“I wanna be your sugar daddy….give you honey all my money…” Nisu to tek puki stihovi, ili priča za filmski scenarij. Pojam “sugar daddy”već je svima jako dobro poznat. I u okvirima naše zemlje, takozvane “sugar babies” vataju svoje tatice ne bi li se domogle lagodnijeg života, oslobođenog egzistencijalnih problema, servirajući svoja mlada, zategnuta tijela oronulim dedicama koji pak traže neobavezni seks s lijepim djevojkama.
Također, valja spomenuti i vrlo rašireni seks turizam, a na spomen seks turizma većini se stvara slika oronulog, bogatog dedice iz razvijenog dijela Europe koji putuje u egzotična mjesta poput Indonezije i kupuje seks, pažnju, a ponekad i ljubav mladih ljepotica.
Međutim, nisu uvijek i samo muškarci ti koji kupuju seks. Čine to i žene, iako se o tome manje priča. Ako ste pomislili da je to neka nova pojava – pa pogriješili ste! Još negdje tamo sredinom devetnaestog stoljeća bogate su žene putovale u egzotične zemlje tražeći ljubav, avanturu, seks s mladim, naočitim i egzotičnim mladićima.
Ipak, živimo u svijetu gdje i dalje vlada patrijahalna tradicija i mačistička ideologija, gdje se uvijek nekako ističe muško “urođeno” pravo na uživanje u svim blagodatima ovog svijeta, pa tako i kroz seks-turizam, gdje je uloga žene ona ponizna, uslužna….da zadovolji muškarca.
Upravo iz tog razloga mi se i svidio film velikog provokatora Ulricha Seidla “Raj:Ljubav” koji obrađuje temu seks turizma, međutim, iz perspektive ženskog “potrošača”.
Radnja filma odvija se na obalama Kenije gdje dobrostojeće srednjovječne, pažnje i ljubavi željne Europljanke, tzv. “sugar mammas” dolaze po svoju dozu adrenalina i zadovoljstva, po svoj komadić zaslužene ljubavi i dodira, dolaze prisjetiti se kako je to osjetiti se poželjnom, makar za to morale i platiti mladim, lijepim i nadasve obdarenim Kenijcima.
Film prati Austrijanku Teresu, samohranu majku koja svoju punašnu, tromu kćer tinejđerku pakira i odvozi kod rođakinje i zatim kreće put Kenije. Tamo susreće Inge, također Austrijanku koja ju polako nagovara da se i ona prepusti seksualnim užicima i upeca svog tamnoputog ljepotana.
Ono što bi se u uobičajenim okolnostima, u njezinoj rodnoj Austriji, činilo kao nemoguća misija, u Keniji postaje itekako dostupno. Štoviše, količina truda je minimalna. Lokalni lovci na bogate Europljanke nude se na svakom uglu, i to zapravo toliko agresivno da Teresa u početku uspješno odolijeva. Međutim, svjesna svoje neprivlačnosti, a željna ljubavi, dodira i romanse ubrzo popušta. Nakon prvog neuspjelog pokušaja sa suviše nastrljivim Gabrielom, pada na šarm lukavog i naočitog Munga koji ju uvjerava kako u njoj vidi puno više i puno dublje od ovješenih sisa i nakupine sala i celulita. Naravno, Teresa je svjesna privida, ali prepušta se, jer tko zna…možda ipak nije privid.
Ubrzo Mungo kreće u potjeru za lovom. Svakavi scenariji su se odigrali, od nezaposlene sestre kojoj je potreban novac za liječenje djeteta, zatim nećakinje kojoj treba pomoć, pa je i otac odjednom obolio te je potrebna znatna količina novca za njegovo bolničko liječenje. Ni u jednom trenutku nije Mungo tražiio novac za sebe, jasno. U početku je Teresa, ponesena osjećajima koje je razvila prema Mungu, spremno davala novac. Međutim, ubrzo se trijezni i shvaća da je toliko željena romansa ipak bila samo privid. Shvaća da mu nije privlačna, shvaća da jedino dublje što je kod nje vidio i želio vidjeti jest njezin novčanik. Iskusan u svom poslu, Mungo odmah prepoznaje da je uzeo od Terese sve što se uzeti dalo, i odlazi. Iako u dubini svjesna svega, Teresa doživljava veliko razočaranje , i poniženje.
