suživot.
A to je ono što nacionalizam, pod krinkom povrijeđenih osjećaja, nikada ne dopušta: da generacije, svjetonazori i uvjerenja koegzistiraju. Nacionalizam od nas traži jednoumlje i vječnu lojalnost. Demokracija, nasuprot tome, traži dijalog i hrabrost da slušamo jedni druge – čak i kada se ne slažemo.
Moć, šutnja i afere
Zato je pitanje moći i pasivnosti ključno. HDZ-ove afere mogli bismo nabrajati unedogled, pa ipak – oni i dalje drže vlast. Ne zbog karizme, ne zbog vizije, nego zato što država funkcionira kao njihovo privatno vlasništvo, a i institucije rade u njihovom interesu. Gotovo poput Vučićeve Srbije, gdje policija i sudovi nisu servis građana, već produžena ruka stranke.
To funkcionira samo zato što se pasivnost većine interpretira kao pristanak. Šutnja daje legitimitet. Indiferentnost održava status quo. Svaka vlast je u konačnici posuđena, a oni na vlasti žive od našeg pristanka, bilo onog glasnog ili onog prešutnog.
Kada pristajemo na njihovu retoriku povrijeđenih osjećaja, kada klimnemo glavom ili okrenemo glavu – hranimo fikciju njihove moći. Naša šutnja je njihov kapital.
Zašto neću šutjeti
Najviše me fascinira ta lakoća kojom oni koji zazivaju zabrane i šutnju, sebe predstavljaju kao branitelje slobode. U njihovim tekstovima i nastupima uvijek ista logika: ono što oni rade je “prirodno”, a ono što mi zagovaramo je “ideologija”. Ono što ne prepoznaju u sebi, odmah imenuju u drugima. Vlastitu štetnost umanjuju, a tuđu preuveličavaju – pa čak i izmišljaju.
U toj nelogičnoj igri ogledala, oni imaju odgovor na sve. I baš zato što imaju odgovor na sve – nemaju nijedan istinski argument. Dijalog podrazumijeva sumnju, spremnost da čuješ drugoga. Fašizam ne podnosi sumnju jer se hrani uvjerenjem da je nepogrešiv.
Beznadna i umorna, ipak se držim onog jedinog traga optimizma koji nam povijest ostavlja: da ljudi u konačnici ipak znaju stati na ispravnu stranu. I da je to uvijek bilo moguće samo zato što su neki odbili šutjeti onda kada se to činilo kao najlakša i jedina opcija.
