S obzirom na stanje svijeta u kojem živimo, od fašizacije društva pa do nezaposlenosti mladih i SOR-a, rasprostranjenost psihičkih tegoba i porast anksioznih poremećaja kod mladih ljudi nije nešto iznenađujuće. Prema izvješću EU Youth Report iz 2013. godine procjenjuje se da 10-20% mladih državljana_ki EU pati od psihičkih bolesti, a svaki_a peti_a obolijeva od razvojnih, emocionalnih i bihevioralnih problema. Sve više poznatih osoba progovara o mentalnim problemima s kojima se nose, a nedavno je i Sinéad O’Connor u videu iznijela svoje teško psihičko stanje i suicidalne misli.
U svom članku “Kako terapeuti_kinje razočaravaju mlade generacije LGBT osoba” Casey Quinlan iznosi osobne priče mladih osoba, koji_e su se susreli_e sa nesenzibilnim terapeutima_kinjama, koje rangiraju od prevelike fokusiranosti na seksualnu orijentaciju do nepoštivanja rodnih zamjenica odnosno nerazumijevanje roda i rodne nebinarnosti kao i cjelokupne problematike s kojom se susreću LGBTQ mlade osobe. Quinlan ističe kako brojni američki psihoterapeuti_kinje imaju problema s prihvaćanje novih ideja u praksi pogotovo ako su dužeg radnog staža jer već imaju ustaljenje obrasce rada i ne žele učiti nove koncepte. Nerazumijevanje intersekcionalnosti identiteta odnosno presjeka roda, rase i klase u doživljavanju opresije predstavlja veliki propust za pomagačku struku jer može u najboljem slučaju, ignorirati vrste opresije i diskriminacije s kojim se pojedini_e klijenti_ce susreću, a u najgorem slučaju, perpetuirati upravo tu vrstu opresije u svojem terapeutskom radu. Teorija kao i brojna istraživanja pokazuju da rodne uloge utječu na reakcije klijenata_ica i terapeuta_kinja u terapiji i na pozitivan i na negativan način. Terapeuti_kinje trebali_e bi imati dobro razumijevanje rodnih uloga, kao i vlastitu introspekciju i superviziju kako bi izbjegli_e seksistički način rada u terapiji.
Članak u američkom časopisu “Klinička Psihologija: Znanost i praksa” iz lipnja 2015. istraživao je kako programi kliničke psihologije mogu poboljšati svoje edukacije za potrebe LGBTQ klijenata_ica te pokazao kako se određeni programi počnu baviti LGBT temama tek kada se netko od studenata_kinja prvi puta susretne s klijentom_icom koji_a se identificira kao pripadnik_ica zajednice. Autori_ke ističu kako bi razgovori o rodu i seksualnosti trebali biti integrirani u kurikulume prije nego što studenti_ice započnu terapeutski rad sa klijentima_icama. Istraživanje provedeno u Hrvatskoj 2014. godine od strane nastavnika_ica i studenta_kinja psihologije Sveučilišta u Zagrebu pod nazivom “Provjera modela manjinskog stresa seksualnih manjina u Hrvatskoj” na uzorku od 114 pripanika_ica LGB zajednice pokazalo je postojanje dvostruke diskriminacije biseksualnih osoba i različitih stereotipa koje se vežu uz muškarce i žene manjinskih seksualnih orijentacija. Kao preporuka navodi se uvođenje edukacija o ljudskoj seksualnosti uz shvaćanje da “seksualne orijentacije nisu fiksne kategorije već kontinuirane varijable, kako bi se smanjio jaz između osoba različitih seksualnih orijentacija” (Kamenov, Jelić, Huić 2016). Iako je termin “seksualna manjina” prijeporan u kontekstu posebnih prava koja su zajamčena primjerice, nacionalnim manjinama, u ovom kontekstu ga možemo shvatiti doslovno kao “manjina” nasuprot heteroseksualnoj “većini.”
Psihoterapija i u našim krajevima postaje sve popularnija tema te sve dostupnija (naravno, morate imati novaca ako si želite priuštiti psihoterapiju, a besplatna psihoterapija preko zdravstvenog ide preko uputnice liječnika_ice opće prakse što predstavlja rizik od stigmatizacije). U Hrvatskoj je profesija psihoterapije zakonski neregulirana, proces stvaranja zakona službeno je pokrenut 2005. godine, a nacrt predstavljen javnosti 2014. godine. Krovna udruga psihoterapijskih škola je SPUH– Savez psihoterapijskih udruga Hrvatske koja se zalaže za zakonsku regulaciju i promiče europske standarde u psihoterapiji. Trenutni predsjednik je Jadran Morović, dr. med., psihijatar i psihoterapeut.
Iako je rod izrazito važna tema jer obuhvaća kompleksne socio-kulturološke aspekte identiteta niti jedna psihoterapijska škola u Hrvatskoj nije uvela tu temu kao obaveznu i zasebnu cjelinu u svoje kurikulume. U Hrvatskoj jedino je udruga LORI objavila je popis LGBTIQ- friendly psihoterapeuta_kinja i organizirala edukaciju za rad s LGBT osobama za stručnjake_ine koji se bave savjetodavnim i terapijskim radom. Sličnu edukaciju organizirao je i Gestalt centar Homa 2015. godine sa stranim edukatorom Kevinom McCannom. Iako su takve radionice za svaku pohvalu opet se radi o opcionalnom dijelu edukacije, odnosno, LGBTQ i rodne tematike nisu zadana cjelina o kojoj bi studenti_kinje bilo kojeg psihoterapijskog pravca morali odslušati.
