Reproduktivna i seksualna prava žena nepresušan su izvor polemika u hrvatskom društvu, a iznimka nije bila ni ova godina. Iako je pobačaj na papiru dopušten još od 1978. godine, ova nam je godina jasno pokazala da se jednom izborena prava ne mogu uzimati zdravo za gotovo i da mogu nestati u roku dok kažeš “neokonzervativni pokret”.
Od čega nam se u 2017. dizao želudac i kako smo se, unatoč svim preprekama, protiv toga borile, donosimo u pregledu najznačajnijih trenutaka za reproduktivna prava žena u Hrvatskoj.
Siječanj
Prošlu smo godinu ispratile uz degutantne plakate koji su bili šlag na torti kontinuiranih napada na reproduktivna i seksualna prava žena (još jedne) inicijative za “zaštitu života”. Nakon godina polaganog, ali sigurnog urušavanja ženskih prava, osobito prava na pobačaj, u 2016. svjedočile smo udarcima sa svih strana, koji su kulminirali u agresivnoj medijskoj kampanji Vigilarea i Hrvatskog pokreta za život i obitelj. Konzervativne političke struje, svesrdno poduprte raznoraznim katoličkim “civilnim” inicijativama i udrugama, nastavljaju s lovom na vještice, ne birajući pritom sredstva niti razmišljajući o životima žena, koje posljedice njihovih odluka bolno osjećaju svakog dana.
Godinu dana stariji, ali nimalo pametniji, dežurni su moralni dušebrižnici ušli u 2017., odlučni da zakucaju zadnji čavao u lijes reproduktivnih prava žena. No, borile smo se i borit ćemo se protiv toga i dalje, što su prve u (n)ovoj godini poručile splitske aktivistkinje – iako nemamo za plakate, ne odustajemo od svojih reproduktivnih prava.
Veljača
U veljači je objavljen Nacrt zaključaka Vijeća za vanjske poslove o prioritetima EU u UN-ovim tijelima za ljudska prava u 2017. godini, koji su još jednom potvrdili prioritete hrvatske politike po pitanju reproduktivnih prava žena, smještajući se uz bok državama poput Poljske i Mađarske.
Davor Ivo Stier tom je prilikom utvrdio da, s obzirom da oko pojma ‘seksualno i reproduktivno zdravlje i pravo’ ne postoji konsenzus na međunarodnoj razini i razini Europske unije, “Hrvatska tumači taj pojam tako da on ne uključuje pobačaj”. Potom je Stier na sjednici Vijeća za ljudska prava UN-a zauzeo stav o “poštivanju života od začeća pa do smrti” te se založio za suradnju s državama koje imaju o tome slične stavove, “radujući se većoj suradnji sa zemljama koje slično razmišljaju i pridružuju se zajedničkim inicijativama u Vijeću za ljudska prava”. Floskule kojima se premijer Plenković nedugo nakon pokušao opravdati, tvrdeći da “osnaživanje obitelji i razvijanje kulture života ne podrazumijeva zabranu pobačaja na zahtjev”, samo su mrtvo slovo na papiru u opetovanim pokušajima zatiranja prava žena.
Tome u prilog ide i imenovanje Ladislava Ilčića posebnim savjetnikom za ljudska prava, koje je zgrozilo svakoga iole upoznatog s aktivnostima spomenutog. Osoba koja javno proglašava međunarodnopravne dokumente UN-a i Europske unije koji se tiču rodne ravnopravnosti i ljudskih prava žena nepoželjnom ‘rodnom ideologijom’ i godinama se protivi suvremenom odgoju i obrazovanju djece i mladih, sve je samo ne kompetentna za savjetovanje o ljudskim pravima. Nakon pritisaka organizacija civilnog društva, Ilčić je ubrzo dao ostavku, pokazujući tako da organiziranim otporom možemo biti i jesmo glas promjene u rastuće neokonzervativnom društvu.
Ožujak
Početak ožujka obilježila je odluka Ustavnog suda koji je odbacio zahtjev za ocjenom ustavnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. godine, koju je 1991. godine zatražila udruga Hrvatski pokret za život i obitelj, a zahtjev nadopunila udruga Željke Markić krajem listopada 2016.
