Priziv savjesti kao krik protiv rata
Prema britanskim podacima, oko 16.000 muškaraca odbilo je uzeti oružje ili se boriti tijekom Prvoga svjetskog rata iz brojnih vjerskih, moralnih ili političkih razloga. Bili su poznati kao prizivači (prigovarači) savjesti. Neki su to bili iz čisto političkih razloga, kako navodi jedan od svjedoka, a s kršćanske točke gledišta preuzeli su izraz „Ne ubij“ smatrajući pitanje „ubiti ili ne“ ključnim.
Krajem 1914. osnovano je društvo koje se protivilo novačenju tj. uvođenju obveznog vojnog roka (No-Conscription Fellowship). Od 1916. bilo je omogućeno da pred sudom traže izuzeće od prisilnog novačenja. Sudovi nisu bili skloni prizivačima. Od njih 16.000 koji su tražili izuzeće većina je odbijena. Ako je izuzeće tražio vojni zapovjednik, pa je odbijen, ipak je regrutiran u vojsku. Zapovjednici koji su se opirali svakoj vojnoj disciplini uhićeni su i izvedeni pred vojni sud. Gotovo 6000 muškaraca koji su odbili poslušati vojne naredbe osuđeno je na zatvorsku kaznu zbog otpora vojnim vlastima.
U zatvorima su uvjeti bili teški, a ako bi tko prekršio provođenje pravila šutnje, odveden je u samicu. Zatvorenici su radili jednostavne, monotone poslove (npr. izrada poštanskih torbi). Prehrana je bila nedovoljna. Neki prizivači bili su maltretirani, nedostajala im je medicinska skrb. Ukupno 73 prizivača umrlo je ili u zatvoru ili nakon izlaska na slobodu zbog posljedica zatvorskih zlostavljanja. Mnogi su oboljeli od depresije.
Kasnije, 2016. godine ponuđena je alternativna služba vojnom roku. Radilo se o radnim logorima gdje su se radili vrlo teški poslovi, npr. rad u vodovodu. No, došlo je do podjela a i otkrivena je korupcija. Osim toga, mnogi su smatrali da služe ratu bilo kakvom službom za vladu prema Zakonu o vojnoj obvezi. Gotovo 10 000 prigovarača savjesti koji su regrutirani u vojsku odbili su se boriti, ali im je dopušteno služiti kao neborci, obavljajući fizički rad. Neborbeni korpus osnovan je u ožujku 2016. godine.
Umrli prizivači savjesti dobili su i spomen ploču, na kojoj sunčeve zrake koje izlaze iz ćelije gdje je zatočen prizivač piše: „Nema više rata“.
Ljudskopravaška legislativa
Netom je jedno klanje završilo, monstrumi zla realizirali su drugo, još gore. U Drugom svjetskom ratu zbog samog rata, mučenja i bolesti smrtno je stradalo 70 do 85 milijuna ljudi.
Zatim se načas pojavilo svjetlo razuma. U Parizu, u Palais de Chaillot, 10. prosinca 1948. godine potpisana je Opća deklaracija o ljudskim pravima, temeljna deklaracija univerzalnoga značaja koja sve ljude prepoznaje kao rođene slobodnima i jednakima u dostojanstvu i pravima.
Ona jamči i pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi (čl. 18.). Ta prava jamči i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima s dvama Protokolima (čl. 18) te europska Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (čl. 9).
Budući da se može ograničiti u određenim situacijama, pravo na iskazivanje religijskih stavova i vjerovanja nije apsolutno pravo. U demokratskim društvima ograničeno je interesima i javnom sigurnošću zbog zaštite javnog reda, zdravlja i morala ili zaštite prava i morala drugih (članak 9 (2) Povelje Europske unije o temeljnim pravima).
Pravo na priziv savjesti priznaje se u članku 10 EU Povelje, u skladu s nacionalnim zakonima koji uređuju ostvarivanje toga prava.
Dakle, priziv savjesti jest pravno dopuštena radnja zakonske neposlušnosti i ograničenog opsega. No, da bi bio legitiman, morao bi se zasnivati na moralnim principima pojedinca, a ne na njegovim osobnim interesima. Autentičnost priziva savjesti mora biti istinita i jasno izražena. Ne smije biti motivirana ni političkim ni financijskim interesima. Ako je motiviran tim interesima, priziv savjesti je apsolutno neetičan. Moralni stav pojedinca/ke ne smije zadirati u prava drugih, što je supstancijalna premisa ljudskopravaške filozofije.
