Dekriminalizacija pobačaja i CEDAW
Francuski je parlament dekriminalizirao pobačaj izglasavši 17. siječnja 1975. godine Zakon o voljnom prekidu trudnoće, zvan Loi Veil. Ime je dobio po Simone Veil, ministrici zdravstva, u konzervativnoj vladi kojoj je na čelu bio Jacques Chirac. Predsjednik republike tada je bio Valéry Giscard d’Estaing. Odluci su prethodile žestoke borbe i javni prosvjedi, ali i zahtjev profesije da se pobačaj dekriminalizira. Glasovit je tzv. Manifest 343. u kojem piše:
Milijun žena abortira svake godine u Francuskoj. One to čine u opasnim uvjetima, zbog tajnosti na koju su osuđene, a taj je postupak, kad se obavlja pod liječničkom kontrolom, jedan od najjednostavnijih.
Društvo te milijune žena prisiljava na šutnju. Izjavljujem da sam jedna od njih. Izjavljujem da sam abortirala. Kao što tražimo slobodan pristup kontracepcijskim sredstvima, tako tražimo i slobodan pobačaj.
U umu svake žene morale bi odzvanjati riječi manifesta objavljenoga u tiražnom tjedniku Le Nouvel Observateur, 5. travnja 1971. Potpisale su ga mnoge znane i neznane žene, među njima i Simone de Beauvoir koja je i napisala konačnu verziju proglasa.
Satirički časopis Charlie Hebdo nazvao ga je “Manifestom 343 drolje”. Njegovo objavljivanje prethodilo je procesu u Bobignyu gdje se sudilo silovanoj maloljetnici MarieClaire Chevalier koja je abortirala. Ona je oslobođena. Ponajprije zahvaljujući hrabroj odvjetnici, nedavno preminuloj Giselle Halimi i izvanrednoj podršci javnosti. Uslijedile su samooptužbe liječnika i u Francuskoj i u Njemačkoj da rade pobačaj i da će ih i dalje raditi, usprkos zapriječenim kaznama zatvora. Sedamdesetih godina XX. stoljeća pobačaj je konačno dekriminaliziran u većini razvijenih zemalja, ali i u mnogim zemljama u razvoju. Strože zakonodavstvo ne povezuje se s nižom stopom pobačaja. Polovica pobačaja u svijetu pobačaji su u nesigurnim uvjetima (u razvijenim zemljama takvih je oko 6%) i svi su odgovorni za 13% maternalnih smrti.
Problem diskriminacije žena, posebno u reprodukcijskom smislu, nije bitno umanjen donošenjem temeljnih deklaracija i konvencija o ljudskim pravima. Donošenjem Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije nad ženama (CEDAW, Convention on the Elimination of All Forms of Discrimination against Women), postavljeni su temelji za stvarnu rodnu ravnopravnost, ali i pravo na slobodno odlučivanje o rađanju djece. Konvencija je usvojena u UN-u 1979 godine, a stupila na snagu 1981. godine. Govori o odgovornosti država-članica za uklanjanje diskriminacije žena, između ostaloga, i u području zdravstvene zaštite. Članak 16. (1) e) Konvencije daje ženama jednaka prava na slobodno i odgovorno odlučivanje o rađanju djece, te pristup informacijama, edukaciji i sredstvima koja im omogućuju korištenje ovog prava.
Enciklika “Evangelium vitae”
Sveta Stolica i njen tadašnji poglavar papa Ivan Pavao II objavljuju 1995. encikliku „Evangelium vitae“ nastojeći utjecati na vjernike da ne poštuju sekularnu legislativu u vezi sa ženskim reproduktivnim pravima:
73. Pobačaj i eutanazija takvi su zločini da ih nikakav ljudski zakon ne može ozakoniti. Ne postoji obveza savjesti da se poštuju takvi zakoni. Umjesto toga postoji čvrsta i jasna obveza da im se suprotstavi prizivom savjesti.
Enciklika je u jasnoj opreci sa sekularnom legislativom, a uvođenje “priziva savjesti” poziv je na nepoštovanje sekularnog poretka, zajamčenoga Ustavom.
Njezina vrlo ozbiljna retorika, zapravo izravna naredba vjernicima, pravi je i nedvosmislen pokušaj intervencije i upada u sekularnu strukturu države. I to najprije u njen najvažniji segment, a to je zakonodavstvo. A politička klasa i interesne skupine takvu retoriku prihvaćaju, manipulirajući osjećajima vjernika ili tihom ugradnjom religijskih stavova u legislativu.
