Prava ne padaju s neba, s njima ništa i nikad nije samorazumljivo. Oduvijek su potlačene društvene skupine do svojih prava dolazile jedva, teško. Čak se i buržoazija inicijalno – da bi se suprotstavila sistemu feudalističkih privilegija – morala potruditi da stekne svoja politička prava. Tim je “postignućem” ujedno započela i povijest pravnog oblika slobode. Njegov je zapadnjački historijat tek novovjekovni, obilježen pojavom kapitalističkih društvenih odnosa. Upravo je taj specifični način proizvodnje omogućio pravni trolist liberalnog svijeta: pravo na bratstvo, slobodu i jednakost. Jedino, taj je liberalistički projekt otpočetka truo i mračan. Budući da je omogućio klasno-solidarnoj buržoaziji uzajamno priznavanje osoba kao privatnih vlasnika, liberalizam je ograničio realizaciju prava samo na vladajuću klasu, bijelce, muškarce.
Ako se samo malo vratimo u povijest, vidjet ćemo da potlačene društvene grupe nisu stekle svoja politička prava nekim finim društvenim ugovorom, uglađenom raspravom i uredno potpisanom peticijom. Upravo suprotno, emancipacijska prava su krvavo izborena. Da stvar bude još teža, čak i kada su tako mukotrpno izborena, ona se u odnosu na određeni historijski trenutak i klasnu dinamiku svako-toliko guše i ukidaju. Čak i kada nam se razmaženo i gotovanski učini da smo, eto, neko pravo izborile/i danas, to je svakako posljedica neke jučerašnje borbe. A to da se postojeća prava ne primjenjuju, već je nekako postalo uobičajeno. Tamo gdje nema organiziranog društvenog pritiska, nema ni garancije da će se postignuta prava provoditi.
Kada su se, primjerice, žene borile za opće pravo glasa ili crnci vodili svoje antirasne bitke za oslobođenje, te se borbe nisu pozivale na neke postojeće zakone, na neki postojeći red. Ne, te su revolucije na specifičan način pomicale granice, išle su korak dalje od postojeće legislative, zapravo su napuštale liberalističke skučene instrumente borbe i prakticirale demokraciju. Zato je suvremene ženske borbe, uključujući i pravo na pobačaj, posve pogrešno svoditi na postojeće konvencije, pravne spise i zakone, tim više jer su se žene u pravnu povijest “upisale” tek nedavno. Pravo na pobačaj je jedno od takvih prava, novih, veoma krhkih prava kojim se stalno licitira, malo ih imamo, malo ih nemamo, ovisno o ekonomsko-političkoj situaciji. Podsjetimo se i ovoga, dvije su države u povijesti čovječanstva ustavom jamčile ženama pravo na pobačaj: Jugoslavija i sovjetska Rusija. Nakon sloma Jugoslavije, ta je stavka Ustava iz 1974. izgubljena (uspjela ju je, uz stalne borbe, sačuvati jedino Slovenija), a s obzirom na notornu inicijativu o ocjeni ustavnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978., ženama u Hrvatskoj bi se sutra ta prava mogla i zakonski ograničiti, ako ne i ukinuti.
Zašto je ovaj historijski trenutak postao tako pogodan za snažnu konzervativnu kontrarevoluciju? Osim sveprisutne političke paranoje koja stalno upozorava da se mora bježati od svega što “smrdi na Jugoslaviju” i evidentne činjenice da trenutnu konzervativnu ideologiju provodi vlast u suradnji s desničarskim subpolitičkim subjektima (U ime obitelji, Vigilare, molitvene grupe, braniteljske udruge, šatoraši i sl.), čini mi se da je za sistemsko razumijevanje teme o konzervativizmu i pobačaju moguće uzeti u obzir i nekoliko sljedećih elemenata:
1. Neoliberalizam
“Novi val” konzervativizma, političkog i ekonomskog, na ovim prostorima dolazi s tranzicijom (dakle od 90-ih naovamo) otkada se formalizira ideologija individualizma. Taj konzervativni individualistički skok se u Hrvatskoj odigrava kao klasični primjer svjetskog neoliberalizma 80-ih, kako to primjerice analiziraju Philip Mirowski ili David Harvey.
