Moj interes i angažman oko pitanja školske seksualne edukacije traje oko četvrt stoljeća. Među ostalim, uključivao je izradu prijedloga pilot programa sustavnog obrazovanja o ravnopravnosti spolova/rodova i obrazovanja o seksualnosti, sudjelovanje u kolektivnoj pritužbi protiv Republike Hrvatske podnesenoj Europskom odboru za socijalna prava, te citiranost u letku Hrvatske biskupske konferencije u kojem pozivaju sve roditelje vjernike na aktivno suprotstavljanje provođenju modula seksualne edukcije u školama, a koji se dijelio na crkvenim misama te na prodajnim mjestima Konzuma i Tiska.
U ovom tekstu osvrnut ću se na par širih društvenih trendova značajnih u tom periodu. S jedne strane, kroz dugogodišnja sustavna praćenja provedbe i dokaze prikupljene znanstvenim istraživanjima uspostavlja se međunarodni konsenzus (što i objašnjavam u nastavku teksta) o doprinosima koje uspješna seksualna edukacija ima za tjelesno i mentalno zdravlje djece i mladih. No, usporedno se razvija i organizirano protivljenje podučavanju djece i mladih o osjećajnim, tjelesnim i društvenim aspektima ljudskog razvoja, intimnim odnosima, seksualnosti i seksualnom zdravlju. Primjerice, prvotna nastojanja da se sadržaji sveobuhvatne školske seksualne edukacije uključe u nacionalni odgojno-obrazovni sustav u Republici Hrvatskoj označuju i društveni moment šireg mobiliziranja antirodnih aktera, kao i početak fabriciranja pojma “rodne ideologije” (1,2,).
Studije uspješnosti provedbe seksualne edukacije u školama
U posljednja dva desetljeća međunarodne i europske organizacije i institucije u velikoj mjeri rade na prikupljanju podataka, primjera dobrih praksi te studija uspješnosti o provedbama školske seksualne edukacije. Tako su 2010. godine objavljeni “Standardi spolnog odgoja u Europi – Okvir za kreatore političkih odluka, obrazovne i zdravstvene institucije i stručnjake”, kao zajednička publikacija Regionalnog ureda Svjetske zdravstvene organizacije za Europu i BZgA – njemačkog Saveznog centra za zdravstveno obrazovanje. Na naslovnici dostupne hrvatske verzije ove publikacije nalazi se i logo Agencije za odgoj i obrazovanje.
BzgA, Suradnički centar za seksualno i reproduktivno zdravlje Svjetske zdravstvene organizacije podržao je proces implementacije seksualne edukacije u državama europske regije i kroz studiju o njenom razvoju i položaju u 25 država, objavljenu 2016. godine u suradnji s Europskom mrežom Međunarodne federacije za planiranje obitelji – IPPF EN. Glavni zaključci govore o ubrzanom razvoju i integraciji seksualne edukacije u školsko okruženje, uglavnom kroz šire programe, kao što su “životne vještine” ili “zdravstveni odgoj i obrazovanje”, te uz česte popratne inicijative, npr. osiguravanje usluga za mlade u području seksualnog i reproduktivnog zdravlja. Usto, studija pokazuje i da u državama s razvijenom seksualnom edukacijom, mladi kasnije započinju seksualne kontakte, te da sveobuhvatni programi koreliraju s pozitivnim indikatorima seksualnog i reproduktivnog zdravlja mladih. No, uspjesi i dosezi pojedinih država znatno se razlikuju, a u otprilike polovici država uključenih u studiju prisutna je jaka opozicija školskim programima seksualne edukacije.
Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu (UNESCO), također, intenzivno radi na promociji seksualne edukacije unutar okvira ljudskih prava i rodne ravnopravnosti. U posljednjem periodu objavljeno je revidirano i dopunjeno izdanje njihovih Međunarodnih tehničkih smjernica (2018.), izvještaj o položaju školske seksualne edukacije u 155 država (2021.), te mapiranje i analiza “profila” 50 država s obzirom na postojeće zakonske okvire, javne politike, planove, strategije i kurikulume (2023.).
Svi ovi dokumenti sadrže identificirane elemente koji doprinose uspješnosti sveobuhvatne seksualne edukacije u školama, kao što su postojanje političke podrške, uključivanje niza dionika, uspostavljanje okvira zakona/javnih politika, alociranje sredstava, razvoj sveobuhvatnih kurikuluma, edukacija i podrška nastavnica i nastavnika te praćenje provedbe.