Čl. 41: Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države
U navedenom članku Ustava RH stoji:
„Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima. U svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države.“
Sretna sam što živim u sekularnoj zemlji, zemlji koja nije teokracija. Sretna sam i kao žena i kao ginekologinja. Ustav izričito navodi da je Hrvatska sekularna država. Zakoni sekularni, no okruženje religijsko. Političke elite slušaju propovijedi s oltara ostavljajući „drugotnima“ da se izbore za jednakost. Urušeni totalitarni režimi ili kvazidemokratski režimi ostavljaju prazninu. Manjina se bezobrazno bogati, siromašni su sve siromašniji, uz sve više zakona koji govore o individualnim pravima, o ljudskim pravima pa i slobodi vjeroispovijedi.
Rasprava o prizivu savjesti u reproduktivnoj medicini s negativnim implikacijama u provođenju zdravstvene zaštite upravo zbog prakticiranja priziva, skreće se prečesto na raspravu o pobačaju iz katoličke vizure. Seksualnost i seksualni užitak, svrhovit sam po sebi, kršćanstvu je neprihvatljiv bez obaveze prokreacije. Stoga, religijski stavovi u vezi s reproduktivnim pravima ne čude. Oni su samo dokaz da religijskoj fikciji i dogmi nema mjesta u medicinskoj znanosti.
Rasprave o prizivu savjesti u medicini posebno su žustre kada se govori o pravu na život zigote, embrija, fetusa. Partikularni neznanstveni stavovi, najčešće religijski, donose ogromnu štetu proglašavajući abortus ubojstvom i izjednačujući priziv savjesti u mandatornoj vojnoj službi s prizivom savjesti u vezi s pobačajem.
Niti jedan međunarodni ili europski humanitarni pravni akt ne priznaje ljudska prava plodu u maternici žene nego tek čovjeku koji je rođen. Žena koja se u ovim raspravama jedva spominje, subjekt je svih temeljnih ljudskih prava i ona joj se ne mogu oduzeti niti ograničiti zbog trudnoće.
Život kao kontinuum s gametama koje nose informacije generacijama pokazuje da nema bitne razlike između zigote čovjeka, psa ili morskog crva i svaka od tih zigota ima jedinstveni broj kromosoma. Mogućnost preživljavanja fetusa izvan tijela žene diktira tehnologija, a anatomske strukture razvijaju se prema evolucijskoj, genetskoj uputi. Kortikalna analiza osjetilnih podražaja fetusa moguća je tek nakon 24. tjedna, pošto se razviju talamokortikalne veze. Znanost razmatra moralnost pobačaja iz ugla razvoja osobnosti fetusa koja nije moguća prije 24. tjedna, suprotstavljajući se religijskom vjerovanju o postojanju duše.
Učenje Crkve o ulasku duše u oplođenu jajnu stanicu neznanstveno je i nekonzistentno. Ne može se smatrati početkom života.
Teološka (katolička) razmatranja ne zabranjuju samo abortus, nego i kontracepciju. Stoga, religijske institucije i naučavanja predstavljaju najveću prepreku implementaciji ženskih spolnih i reproduktivnih prava.
U Rezoluciji 1860 Vijeća Europe (2012.) Unaprijediti ženska prava u svijetu konstatira se da je napredovanje u realizaciji prava žena u svijetu nedovoljno. Već u svom prvom članku Rezolucija naglašava “da je za realizaciju jednakosti i nediskriminacije žena de iure i de facto nužno odvajanje religije od države”.
Život u laži i mizoginija, strašno naslijeđe još jedne enciklike (Humanae vitae)
Činjenica je da društvo, pravni sustav i profesionalne udruge s izuzetnom lakoćom prihvaćaju priziv savjesti liječnika (i drugih medicinskih radnika), posebno u reproduktivnoj medicini. Gotovo bez pogovora i značajnije reakcije podnosi se neprofesionalno ponašanje na štetu žena.
Zapravo je o tome i riječ, o kršenju teško stečenih reproduktivnih prava žena. O kršenju prava na autonomiju i slobodu žena koju je kodificirala međunarodna, dobro poznata legislativa, u prvome redu CEDAW.
U enciklici Humanae vitae (1968) do punog izražaja dolaze mizogini temelji kršćanstva, kao i mržnja prema putenosti i seksualnosti.(M. Onfray, Ateološki traktat. Osveta nedonoščeta, Prometej, Poduzetništvo Jakić, Cres, 2009., str. 151: „Evine nasljednice moraju se bojati svoga muža, ne poučavati ga niti zapovijedati navodno jačem spolu, navoditeljice na zlo, zavodnice, mogu se nadati spasenju, dakako, ali samo u materinstvu, preko njega i zbog njega“). Naime, enciklika zabranjuje kontracepciju i jedinu svrhu spolnog odnosa vidi u prokreaciji.