Dok je liberalizam inzistirao na koherentnoj i “zaokruženoj” individui kao političkom subjektu svoje doktrine, neoliberalizam u individui vidi bezbroj mogućnosti za aktiviranje poduzetničkog duha, na pojedince gleda kao na beskonačne varijable ljudskog kapitala i računa s time da se interesi pojedinca neprestano uštimavaju posredovani stanjem na tržištu i njegovim vrijednostima. Upravo u kontekstu tog ideološkog laboratorija pratimo i trenutnu konzervativnu borbu protiv prava na pobačaj u Hrvatskoj. S jedne strane ovdje se reproducira tradicionalna priča o “prirodnoj” ulozi žene-majke, s drugu stranu se pojavljuje ekonomska konzervativna priča liberala i liberalnih feministkinja o individualnom “slobodnom izboru”.
2. Blut-und-Boden
Kada govorimo o strukturi nuklearne obitelji, izvore tog individualizma nalazimo i kao posljedicu autsorsanja socijalnih odgovornosti države na pojedince, uključujući i roditeljske odgovornosti. I još konkretnije, obiteljska i roditeljska pitanja reprodukcije se prebacuju na žene. U taj je paket uključen i individualni “izbor” žene hoće li biti majka ili ne. “Izbor” je ovdje potpuno lišen socijalnog konteksta, nije važno imaju li majke uvjete za zdrav život i brigu o djeci, rađanje je ono što se broji. A ako majčinstvo baš i ne bude “uspješno” jer npr. nemaš posao ili nekoga da ti pomogne oko skrbi djeteta, “sama si kriva, trebala si se više potruditi.” Dakle, nema društvene odgovornosti, individua je bog. A kad smo kod boga, crkva se nekako uvijek tu nađe da “pomogne” u kriznim situacijama, ona će brinuti o djeci, otvarati vrtiće, vjeronaučno ih školovati i nuditi molitvu kao rješenje za sve. Individualistička ideologija se u konzervativnom ključu oslanja na Tatcheričin neoliberalni postulat: ne postoji društvo, postoje samo individualke/individualci i njihove obitelji. Ako bih ukratko, a namjerno dramatičnije, sažela vrijednosti koje danas obilježavaju hrvatsko društvo, to bi redom bile Blut-und-Boden kategorije: obitelj, dom, domovina i poduzetništvo.
3. Konzervativizam individualnog “izbora”
Povijest je pokazala, konzervativizam se, pored ostaloga, uspostavlja ili restaurira ukidanjem ženskih prava. Specifičnost neoliberalističke taktike se sastoji u tome što je za prelazak na njegov režim nužno iskamčiti pristanak građanki/a, koji mora izgledati “kao” autonomni izbor. U trenutku u kojem su nadnice toliko niske i uvjeti života bijedni, ništa ti ne “biraš”, već pristaješ na mnogo toga. Kada to tvrdim, nekoliko mi situacija vezano za Hrvatsku pada napamet. Uslijed reforme radnog zakonodavstva i krize reprodukcije, država je svoje socijalne uloge prebacila na žene. Siromašne i nezaposlene grcaju od neimaštine i nesnalaženja, a kod srednjeklasnih žena sve više postaje trendi da ostaju doma i krpaju minuse krize. Ovoga puta uz ponešto kreativniji scenarij, sada žene “biraju” biti kućanice, to im, dakle, “nije” nametnuto. Postoji široka paleta kućnih zanimacija, kako čim više ostati doma, a da je “moderno”. Pa malo feng shui, malo kućni pilates, pa malo okopavaš vrt i baviš se interijer dizajnom. Tu i tamo odeš i u crkvu jer briješ na duhovnost i svećenik je baš nekako kul. Po mogućnosti ne cijepiš djecu, dojiš ih 5 godina, možda ih i ne šalješ u školu jer je homeschooling bolja varijanta, javne škole nisu “dovoljno kvalitetne”. I tako do u nedogled, bezbroj konzervativnih, klasno neosjetljivih primjera koji sežu i do ekstrema tipa Sanja Orešković koja nam je nedavno poručila da su “žene izgubile korijen svoje svrhe, a to je da budu majke, majke koje rađaju, majke koje čekaju svog supruga kada dođe s posla, majke koje se mole 24 sata dnevno.” Takvi notorni primjeri se samo gomilaju, sve za dom i obitelj.