Ustavni je sud ovom odlukom ujedno obavezao Hrvatski sabor da unutar dvije godine donese novi zakon kojim će se regulirati pravo na pobačaj, pritom ne nudeći nikako konkretno rješenje, i prebacivši tako odgovornost na Hrvatski sabor kao nosioca zakonodavne vlasti u Hrvatskoj. Više od 30 organizacija tom je prilikom zatražilo od Hrvatskog sabora i Vlade RH da preuzmu aktivnu ulogu u daljnjem razvitku zaštite reproduktivnog zdravlja i prava svih žena te da zaštite društvo i javne institucije od nametanja uvjerenja religijskih fundamentalista.
Predsjednik Ustavnog suda, Miroslav Šeparović, istaknuo je kako “brojni međunarodni dokumenti štite pravo na život, no ne daju odgovor na pitanje kada život počinje. Praksa Europskog suda za ljudskog prava navodi da se nerođeno dijete ne smatra osobom u smislu zaštite člankom 2. Konvencije”, dodavši da bi potencijalna odluka Sabora kojom bi se zabranio pobačaj bila protivna odluci Ustavnog suda. O praksi Europske komisije za ljudska prava i Europskog suda za ljudska prava po pitanju regulacije pobačaja detaljno je pisala doc. dr. sc. Ivana Radačić.
Društvena i politička klima u Hrvatskoj u proteklih godinu dana ne ostavlja puno prostora za optimizam po ovom pitanju. Kako je najavljeno, uz mišljenja medicinskih i stručnjaka/kinja za obiteljsko pravo, tijekom zakonodavne procedure bit će konzultirane i zainteresirane udruge. Ne sumnjamo da neokonzervativne udruge neće propustiti mogućnost da još jednom iskoriste priliku za nametanje svojih uskogrudnih, po žene nadasve štetnih svjetonazora, uz svesrdnu podršku medicinskih stručnjaka poput Trpimira Goluže i stručnjakinja za obiteljsko pravo poput Dubravke Hrabar.
Međutim, da nećemo stajati po strani i gledati kako se sustavno gaze izborena prava, pokazale su tisuće žena okupljene na drugom prosvjednom Noćnom maršu u organizaciji feminističkog kolektiva fAKTIV, zahtijevajući dostupan, siguran i legalan pobačaj kako bi svoje pravo na medicinsku uslugu uistinu mogle ostvariti sve žene. “Ako nas je povijest ičemu naučila, to je da ništa nećemo dobiti, a ni obraniti bez borbe. Iako je žalosno da danas branimo nešto izboreno prije skoro 40 godina, to nas ne smije obeshrabriti”, poručeno je na Maršu, kao misao vodilja za sve buduće borbe koje nas čekaju ove, ali i narednih godina.
Travanj
Da su borbu protiv prava na prekid trudnoće i najavljenih promjena zakona o istom shvatile ozbiljno, neokonzervativne su udruge pokazale već u travnju, kada je održana tribina s temom pobačaja u organizaciji svima poznatog Vigilarea i manje poznate, ali jednako ekstremne udruge Obnova. Vice John Batarelo tom je prilikom prosipao sebi svojstvene mudrosti o kulturi smrti, začinivši svoje izlaganje rečenicom da se “ozakonjenjem abortusa majkama zapravo dao pištolj da legalno ubiju svoje dijete” i morbidnom usporedom pobačaja sa genocidnim društvenim sustavima.
U travnju smo još jednom dobili potvrdu da hrvatskoj Vladi reproduktivna i seksualna prava žena nisu na visoko na listi prioriteta, ako su uopće. Kako je pisao Novi list, Vlada je odbila donacijom podržati globalnu donatorsku kampanju “She Decides” kojom se planira nadomjestiti 600 milijuna dolara s koliko je SAD pomagao nevladinim organizacijama koje promiču reproduktivna prava, uključujući i pravo na siguran i legalan pobačaj, u najsiromašnijim zemljama svijeta. Prikupljeni novac namjerava se utrošiti na spolno obrazovanje, planiranje obitelji, zdravstvenu skrb te prevenciju HIV-a i drugih spolno prenosivih bolesti. No, umjesto da se priključimo progresivnoj ruti zemalja poput Danske, Belgije, Švedske i Nizozemske, koje su organizirale donatorsku konferenciju, domaći su političari zaključili da se bolje držati susjeda poput Mađarske i Poljske, od kojih štreberski učimo kako što učinkovitije dokinuti ljudska prava.