Ivan Pavao II čvrsto je stajao uz ovu encikliku izjednačujući pobačaj s kontracepcijom u, ranije navedenoj, enciklici Evangelium vitae. Život u laži prema Crkvi, za katolkinje pretpostavljam težak, ipak nije ženama oduzeo razum i odgovornost prema sebi i svojoj obitelji. Oko 75% katolkinja koristi tom enciklikom zabranjene metode kontracepcije.
Enciklika Humanae vitae ima svoje naslijeđe kontroverzno i vjernicima, zapravo strašno naslijeđe. Jesmo li svjesni činjenice da jedna žena u svijetu umre svakih 10 minuta zbog pobačaja u nesigurnim uvjetima? Jesmo li svjesni činjenice da više od 20 milijuna žena prekidaju trudnoću u nesigurnim, opasnim uvjetima, uz ogroman broj umrlih (do 30 tisuća)?
Nas može ne zanimati što se događa u svijetu, ali naša situacija u vezi s reproduktivnim pravima žena uopće nije blistava. Od sramotnog položaja na tablici Atlasa o dostupnosti kontracepcije, od očitog odljeva u ilegalu kada je riječ o pobačaju, pa do sve učestalijih pritužba pacijentica na silan broju prizivača koji svoju religioznost nameću i krše sve, baš sve, etičke standarde profesije kojoj bi pacijent morao biti na prvom mjestu.
Priziv savjesti u medicini krši teško stečena reproduktivna prava žena
Zakoni o prizivu savjesti zdravstvenoj djelatnosti krše središnje načelo morala profesionalne uloge u području medicine. A to je da pacijent mora biti na prvom mjestu.
Promatranje priziva savjesti u medicini kao analognog prizivu savjeti u vojsci pogrešan je. Regruti mogu odbiti služenje, a liječnici (i drugi u zdravstvu) su medicinu izabrali krivo tumačeći ulogu osobnih vrijednosti u profesionalnim kontekstima. Birajući priziv u medicini ne bivaju kažnjeni i ustupaju profesionalnu etiku političkim odlukama. Prizivači savjesti u medicini krše teško stečena reproduktivna prava žena. Oni krše prava na autonomiju i slobodu žena, sve ono što je kodificirala međunarodna legislativa čiji smo potpisnici.
Profesionalna etika, medicinska etika izvire iz znanosti i oslanja se na nju. Stalno obrazovanje i praćenje napretka u struci etički je imperativ za svakoga liječnika, kao što i propisuje čl. 9 st. 9. Kodeksa medicinske etike i deontologije.
Priziv savjesti kada se svodi na nečinjenje nečega što je znanstveno, etički i pravno kodificirano, u kontradikciji je s etičkim i profesionalnim postulatima. Stoga je u profesionalnoj sferi nepotreban. Zapravo je contradictio in adiecto.
Priziv savjesti u medicini, legalnoj profesiji, postao je oružje u ratu svjetonazora, znanstvenog i neznanstvenog, racionalnoga i fikcije. Kakva još savjest može ili treba postojati osim one koja proizlazi iz deontološkog kodeksa profesije, utemeljenog na provjerenim znanstvenim činjenicama i metodama?
Vjerska instrumentalizacija znanosti naposljetku podvrgava razum teokratskim ciljevima i svrsi. Time dovodi um u stanje nepokretnosti, a znanstveno promišljanje do zidova omeđenih dogmama i neznanstvenim stavovima.
Zakonodavci mogu, čak bez obzira na čl. 41 Ustava RH, donositi razne odluke o prizivu savjesti. Tako sudovi mogu smatrati da je odbijanje vršenja dužnosti pravo pojedinca, najčešće temeljem religijskog uvjerenja. Ipak, dužnost je profesionalnih društava potvrditi moralnost profesionalne uloge i autoritativno artikulirati profesionalne etičke standarde kojih se moraju pridržavati svi licencirani zdravstveni djelatnici.
Ustav ove države je jasan, sekularan. Priziv savjesti odnosi se samo na vojnu službu koja nije dobrovoljna. Zakoni čak mogu dopustiti zdravstvenim djelatnicima da uskrate liječenje pacijentima ili da odbiju skrb za određene populacije, ali profesionalna liječnička udruženja moraju insistirati na tome da je takvo što neetično.