Čini mi se da je danas jedan od najvažnijih zadataka feminizma obračunati se s tom ideologijom. U ovakvom individualističkom pristupu roditeljstvu i new age filozofiji doma prikriva se njihov konzervativni izvor. Riječ je o posljedicama formalizacije atipičnih oblika rada, u prvom redu fleksibilizacije koja je ženama omogućila da djelomično rade, a djelomično doma skrbe o obitelji. Paralelno se izvršio jaki neoliberalni napad na javno zdravstvo i obrazovanje, ukidaju se socijalni servisi (vrtići, jaslice, domovi za starije i slično) što se najnegativnije odrazilo na žene i posljedično na ženska reproduktivna prava. Zato je važno između radnih i socijalnih prava nalaziti vezu s reproduktivnim; ukidanje prvih nužno vodi ukidanju drugih. Rasprava o pravu na pobačaj ne može biti svedena isključivo na temu “mojeg prava na tijelo” jer je ono sastavni dio cjeline ženskih materijalnih prava. Pitanje pobačaja je radničko, dakle klasno pitanje. I, upravo je otuda važno krenuti kada artikuliramo strategiju borbe za reproduktivnu pravdu.
4. Kapitalizam i socijalna reprodukcija
Za razumijevanje problematike koja se tiče prava na pobačaj važno je shvaćati kapitalistički način proizvodnje kao integrirani sustav, u kojem proizvodnja nastaje na plećima društvene reprodukcije. To je važno jer se tako podsjećamo koliko je značajna politička borba koja se paralelno odvija u obje “sfere” društva – dakle u proizvodnoj (“javnoj”) i reproduktivnoj (“privatnoj”) – i potrebi da se te dvije sfere stalno ujedinjuju. Unatoč svojoj “privatnosti”, kućansko-obiteljski rad nužan je za reprodukciju kapitalizma.
Bitka za reproduktivna prava zasigurno je jedna od ključnih borbi našeg vremena. Reproduktivna prava se ne tiču samo pitanja pobačaja i kontracepcije. Ovdje se ne radi samo o pravu žena da *nemaju* djecu, dakle pravu na pobačaj, već i o pravu da ih *imaju*. Pomičemo temu o pravu na pobačaj prema pitanjima kvalitete života i planiranog roditeljstva: hoćemo li i kada imati djecu, koliko djece, imamo li vremena da se brinemo o njima, imamo li javne škole i vrtiće u koje ih možemo slati, i što je najvažnije, imamo li stabilnu plaću da bismo mogle donositi odluke o svim navedenim pitanjima. Pitanje reproduktivne pravde, pitanje rađanja i pobačaja, vezano je za temeljno pitanje našeg društva: tko radi, za koga i koliko dugo.
5. Dvolinijska feministička borba
Neke od najvažnijih historijskih borbi radničke klase nisu započele na radnim mjestima, u tvornicama. Dvije najvažnije – Francuska i Ruska revolucija – započele su kao gladni protesti za kruhom, kao borba usmjerena na bazična egzistencijalna pitanja u sferi reprodukcije. Te velike revolucije povele su žene.
Feministička borba za pravo na pobačaj u ovom se trenutku mora voditi dvolinijski: tako da taktički reagiramo na postojeće radikalne vjerske grupe i podršku koju im vlast daje ali i da se već sada pripremamo za najgore – u slučaju da na Ustavom sudu prođe predložena konzervativna revizija zakona iz ’78. Zato mislim da se naši zahtjevi i borbe moraju već sada obračunati s idejom, ili konkretnije praksom, doktora koji ulažu prigovor savjesti. Država bi morala provoditi rigoroznu inspekciju prigovarača, točno utvrditi prebacuju li dio svog rada na privatnu praksu. Nadalje, prigovaračima se mora smanjivati plaća budući da ne izvršavaju posao za koji dobijaju “javnu” plaću.
Naš bi zahtjev danas morao ići radikalnije, ne samo na očuvanje spomenutog zakona iz ’78., već na vraćanje stavke Ustava SFRJ-a iz 1974. Ideja progresivne strategije borbe može biti uspješna i potpuna jedino ako istovremeno organizacijski obuhvaća otpore vezane direktno za formalnu ekonomiju i one “izvan” nje, paralelno i u sferi doma i u sferi tržišta rada. Tamo gdje su naše feminističke borbe primarno orijentirane na pitanja seksualne orijentacije, prava na pobačaj ili seksizma, tu bismo trebale uključiti i radničke bitke za više nadnice ili bolje uvjete rada. A tamo gdje su naši otpori usmjereni primarno na rad i nadnice, u okviru tih agendi moramo razvijati borbu za reproduktivnu pravdu i emancipaciju subordiniranih društvenih skupina. Taj spoj mi se čini ključnim za artikuliranje feminističko-marksističke obrane prava na pobačaj ali i kao osnovni organizacijski element neke buduće ljevice.