Svibanj
I ovog smo svibnja imale priliku svjedočiti farsi (ironičnog) naziva “Hod za život”, kada su zagrebačke i splitske ulice okupirali isti oni molitelji i moliteljice koje smo navikle gledati pred bolnicama kako usrdno mole za ukidanje prava na izbor. Iako se predstavljaju kao veliki humanitarci, ova nas inicijativa pokušava vratiti u prošlost kada su žene umirale zbog nesigurnih pobačaja i dokinuti pravo žena da donose odluke o svojim tijelima i životima bez prisile, zlostavljanja i nasilja. Kako je krenulo, zasigurno neće biti i zadnja.
Uoči Hoda za život, zagrebačke su aktivistkinje poručile što misle o akciji – crvena boja ubačena u fontane na Trgu žrtava fašizma, Tomislavovom trgu i Zrinjevcu slikoviti je prikaz onoga što se događa kod ilegalnog pobačaja u nesigurnim uvjetima. “Ako obiteljaši uspiju u svojoj namjeri vraćanja pobačaja u ilegalu, čekaju nas i scenariji izvođenja pobačaja poput ovoga sa žicanom vješalicom, u kojima su životi žena izravno ugroženi. Žene neće odustajati od pobačaja, samo će ti pobačaji biti rađeni ilegalno, u nesigurnim i krajnje opasnim uvjetima po živote žena”, naglasile su ono što protivnici i protivnice pobačaja uporno odbijaju shvatiti.
U svibnju održana i rasprava u organizaciji Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI) i Inicijative liječnika i liječnica za reguliranje prava na priziv savjesti u medicini, povodom odluke Ustavnog suda iz ožujka ove godine. Okupljeni/e su zaključili da ostvarivanje temeljnog ljudskog prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece nije moguće realizirati bez dobre edukacije na znanstvenim temeljima, bez pouzdane kontracepcije i bez mogućnosti prekida trudnoće u sigurnim uvjetima, poštujući u prvome redu autonomne odluke žene.
Lipanj
Početak ljeta uljepšao nam je razgovor potpredsjednika Sabora Željka Reinera i biskupa Vlade Košića u opskurnom vjerskom pamfletu naslova Izazovi istine, u kojemu Reiner navodi: “Zašto bi se nužno moralo pretpostaviti da pod pojmom ‘razvoja trudnoće’ Ustavni sud smatra pravo žene da prekine tu trudnoću, kako to neki interpretiraju? Sud je obvezao Hrvatski sabor da u sljedeće dvije godine Hrvatski sabor ukine postojeći zakon i donese novi. On nije rekao kako taj novi zakon mora izgledati pa on može biti i značajno restriktivniji od postojećeg zakona iz vremena komunizma”.
Posljednjom je rečenicom Reiner potvrdio skepsu kojom je dočekana odluka Ustavnog suda u ožujku, pokazavši da se pobačaj ne mora nužno zabraniti da bi bio nedostupan – dovoljne su drakonske mjere kojima se onemogućuje pristup kako bi zakon ostao u kategoriji želja i pozdrava. Hoće li biti dovoljno političke volje da se zakon skroji po znanstvenim principima 21. stoljeća ili će nas vratiti 200 godina unazad, ostaje nam vidjeti.
Srpanj
U srpnju smo dobile (još jednu) priliku podsjetiti se koliko država brine o reproduktivnim pravima žena, kada je pacijentica Petrove bolnice u Zagrebu na društvenim mrežama podijelila iskustvo s kiretažom bez anestezije. Iz komentara na njenoj objavi postalo je jasno da je ovaj slučaj više pravilo nego iznimka te da je javno zdravstvo, (osobito) kada se radi o reproduktivnim pravima žena, opterećeno nizom problema – od priziva savjesti zbog kojeg medicinsko osoblje odbija obavljati svoj posao, do uskraćivanja anestezije i najbolje moguće zdravstvene skrbi za pacijentice.