S obzirom na odnos prema rodnim teorijama u našem društvu kao što je masovna histerija koja se stvara oko pojma roda poduprta izmišljenim pojmovima kao što je “rodna ideologija” od strane ekstremističkih vjerskih udruga takav propust nije neočekivan. Esencijalistički koncepti evolucijske psihologije i dalje su prisutni u nekim psihoterapijskim pravcima kao i nekritičko korištenje Freudovih koncepata koji su već bili kritizirani za vrijeme njegovog života (poput koncepta zavisti na penisu, Edipovog kompleksa i histerije) od strane žena koje su uvelike doprinijele razvoju psihoanalize poput Karen Horney i Sophie Freud. Karen Horney bila je prva psihoanalitičarka koja je kritizirala Freudov pristup ženskoj psihologiji, pogotovo ideju zavisti na penisu, kao androcentričan i slijep za sociokulturološku određenost inferiornog položaja žena u društvu. Sophie Freud, Freudova unuka, opisala je njegove teorije kao produkt doba u kojem je živio te ih otpisuje kao zastarjele. Kritiku psihoanalize napisala je i Simone de Beauvoir u svojoj knjizi “Drugi spol” gdje zamjera Freudu što nije uzeo u obzir društveno porijeklo muške i očinske moći i privilegije te smatra da njegove teorije nisu prikladne za objašnjenje ženske drugotnosti. Iako se psihoanaliza razvila i odmaknula od Freuda, njegovi koncepti još se nekritički provlače kroz psihoterapijske prakse u patrijarhatu.
Evolucijska psihologija posebno je popularna u religioznim krugovima jer ignorira utjecaj socijalizacije rodnih uloga na ljudskog ponašanje i ignorira, odbacuje i ne podržava postojanje LGBT osoba te podržava odnosno opravdava silovanje. Zato je nekritičko ili nesvjesno korištenje takvih koncepata posebno opasno u psihoterapijskom radu jer se velika šteta može nanijeti rodno nebinarnim i queer klijentima_icama kao i žrtvama seksualnog nasilja. U najboljem slučaju, psihoterapijske škole prave se kao da rodne teorije ne postoje, u najgorem slučaju, podržavaju seksističke stavove i predrasude. Primjer toga je dr.med psihoterapeut Zoran Milivojević, jedan od vodećih stručnjaka za transakcijsku analizu na našim prostorima i upravo su u tijeku upisi u njegovu novu edukacijsku grupu koju će voditi u Zagrebu. Njegovi problematični stavovi uključuju ideje da su “jake žene naporne” (jer ne znaju gdje im je mjesto i “pokušavaju biti kao muškarci”) te protivljenje zabrani fizičkog kažnjavanja djece. U društvu koje je već ionako apatično prema zlostavljanju djece i ubojstvima žena od strane partnera, ovakvi stavovi stručnjaka su upravo ono što nam NE treba. Je li potrebno napominjati da je znanstveno dokazano da su batine i fizičko kažnjavanje loše za psihofizički razvoj djece? Ili to da su rigidne rodne uloge nametnute socijalizacijom te da nanose štetu svima?
Radikalna feministička terapija razvila se iz ženskog pokreta 60ih godina prošlog stoljeća u Americi upravo iz potrebe da se suprotstavi psihijatriji kao “fundamentalno ugnjetavačkoj instituciji koju je izdigla hegemonija i koja je izrađena na mistifikaciji, podređivanju i nasilju” (Burstow 1992). Ironično je to što je radikalna terapija politički pokret koji je izrastao iz upravo transakcijske analize čijem psihoterapijskom pravcu pripada Milivojević. Dok je feministička terapija stavljala naglasak na zajedničkom iskustvu među ženama te važnost da žene savjetnice i terapeutkinje pomažu ženama klijenticama, 1990. godine razvijena je Gender Aware Therapy (GAT) od strane Glenna Gooda, Lucie Gilbert i Murray Scher kako bi se koncept feminističke terapije proširio da uključuje muškarce, žene, parove i obitelji u cilju da se kontekstualna i socijalna perspektiva koristi za dobrobit klijenta_ice.
“LGBT osobe dolaze po pomoć i podršku u svojim procesima, nekada je to najvažniji dio priče (rod ili seksualna orijentacija), nekad se provlači i osjeti kao tema kroz druge sadržaje koje iznose. Otvaranje i vjerovanje potpunom neznancu_ki nosi velike rizike, minimalna je odgovornost psihoterapeuta_kinje da prepozna temu i da oprezno rukuje s njom i podržava osobu u procesu. Za to je potreban rad na sebi i edukacija,” rekla nam je Vesna Katalinić, socijalna radnica i Gestalt psihoterapeutkinja pod supervizijom.
Psihoterapija ima veliki potencijal u stvaranju zdravog društva ukoliko ide u korak s progresivnim društvenim i političkim procesima. Osobni problemi su politički problemi i ničiji stavovi i vrijednosti ne nastaju u vakuumu. Studenti i studentice psihoterapijskih škola i prakticirajući psihoterapeuti_kinje trebali_e bi kontinuirano preispitivati svoje stavove i vrijednosti te educirati se o intersekcionalnosti i potrebama različitih klijenata_ica. Osim razbijanja mitova o psihoterapiji potrebno je kroz nju razbiti i hijerarhije moći koje omogućavaju neravnopravnost, stereotipe i predrasude.
—-
de Beauvoir, S. 2016. Drugi spol. Naklada Ljevak. Zagreb
Burstow, B. 1992. Radikalna feministička terapija. Centar za žene žrtve rata. Zagreb
Kamenov, Ž., Jelić, M. i Huić, A. 2016. “Problemi i izazovi seksualnih manjina u Hrvatskoj,” Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za psihologiju, FF Press.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