Što je zapravo savjest?
Savjest se definira onim dijelom uma – svijesti koji određuje što je moralno, a što nije, razlikujući dobro od zla. Psihoanalitičko – medicinsko tumačenje savjesti kaže da je savjest dio superega koji prosljeđuje naredbe i upozorenja egu. Savjest nastaje internalizacijom svjetonazora obitelji, prijatelja, obrazovnog i radnog okruženja, dominantne kulture i civilizacije, religije.
Tako definirana savjest ne mora biti pozitivna ljudska osobina (i vjerski fanatici ubijajući nevine postupaju prema svojoj savjesti). Kao temeljno ljudsko pravo sloboda savjesti mora biti propitana, a granica te slobode uvijek je sloboda drugih.
Priziv savjesti i profesije
Profesija (lat. professio: javno očitovanje; zanimanje) jest zanimanje koje ima specificiran monopol nad nekim kompleksnim dijelom znanja i praktičnih vještina za koje je potrebno dugotrajno školovanje, tzv. visoko obrazovanje, te tako postaje prepoznatljivo u društvu. Oblikovanje profesija u današnjem obliku, usko je vezano uz nastanak sveučilišta i sekularizaciju znanja.
Zanimanje postaje profesijom kada do određenoga stupnja razvije i sistematizira sklop teorijskih znanja i tehnika za davanje određene stručne usluge. Institucionalnu osnovu nastanka profesije čini stvaranje visokoškolskih obrazovnih institucija koje sustavno razvijaju i prenose znanje. Pripadnici neke profesije osnivaju profesionalna udruženja i utvrđuju etičke kodekse kojima reguliraju svoje djelovanje. Na kraju slijedi legitimizacija i, najčešće, zakonsko sankcioniranje monopola nad stručnim pružanjem usluga. Prvu od tri skupine profesija čine klasične profesije (liječnici, pravnici, profesori) koje su najranije nastale i koje karakterizira visok autoritet utemeljen na znanju i autonomiji u donošenju odluka.
Zakonom o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija određeni su nazivi profesije, nadležna tijela i naziv pravnog akta na temelju kojega je regulirana.
U dvije profesije priziv savjesti postao je ultimativni etički standard. Rijetki ga se usuđuju propitati, barem objasniti i sagledati posljedice koje taj institut može izazvati ako se ne poštuje profesionalno ponašanje. Riječ je o vojnoj profesiji koja je priziv savjesti i iznjedrila te medicinskoj profesiji koja ga je kooptirala.
Priziv savjesti i Ustav Republike Hrvatske
Ustav Republike Hrvatske, u čl. 47. dopušta prizivati se na savjest onima koji nisu pripravni sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti.
Članak 47.
Vojna obveza i obrana Republike Hrvatske dužnost je svih za to sposobnih državljana.
Dopušten je prigovor savjesti onima koji poradi svojih vjerskih ili moralnih nazora nisu pripravni sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u oružanim snagama. Te su osobe obvezne ispunjavati druge dužnosti određene zakonom.
Dakle, posebnim je zakonom propisano da osoba koja se prizvala na savjest ne želeći obavljati vojničke dužnosti, može nadoknaditi ono što je kao dužnost svih državljana opisano u članku 47. Ustava.
Vojna profesija i priziv savjesti
Institut prizivanja na savjest iznjedrile su ratne strahote i otpor unovačenih ratnika ubijanju. Vojna profesija je profesija koja može služiti obrani domovine. Vojne sile napadaju druge ali vojničke dužnosti uvijek se temelje na paradigmi: eliminacija neprijatelja, ubijanje, zarobljavanje.
U hrvatskom Zakonu o službi u Oružanim snagama ne spominje se priziv savjesti. To je institut koji je prema Ustavu moguć, ali je namijenjen onima koji zbog svojih vjerskih i moralnih razloga nisu pripravni sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti. Za one koji su službu u Oružanim snagama prihvatili kao svoju profesiju, vrijede druga pravila.
Tako Zakon o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske, koji regulira tu službu u Oružanim snagama, određuje u svom članku 17:
St.1. Vojne osobe obvezne su provoditi zapovijedi i naloge nadređenih osoba u vezi sa službom.
St.2. Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka vojna osoba nije obvezna provoditi zapovijedi i naloge nadređenih osoba čije bi izvršenje predstavljalo kazneno djelo te zapovijedi i naloge nadređenih osoba koji bi bili protivni međunarodnom ratnom i humanitarnom pravu.