U zemlji u kojoj vladajuća garnitura pokušava pozicionirati žene kao osobe čija je primarna funkcija rađanje i gdje se na žene gleda kao na “inkubatorice nacije”, zabrinjavajuće je kako se još nitko nije pozabavio katastrofalnim stanjem u primarnoj zaštiti ženskog zdravlja. Uz kontinuirane napade s “civilnog” fronta, od strane raznoraznih udruga za “zaštitu života”, hrvatski zdravstveni sustav dodatno se brine da reproduktivna prava žena ostanu samo teorija.
Kolovoz
Nakon što su tijekom ožujka i travnja provodili anti-choice kampanju za zabranu pobačaja (opet ironičnog) naziva “Imam pravo živjeti” i pritom prikupljali potpise za peticiju, protivnici/ce pobačaja u kolovozu su zaključili da od molitvi ne profitiraju baš puno. Budući da njihova “borba predstavlja izuzetni duhovni, organizacijski i financijski napor”, kako se navodi u popratnom pismu, John Vice Batarelo svojim je podržavateljima/icama za svaki slučaj poslao i opću uplatnicu. Križarski rat protiv pobačaja očito ima i rok trajanja, pa je dodatno naglasio da “nemamo puno vremena, zato je važno da već danas donesete odluku o tome hoćete li podržati ovu akciju svojim prilogom”.
Neka, we’ll pass.
Rujan
Da u mjesecu Globalnog dana akcije za siguran i legalan pobačaj, koji se tradicionalno obilježava 28. rujna, slučajno ne zaboravimo na anti-choicere, pobrinuli su se molitelji i moliteljice koji su u rujnu započeli jesensko izdanje kampanje “40 dana za život”. Tako je još jednom započelo maltretiranje pred bolnicama, a kad smo pomislile da gore od ovoga jednostavno ne može, ubacili su još jedno iznenađenje – ove su sezone organizirali i turneju minibusom po Hrvatskoj u kojem će putovati i gospin kip s krunom koju je blagoslovio papa Franjo. U planu je, ako vjernici/e budu velikodušni u donacijama, i otvaranje Centra za život u koji će trudnice koje žele pobaciti moći doći da ih odgovore od pobačaja.
Ova farsa “miroljubivog molitvenog bdijenja” pred bolnicama traje već godinama i s vremenom poprima sve agresivniji karakter – prošle je godine vukovarsko Općinsko državno odvjetništvo pokrenulo izvide vezano za slučaj okupljanja inicijative ispred Opće županijske bolnice Vukovar, kako bi utvrdilo elemente mogućih kaznenih djela. Trebamo li uistinu čekati elemente kaznenog djela da bismo ženama omogućili dostojanstveno i slobodno odlučivanje o vlastitom tijelu?
Listopad
Nakon kampanje za zabranu pobačaja u ožujku i travnju i žicanja novca u kolovozu (jer od molitvi se ne živi), Batarelo i ekipa su u listopadu Saboru predali potpise svojih podržavatelja/ica. “Mi predajemo potpise i nakon toga ide u proceduru. Bit će javna debata i javni razgovor o pravima nerođene djece”, rekao je tom prilikom Batarelo, dodavši da oni ne propagiraju ništa, nego traže potpunu zaštitu nerođenog života. Ne propagiraju ništa osim da “nerođeni život” ima veća prava od žene budući da, kako je Batarelo odgovorio, i trudnoća koja nastane kao posljedica silovanja nije “dovoljno dobar razlog” za pobačaj te da je “znanstveno dokazano da žene koje jesu silovane imaju manji postotak pobačaja”.
Pozivanje na pseudo znanstvene podatke i izmišljanje znanstvenih činjenica nije ništa novo u anti choice pokretu, no razina do koje su spremni ići u opravdavanju svojih nazadnih stavova svaki put mi izazove mučninu. Besramnost koju pokazuju svakim novim javnim istupom prelazi svaku granicu civiliziranog ponašanja, a relativiziranje silovanja kao jednog od najstrašnijih zločina jasno pokazuje mizoginiju koja je utkana u svaku poru njihovog djelovanja.