Stvarna provedba seksualne edukacije u državama EU
Na razini Europske unije (EU) relevantni resursi uključuju kraći Pregled stanja seksualne edukacije iz 2020. godine, te recentniju i detaljniju studiju iz 2022. godine pod nazivom ”Sveobuhvatna seksualna edukacija: Zašto je važna?” provedenu na zahtjev Odbora za prava žena i rodnu ravnopravnost Europskog parlamenta. Studija raspravlja seksualnu edukaciju kao sastavni dio seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava djece i mladih te predstavlja dokaze za učinkovitost programa. No, studija pokazuje i da je, usprkos znanstvenim dokazima i više desetljeća političke opredijeljenosti na najvišim institucionalnim razinama, stvarna provedba seksualne edukacije u državama članicama manje zadovoljavajuća. Iako je u većini država, njih devetnaest, seksualna edukacija obavezna, prisutne su značajne razlike u praksi s obzirom na ciljeve, sadržaje i metode podučavanja.
Studija ukazuje i na prepreke uspješnoj implementaciji, od onih više tehničke naravi (npr. manjak ulaganja u nastavnice i nastavnike, nedostatak resursa…) pa do postojanja organizirane opozicije u mnogim EU članicama, a koja politizira i osporava pitanje seksualne edukacije te tako otežava ili sprječava njen razvoj i provedbu. Studija donosi i preporuke članicama EU za prevođenje i operacionalizaciju međunarodnih standarda i smjernica u nacionalne akcijske planove, s odgovarajućim sredstvima i strategijama za provedbu i praćenje te uz suradnju i komunikaciju s dionicima, uključujući i mlade i roditelje.
Uzimajući u obzir više desetljetnu prijepornu poziciju seksualne edukacije u Europi, u zaključcima se napominje i da je donošenje podržavajućeg nacionalnog zakona ili javne politike, važan pokazatelj političke volje za uključivanjem seksualne edukacije u odgojno-obrazovni sustav.
Međutim, naglašava se da je nužna i odgovarajuća alokacija sredstava te ulaganja u sve etape i komponente provedbe, s obzirom da u mnogim državama postojeće nacionalne politike nisu obavezujuće te je implementacija neujednačena i često ovisi o lokalnim vlastima i/ili školskoj upravi. S jedne strane, decentralizacija omogućava lokalnim vlastima razvijanje i provedbu programa koji više odgovaraju lokalnim potrebama, ali može dovesti do nejednakosti i različitosti na nacionalnoj razini.
Što sa seksualnom edukacijom u Hrvatskoj?
U slučaju Republike Hrvatske, nakon dvadestogodišnjeg bezuspješnog zagovaranja prema nacionalnim institucijama, decentralizacija postaje strateška zagovaračka odluka. Ona je rezultirala eksperimentalnom provedbom u Gradu Rijeci, dok inicijativa prema gradskim vlastima u Zagrebu dosad nije donijela željene promjene. Usto, usprkos kontinuiranom protivljenju “glasne manjine”, podaci pokazuju većinsku podršku uvođenju programa sveobuhvatne seksualne edukacije u hrvatske škole. Rezultati istraživanja provedenog 2021. godine na reprezentativnom nacionalnom uzorku pokazuju da više od tri četvrtine građanki i građana Republike Hrvatske smatra da u škole treba uvesti sveobuhvatno seksualno obrazovanje, dok bi 78 posto ispitanih to obrazovanje u školama učinilo obveznim.
Prije dvadesetak godina bio sam više optimističan oko ostvarivanja programa podučavanja o seksualnosti u hrvatskim školama. Iz današnje perspektive izgledno je da su ovdašnje političke i/ili ideološke interesne pozicije utjecajnije za ovu problematiku od zadano relevantnijih sektora kao što su javno zdravstvo i odgojno-obrazovni sustav te usprkos međunarodno postignutom konsenzusom i znanstvenim dokazima o dobrobitima sustavne školske seksualne edukacije za tjelesno i mentalno zdravlje djece i mladih. U nedostatku pozitivnijih razmišljanja, završavam ovaj tekst s »Forza Fiume!«
*Tekst je nastao u okviru programa kojeg podržava Zaklada SOLIDARNA kroz Fond za žene u sklopu Programskih potpora za OCD-e.