Dakle, vojnik može odbiti izvršenje zapovijedi ili naloga, ali jedino ako bi njihovim izvršenjem počinio kazneno djelo ili prekršio odredbe ratnog i humanitarnog prava.
Medicinska profesija i priziv savjesti
Pravo na priziv savjesti u medicini priznaju Europska unija i Vijeće Europe, ali isto tako ne kao apsolutno pravo. U medicini, legalnoj profesiji, pravo na priziv savjesti priznato je Rezolucijom 2010. godine. Parlamentarna skupština Vijeća Europe Rezoluciju 1763 izglasala je vrlo tijesnom većinom, nakon intenzivnog lobiranja i taktiziranja konzervativnih snaga u odnosu na uvrštenje priziva savjesti.
Pravo je pravo, ali Rezolucija 1763 ne obvezuje zemlje članice na reguliranje prava na priziv savjesti. Ona to prepušta nacionalnim zakonodavstvima. Pritom traži da se priziv savjeti regulira tako da ne opstruira pravo na legalnu zdravstvenu zaštitu.
Švedska se oštro usprotivila ovom dokumentu i uopće mogućnosti priziva savjesti za liječnike. Navode da podupiru napore onih koji omogućuju da pobačaj ostane slobodan, siguran i zakonit za sve žene. Također, Švedska je jedna od nekoliko zemalja koje imaju središnju ulogu u međunarodnom radu koji je vezan za seksualna i reproduktivna prava. Europski sud za ljudska prava presudom od 12. ožujka 2020. godine odbacio je tužbu dviju švedskih primalja koje su na temelju priziva savjesti odbile vršiti dužnost u vezi s pobačajem pa su dobile otkaz. Primalje su bile članice antiaborcijskog, dobro financiranog, pokreta Alliance Defending Freedom. Europski sud za ljudska prava jasno je pokazao da je švedski sustav, koji daje prvenstvo potrebama pacijenata, konzistentan s Europskom konvencijom o ljudskim pravima.
Naime, priziv savjesti u medicini daleko najčešće se odnosi na odbijanje vršenja pobačaja, sudjelovanja u postupcima potpomognute oplodnje ili propisivanja kontracepcije, pa čak i hitne kontracepcije. Anesteziolozi koji se prizivaju ne daju anesteziju. Sestre ne vrše svoje dužnosti. U bolnicama u vlasništvu crkve životi žena su direktno ugroženi. Čak i u slučaju spontanog pobačaja i/ili vanmaternične trudnoće.
Priziv savjesti može se odnositi i na eutanaziju, ali je daleko najčešći u okviru reproduktivne medicine, gdje je religijski i ideološko-politički motiviran.
Distinkcija između vojske i medicine
Dakle, bitna distinkcija između vojske kao profesije i medicine kao profesije jest u tomu da prizivači savjesti u medicini ne prihvaćaju pravno regulirane propise. Pritom odbijajući vršiti standardne postupke u medicini, na štetu pacijentica. S druge strane, oni koji se u vojsci protive zapovijedima i nalozima nadređenih – štite ljude, poštujući humanitarno ili ratno pravo.
Zanimljivu analizu potpuno različitog značenja prizivanja na savjest u onih koji su vojni obveznici (dakle ne profesionalni vojnici) i liječnika ponudili su Stahl i Emanuel 2017. godine u članku Liječnici, a ne regruti – priziv savjesti u zdravstvu:
… priziv savjesti u zdravstvu razlikuje se od priziva savjesti prema vojnoj službi na pet važnih načina. Prvo, prigovara se profesionalnoj praksi, a ne mandatornoj državnoj obvezi u vojsci. Drugo, priziv se događa u kontekstu slobodno izabrane profesije. Treće, dopušta selektivno prigovaranje stručno prihvaćenim intervencijama. Četvrto, prihvaća priziv savjesti bez vanjske provjere. I peto, štiti prigovarača od svih posljedica i troškova.
Osim toga, klauzule o zdravstvenoj skrbi jednostrane su i štite samo one koji odbijaju liječiti pacijente, a ne one čija ih savjest prisiljava na pružanje medicinski prihvatljive, ali politički osporavane skrbi. Nasuprot tome, zagovornici rata mogli su prijaviti se prije nego što su mobilizirani, što je prerogativ koji i danas postoji u vojsci koja je isključivo dobrovoljna.