Studeni
U dugom nizu mitova o pobačaju koje neokonzervativci koriste kako bi ojačali svoje stajalište, nalazi se i onaj o takozvanom postabortivnom sindromu, na temu kojeg su udruga Hrvatska za Život i Hrvatsko katoličko liječničko društvo u studenom organizirali predavanje “Izlazak iz tame – postabortivni sindrom i što o njemu trebate znati”. Ono što su pritom prigodno zaboravili jest da takav sindrom – ne postoji. Nema ga u Međunarodnoj klasifikaciji bolesti i srodnih zdravstvenih problema (MKB-10), ne postoji ni u MSD priručniku dijagnostike i terapije, opovrgavaju ga bitna recentna istraživanja, ali može ga se i takvog, u potpunosti izmišljenog, iskoristiti za potrebe ograničavanja prava na pobačaj žena u Hrvatskoj.
Nepostojeći postabortivni sindrom još je jedan dokaz manipuliranja znanstvenim činjenicama i potpunog izostanka evidence-based medicine u diskursu neokonzervativnih struja. U prilog im idu i brojne stranice na internetu koje nude lažne i netočne informacije o pobačaju, poput kontroverzne stranice Klinika za pobačaje, koja bi, na prvi pogled, trebala služiti kao relevantni izvor informacija o procesu prekida trudnoće, a zapravo služi kao dobro organizirana anti-choice propaganda. U vremenu kada se u potrazi za informacijama najprije okrećemo internetu, osim senzacionalističkih naslova u mainstream medijima, ovakvi su “izvori informacija” izuzetno opasni i čine dodatnu štetu znanstveno utemeljenom i provjerenom izvještavanju o pobačaju.
Prosinac
Na samom kraju još jedne izazovne godine za reproduktivna prava žena, Vijeće Europe objavilo je tematski izvještaj “Žensko spolno i reproduktivno zdravlje i prava u Europi” povjerenika za ljudska prava Vijeća Europe. U izvještaju kojim je obuhvaćeno posljednjih nekoliko godina upozorava se da u pojedinim dijelovima Europe oživljavaju prijetnje ženskom spolnom i reproduktivnom zdravlju i pravima, a Hrvatska se spominje u kontekstu pravnih pokušaja ograničenja ženskih prava, odnosno ustavnog propitivanja prava na pobačaj.
Godina će završiti kako je i počela, barem kada se radi o ženskim pravim – loše. Nakon beskonačnog najavljivanja, 15. prosinca održana je posljednja sjednica Hrvatskog sabora na kojoj nije usvojena Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, poznata i kao Istanbulska konvencija.
Ženska mreža Hrvatske, Autonomna ženska kuća Zagreb, Lezbijska grupa Kontra i Domine Split organizirale su tim povodom prosvjednu akciju “STOP fundamentalističkom nasilju nad ženama”, poručivši da se Hrvatska opasno približava scenariju u kojem fundamentalističke grupacije preuzimaju vlast nad državom, a obespravljene žene postaju strojevi za rađanje.
Nažalost, ne dijele svi njihovo mišljenje. “Ratifikacijom Istanbulske konvencije postavlja se pravni okvir za obavezno uvođenje (nametanje) rodne ideologije i svega što je prati u obrazovnom (i pravnom) sustavu RH”, izjavila je Željka Markić nedavno, ponavljajući uporno floskule o rodnoj ideologiji. Što misli o sustavnom nasilju nad ženama i oduzimanju temljenih ljudskih prava, nije se izjasnila.
A što ćemo u 2018.?
Refleksija na proteklu godinu samo je potvrdila da nas čeka težak put na kojemu ćemo morati braniti davno izborena prava. Neokonzervativne udruge i organizacije rastu poput gljiva poslije kiše, država ne poduzima ni mimimum potreban za ostvarivanje temeljnih prava žena, a Crkva i njeni civilni ogranci uvlače se u sve pore društva, odlučni u nastojanju da se vratimo u srednji vijek.
Međutim, zaboravljaju na jedno: prava koja imamo nisu pala s neba, za njih smo se izborile. Kao što je istaknuto na ovogodišnjem Noćnom maršu – spremne smo boriti se za sebe, u ime svih onih koje su se borile za nas i onih kojima borbu ostavljamo u nasljedstvo.
Pa, sretno nam bilo u 2018.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
