Elliot Rodger., četrnaest ranjenih i šest ubijenih, od čega su dvije ubijene žene. Svojevrsni „svetac“ INCEL pokreta.
Alek Minassian, šesnaest ranjenih i deset ubijenih, od čega je osam ubijenih žena.
Roy Den Hollander, jedna ranjena osoba i dvoje mrtvih. Samoproklamirani antifeministički odvjetnik, koji je iza sebe ostavio manifest o „ženskoj tiraniji“.
Mato Oraškić, tri ubijene. Supruga, njezina odvjetnica i sutkinja. Tri ubijene žene.
Travanj ove godine, „Muž (71) vatrenim hicima likvidirao nevjenčanu suprugu (51) i pokušao samoubojstvo“. Nije ju „likvidirao“, ubio ju je. Još jedna ubijena žena.
Različiti muškarci, ista ideologija. Čini se suludo da se navedeno zlostavljanje i ubijanje žena može nazvati puno drugačijim rječnikom – onim koji pripada menosphere ideologiji koja promiče antifeminizam, mizoginiju i mušku supremaciju. Takve zajednice često reinterpretiraju društvene promjene kroz narativ muške ugroženosti, pri čemu su upravo žene i feminizam krivi za prepreke s kojima se muškarci suočavaju. Sve to nazivaju „probuđenjem“, tzv. red pill content-om.
Činjenica je i da sljedbenici ovog pokreta rastu, a to pokazuje i nedavno objavljen dokumentarac Louis Theroux: Inside the Manosphere. Tako menosphere postaje svojevrsna industrija, rastuća mreža poznatih influencera koji mladim muškarcima i tinejdžerima dijele savjete o vlastitoj vrijednosti.
Galerija mizoginih i ekstremističkih figura manosphere kulture
Theroux je, moram priznati, vrlo strpljivo sjeo s mladim muškarcima s neonacističkim stavovima te je iste pokušao razumjeti. Pustio ih je da govore bez cenzure. Tako kroz objektiv kamere upoznajemo galeriju muških likova koji su svoje digitalne imperije izgradili na promociji hiper-maskuliniteta, teorija zavjera, mržnje prema ženama i fundamentalističkih stavova.
Tu je Myron Gaines, čiji podcast služi kao platforma za otvoreno ponižavanje žena i zagovaranje njihove društvene inferiornosti. Njegov narativ nije samo provokacija već sustavno građenje ideologije u kojoj je ženska vrijednost svedena na estetsku i funkcionalnu korist za muškarca. Uz njega je i Justin Waller koji redefinira pojam partnerskih odnosa kroz “jednostranu monogamiju”, prodajući mladim muškarcima viziju moći koja se temelji na kontroli i financijskoj dominaciji.
Muškarac može imati više žena, ali žena ne. Muškarac je taj koji mora biti u kontroli jer je to njegova svrha.
Mlađi sudionici poput Sneaka i HS Tikky Tokkyja predstavljaju još veću opasnost, pakirajući ekstremističke stavove, MAGA politiku i teorije zavjere u formu “lifestyle” sadržaja, humora i zabave. Time taj sadržaj čine lako probavljivim za mlađe generacije koje tek formiraju svoj identitet.
Platforma za neograničen pristup publici
Iako dokumentarac daje sjajan uvid u mentalitet menosphere, pitam se je li razotkrivanje ekstremizma zapravo njegova nehotična promocija? Dok Theroux svojim prepoznatljivim, naizgled naivnim, stilom pokušava prodrijeti u psihu modernih “alfa” influencera, stručnjaci_inje upozoravaju da sama forma dokumentarca nudi upravo ono što ti akteri najviše trebaju, a to je neograničen pristup mainstream publici.
Pozitivna strana dokumentarca leži u demistifikaciji digitalnih idola poput Myrona Gainesa i Justina Wallera. Njihova retorika je ogoljena, pokazujući da iza maske “uspjeha” često stoje kontradikcije i čisti profitni interes. Međutim, najveći problem dokumentarca je upravo ono na što stručnjaci_inje upozoravaju – platformiranje.
Pružajući sate medijskog prostora osobama koje zagovaraju podređenost žena i toksične društvene odnose, dokumentarac im nesvjesno pruža legitimitet.
Za aktere poput HS Tikky Tokkyja, ovaj film nije bio kritika, već besplatna reklama. Umjesto da budu poraženi argumentima, oni su isječke iz filma iskoristili za vlastiti “clout”, prikazujući se kao “žrtve” mainstream medija. Bez oštre, trenutne i znanstveno potkrijepljene dekonstrukcije njihovih argumenata, publika ostaje izložena samo njihovoj karizmi, ekstremnim stavovima i materijalnom bogatstvu koje prezentiraju. Za mladog gledatelja, Gaines ili Waller ne izgledaju kao negativci u filmu nego kao pobjednici u društvenom sustavu koji opresira muškarce, što potvrđuje i priča Willa Adolphyja.
Upravo to me, kao mladu ženu, neizmjerno brine. Dati platformu figurama manospherea bez jasnog okvira koji adresira stvarnu štetu koju oni nanose društvu (od porasta nasilja nad ženama do psihičke degradacije mladih muškaraca) nije informiranje javnosti, već potencijalna regrutacija. Ne možemo se boriti protiv požara tako da mu dajemo više kisika.
Potrebno je jasno osuditi manosphere ideje
Dojma sam da Therouxov dokumentarac, unatoč namjeri da kritički promatra, na kraju ipak služi kao zrcalo u kojem influenceri vide svoj trijumf. Pravi izazov za medije sutrašnjice nije samo pokazati tko su ti ljudi, već pronaći način da ih prikažu tako da njihove ekstremne ideje ne prežive sam proces snimanja i budu vrlo jasno osuđene. U suprotnom, dokumentarac postaje još jedan doprinos njihovoj kampanji za dominaciju nad umovima nove generacije. Iza svakog ‘red pill’ videa, svakog milijunskog pregleda i svakog osmijeha Justina Wallera, stoji ista ona ideologija koja je naoružala Elliota Rodgera i Matu Oraškića.
Dok god mediji manosphere scenu tretiraju kao spektakl, a ne kao izravnu prijetnju sigurnosti, platformiranje će se plaćati, između ostalog, i životima žena.
Ne smijemo dopustiti da potraga za gledanošću postane suučesnik u ideologiji koja ubojstvo naziva „likvidacijom’“, a mržnju „probuđenjem“. Dugujemo to žrtvama s početka ove priče, ali i svakoj ženi koja će se sutra naći na meti onih koji su povjerovali u ovaj kancerogeni koncept, koji nažalost, i dalje metastatizira.