Seidl vrlo uspješno povlači paralelu između korisnika i pružatelja usluge, eksploatiranog i eksploatatora, i postaje jasno koliko je tanka granica između to dvoje. Od samog početka je jasno da Teresa ne pati za seksom, već da pati za toliko željenom ljubavi, dodirom, osjećajem da je netko želi, da je nekome potrebna… I, unatoč poniženjima koje je doživjela, ne gubi nadu, ona nastavlja, nastavlja do točke maksimalnog poniženja, kad Inge sa nekolicinom žena dolazi u Teresin apartman ne bi li proslavile njezin rođendan i za poklon dovode jedva punoljetnog stripera. Scene koje su zatim uslijedile zaista nisu bile melem za oči. Gledati četiri pijane žene kako se razodijevaju, sline po striperu i natječu koja će njegovu muškost prva uspjeti ukrutiti bilo je na granici sa zlostavljanjem. Međutim, necenzurirane, brutalne scene grotesknih ženskih tijela, kao i sva raskoš muškosti naočitih Kenijaca šokiraju gledatelja i zasigurno ostavljaju svoj pečat.
Seidlu zamjeram površni razgradnju Teresina lika, nedovoljnu zainteresiranost za njezin “nutarnji” svijet. Zapravo, konkretna karakterizacija likova, uopće, potpuno je izostala.
I nakon što se gledatelj oporavi od sisa, sala, celulita i pimpeka, tek tada počinje razmišljati o onome što stoji iza toga.
Seidl je, kako je već naglašeno, htio povući paralelu između razvijenog i nerazvijenog svijeta. Nezaposlenost i nedostatak prilika u siromašnim zemljama, s druge strane pak osjećaj otuđenosti, nevidljivosti i nutarnjeg nezadovoljstva u bogatim zemljama. Bogati svijet puni svoje rupe, potrebe i želje koristeći usluge siromašnog svijeta. Siromašan svijet na to dragovoljno pristaje jer mu se time pruža mogućnost da riješi svoje egzistencijalne probleme.
Seidl je, također, želio istaknuti razlike u očekivanjima između muških i ženskih konzumenata seks turizma. Smatra da će većina muškaraca koristiti seksualne usluge sa svrhom zadovoljenja osnovnih seksualnih potreba, dok su žene ipak nešto kompleksnije i osim seksa, traže ljubav, prijateljstvo, traže odnos.
Ovaj film se možda i ne treba gledati iz kuta “bogatih žena koje koriste seksualne usluge”. Ne treba se gledati uopće iz perspektive spola. Međutim, ovdje mi je važno naglasiti kako sam izrazito zadovoljna da film obrađuje temu seks turizma iz ženske perspektive, dakle govori o temi koja je slabo zastupljena. Budući da živimo u patrijahalnom društvu u kojem su muškarci prikazani kao oni koji trebaju biti zadovoljeni, kao oni koji imaju naglašene seksualne potrebe i moraju ih namiriti , žene su uvijek shvaćene kao muškarčevi vjerni sluge, kao majke, kao sluškinje i domaćice, a kao takve one i nemaju potrebe za seksom, njihovi seksualni nagoni jednostavno ne postoje.
Vjerujem da je Seidl htio prikazati bolesti današnjeg svijeta. Otuđenost razvijenog svijeta, okrenutog materijalnom, okrenutog profitu. Siromašnost nerazvijenog svijeta, jad, bijedu i neimaštinu. Dok jedni mogu uživati u materijalnoj raskoši, nedostaje im onaj humani faktor, nedostaje im bliskost i povezanost. Drugima pak nedostaje materijalna sigurnost, egzistencija im je ugrožena, ali nekako postoji ljudskost i toplina. Bogata strana svijeta pokušava nadomjestiti novcem ono što novac zapravo ne može kupiti, jer i ne zna drugačije. Siromašan svijet prodaje svoje dostojanstvo ne bi li omogućio sebi i svojim bližnjima život, jer ne može drugačije. Teško je razlučiti što je okrutnije od ovo dvoje…
